Posljednjih nekoliko godina svjedočimo transformaciji Splita iz tranzitnog grada u turističko odredište. Nakon intenzivnog procesa deindustrijalizacije u posljednjih dvadeset godina, gradske vlasti slamku spasa traže u turizmu. No, proces jačanja turističkih kapaciteta sa sobom nosi niz proturječja, od funkcioniranja tržišta rada do ekoloških pitanja s kojima se javne politike nisu u stanju nositi.
U skladu s tezom da se radi o najpovoljnijoj industriji za razvoj obale jer “ne traži puno ulaganja, a puno daje”, Grad Split je posljednjih godina isticao turizam kao primarnu ekonomsku orijentaciju.
Da parola o nižoj razini potrebnog ulaganja i nije sasvim točna pokazalo se veoma brzo, kako zbog velikih ulaganja u restauraciju zapuštenih hotela koji još nisu dosegli svoje ranije kapacitete, tako i zbog velikih projekata prostornog uređenja (poput tzv. Zapadne obale). Trajna izmjena ukupne slike Jadrana mogla bi dugoročno, ukoliko se nastavi istim tempom, “koštati” i sam turizam koji sve više, bar na marketinškom planu, ističe važnost očuvanosti prirodnih ljepota i izvornog izgleda. Ta se očuvanost ozbiljno dovodi u pitanje politikom poticanja preuređenja javnih zelenih površina u golf-igrališta i revidiranja urbanističkih planova pri čemu se sve agresivnije nameće liberalizacija gradnje i u visoko zaštićenim područjima (poput park-šume Marjan).
Nakon pada broja noćenja izazvanog ekonomskom krizom, turističko tržište se stabiliziralo, djelomično i zbog snižene razine sigurnosti u pojedinim konkurentskim mediteranskim državama, što se pozitivno odrazilo na pokazatelje turističke posjećenosti. U predsezoni 2014., u Splitsko-dalmatinskoj županiji je zabilježen rast od čak 32%, što je ukupno 42.000 posjetitelja i 101.000 noćenja. U te rekordne brojke se uklapa i Split kao novi centar turizma županije s povećanjem od 42,9% dolazaka gostiju u prva četiri mjeseca ove godine.
Ovaj porast treba dočekati pohvalno, imajući u vidu i predratnu važnost turizma i trenutnu gospodarsku situaciju, no ono što treba svakako podvrgnuti kritici su načini utjecaja turizma na karakter grada te tretiranje turizma kao monokulture.
Utjecaj turizma na zaposlenost
Turizam se često u diskursu lokalnih političkih krugova koristi kao magična formula elegantnog rješenja krucijalnog problema – nezaposlenosti. Pri tome se napominje i kako se dobar dio radne snage regrutira iz zaleđa, time očigledno potpomažući financijski priljev i u te ruralne sredine. No, nitko ozbiljno ne problematizira uvjete takvog rada, visinu plaće, slučajeve diskriminacije na rodnoj osnovi (plaće muškaraca i žena još uvijek se razlikuju u 700kn neto u domeni uslužnih djelatnosti organizacije smještaja i hrane koje čine srž turističke ponude, a u kojima nedvojbeno žene većinom rade zahtjevnije poslove (pralje, radnice u kuhinji, spremačice)1 i vrlo problematično tretiranje prekovremenog radnog dana, pri čemu se najčešće pribjegava metodi ‘“kasnije nadopune” isplatom prekovremenih putem ekvivalentnog produžetka trajanja ugovora o radu.
Koliko god naizgled poželjno izgledao taj sistem, jasno je da zadržavanje na “minimalcu” nakon realnog završetka radnog odnosa može negativno utjecati na ostvarivanje drugog stalnog radnog odnosa, kao i da se prekovremeni rad na ovaj način ne isplaćuje sukladno zakonskoj odredbi nego kao rad običnog radnog termina.2
Osim tih problema, koji tek dotiču svu kompleksnosti odnosa u djelatnostima vezanima uz turizam koje potiču prekarni rad, sve češće ne uključuju doprinose za zdravstveno i mirovinsko osiguranje i ne jamče nikakvu mogućnost radničke organizacije u svrhu poboljšanja radnih uvjeta, poseban problem predstavlja mit o rješenju nezaposlenosti kroz turizam. Naime, ne samo da se ne radi o kvalitetnim radnim uvjetima i širokoj ponudi radnih mjesta, već je u većini slučajeva riječ i o beznačajnom periodu ulaska u radni odnos. Naime, ukoliko se jamči tromjesečno (ili eventualno petomjesečno) smanjenje nezaposlenosti, tada se zapravo radi o retoričkoj manipulaciji, jer je ta populacija i dalje trajno nezaposlena. To se može pratiti i po brojčanim pokazateljima: broj nezaposlenih na području županije u siječnju ove godine bio je 51.087 (što je oko 10.000 više nego u lipnju prošle godine), dok je u svibnju ove godine iznosio 43.214 osoba, iz čega se da zaključiti da smanjenje proizlazi iz sezonskih poslova/sklapanja ugovora na određeno.
Ako pogledamo statistiku zaposlenosti u sferi turizma koju je objavilo resorno Ministarstvo u suradnji sa Zavodom za zapošljavanje, u samo prva četiri mjeseca 2014. godine ukupno su novozaposlene 14.452 osobe što je 22% više nego tijekom istog razdoblja 2013. godine. U broju ukupno novozaposlenih na turističke djelatnosti otpada također oko 22%. Isti postotak mjeri i porast zaposlenih na određeno ili sezonski. Nadležnom ministru ovi su brojevi pokazatelj rasta važnosti turizma kao “pokretača gospodarstva”, ali ako imamo u vidu izostanak smanjenja broja ukupno nezaposlenih, onda treba govoriti o pretakanju radne snage iz drugih djelatnosti u turističke, negoli o turizmu kao “generatoru zapošljavanja” kako mu tepa resorni ministar Darko Lorencin.
Utoliko utjecaj turizma na zaposlenost može važiti samo kao kozmetička, ali nikako kao strukturna promjena i pomak u smjeru razvoja stabilnog gospodarstva koje bi moglo jamčiti konstruktivno i trajno rješenje problema nezaposlenosti.
Sukob industrije i turizma
No, stabilno gospodarstvo grada postaje nedostižnim sagledamo li ga i iz perspektive potenciranog sukoba industrije i turizma. Kako na banalnoj estetskoj razini, radi opravdavanja izmještanja pogona iz šireg centra grada koji se potom manje-više tiho gase stečajnim postupcima u pravilu s likvidacijom (osim slučaja Dalmacijavina), tako i na ekonomskoj razini.
Pri tome se s jedne strane naglašava spasilački karakter turizma (i redovito razbacuje floskulom o “minimalnom ulogu za maksimalni profit”), a s druge strane se ističe nekonkurentnost i zastarjelost proizvodnih pogona (čemu doista idu u prilog i pokazatelji o najvećem neto-gubitku u prerađivačkoj industriji od čega najveći dio otpada na brodogradnju).
No, to ne pretpostavlja nužnost apsolutnog orijentiranja na turizam koji naizgled zahtijeva manja ulaganja, već upućuje na nužnost modernizacije i restrukturiranja industrije umjesto njenog ukidanja. O tom ukidanju svjedoči podatak o smanjenju industrije od 110,6% u periodu 2005.-2008., te daljnjih 92,4% 2008.-2012., kao i podatak o padu vrijednosti prodanih industrijskih proizvoda na razini županije sa 6,17 milijardi kuna 2011. godine na tek 4,74 milijarde kuna 2012. godine.
Ovaj strmoglavi pad u veoma kratkom vremenskom periodu simptom je kolapsa gospodarstva (zatvaranje niza proizvodnih pogona ne samo iz razloga neprofitabilnosti, nego, čak i češće, zbog loše upravljačke politike i privatizacija pokrenutih radi likvidacije) koji ima utjecaj na tržište rada i zahtijeva jednaku revitalizaciju koju je doživjela sfera turizma, koja se tek sada približava razini turističke potražnje 1980-ih godina.3)
Prema podacima iz 2009. o zastupljenosti vrsta djelatnosti u BDP-u grada Splita, 82% BDP-a otpada na tercijarne i kvartalne djelatnosti, od čega na trgovinu barem 23%. Kad te brojke dodamo broju ukinutih radnih mjesta, primarno u sferi prerađivačke i druge industrije, očigledno nije riječ samo o spontanom trendu nego i o prisilnoj kvartalizaciji i tercijarizaciji.
Već je 2001. zabilježen pad zaposlenih u struci od 18% čemu je nesumnjivo uzrok nestanak 13.000 radnih mjesta, od čega najznačajniji pad bilježe industrija, građevinarstvo i promet. Daljnje smanjenje radnih mjesta novim otpuštanjima (npr. Brodosplit), i zatvaranjem (redovito putem stečajne likvidacije) većine preostalih proizvodnih pogona, mogu se tek procijeniti na temelju pravilnog pada broja zaposlenih (tako je 2013. godine u prerađivačkoj industriji na razini cijele županije ostalo tek 14.368 zaposlenih).4
Ovakva izmjena strukture radnih mjesta utjecala je na smanjenje broja radnika koji se bave zanimanjem za kojeg su se školovali, ali i na opći pad mogućnosti zapošljavanja(odnosno kako bi se u neoliberalnom žargonu reklo) na pad uživanja vrijednosti povećanog ljudskog kapitala. Još jedna posljedica bila su i niža radnička prava i manje plaća u sferi turizma s jedne strane, te niz neuspješnih stečajnih postupaka, izostanaka plaća i otpremnina iz zatvorenih pogona s druge strane. Sve to rezultiralo je prisilnim okretanjem turizmu privatnih osoba. I to kako okretanju u smislu ostvarivanja radnog odnosa u turizmu, tako i okretanju u smislu pokretanja turističkih obrta.
Izdati sobu ili napustiti grad
Problem predstavlja i činjenica da je većina radnih mjesta u turizmu predviđena za ljude s nižom stručnom spremom. A koja uz kolabirajuću ekonomsku situaciju (koja se lako može svesti na parolu “Nema veze što plaće nema, važno da radim”) indirektno potiče uključivanje privatnih osoba u turizam. O tome svjedoči porast ponude (izražen u krevetima) u privatnim smještajnim objektima koji je od 2001. do 2012. porastao za čak 50.000 dok je broj kreveta u kolektivnim smještajnim pao za 11.000. Na razini Splitsko-dalmatinske županije, zabilježen je i porast broja kreveta kod privatnih iznajmljivača od čak 24.000 tokom 2012. i 2013. godine.5) A u samom gradu je 2014. broj udvostručen i početkom godine iznosio je 6.763 kreveta. Uz to je od početka godine primljeno dodatnih 500 novih zahtjeva (uz 200 zahtjeva u neposrednoj okolici grada) za registraciju usluge smještaja u privatnom domaćinstvu (oko 3.500 novih kreveta).
Ti brojčani pokazatelji ne bi sami po sebi uopće bili problematični (dapače, ukazivali bi na razvoj turističke ponude i infrastrukture), da nisu zabilježeni upravo na području Splita trendovi povećanja iznajmljivanja osobnog životnog prostora radi sticanja sredstava za preživljavanje što mnogo govori o trenutnoj ekonomskoj (ne)moći stanovnika, nemogućnosti zaposlenja ili osiguravanja reprodukcije od plaće.
Ovaj trend uključivanja u turističku ponudu, paralelno s manjkom brige gradskih vlasti oko osiguravanja adekvatne infrastrukture za stalne stanovnike užeg centra grada, unatoč ubiranju značajnog iznosa na račun Spomeničke rente, posebno negativan učinak ima na zadržavanje života u staroj gradskoj jezgri, tj. Dioklecijanovoj palači. U tom tzv. Getu (čije ime dovoljno govori o deklasiranosti) u periodu od 2001. do 2011. godine broj stanovnika je, primarno iz navedenih razloga, umanjen za čak polovicu.
Ova situacija prijeti da stara gradska jezgra postane grad duhova i spomenik samome sebi. Time bi Palača izgubila svoju važnu ulogu mjesta za stanovanje koja je ionako već veoma dugo zanemarivana u korist estetskih aspekata arhitekture koji potpuno negiraju pitanje funkcije objekta.
Dakle, zamiranje grada zbog postuliranja turističke dogme događa se na dvije razine: grada (u najširem smislu) kao gospodarskog faktora s obzirom na nestanak većine industrije i grada (mišljenog kao jezgre grada) kao živog mjesta i nositelja lokalnog identiteta.
Već je gore naveden problem zaposlenosti koju nude turističke djelatnosti s obzirom na trajnost i kvalitetu posla. No, s tim u vezi je i problem neadekvatnosti ponude tržišta zapošljavanja stupnju edukacije građana.
Prema usporednim pokazateljima strukture stanovništva, na području Splita od 1985. godine do 2014. godine imamo jasan rast vrijednosti tzv. ljudskog kapitala, odnosno povećanje ukupne obrazovanosti koja je još 2001. godine iznosila 95% i uključivala oko 25% visokoobrazovanih u svim dobnim skupinama. No, zbog nepostojanja radnih mjesta primjerenih obrazovanju, plaće padaju, a porast visoko obrazovanog kadra pokazuje se kao irelevantan na tržištu rada koje potražuje sezonske radnike koji pak redovito obavljaju niže plaćene fizičke poslove čemu svjedoči i najveća potražnja za kuharima i konobarima. Stoga dolazi do nastavka trenda odlaska obrazovanog kadra u Zagreb, ali i do povećavanja trenda odlaska u inozemstvo.
Urbanizam i lokalna kultura
Da politika grada sasvim svjesno stavlja turizam ispred obrazovanja, pokazuje i najnoviji ispad gradonačelnika vezan uz Ultra festival. Svjestan problema osiguravanja smještajnih kapaciteta za desetke tisuća “partijanera” koji su se prošle godine žalili na cijenu smještaja koja je prigodno porasla i do 300%, gradonačelnik je apelirao da se izbjegne prošlogodišnji problem uz sugestiju da Sveučilište oslobodi dio prostora u studentskim domovima za smještaj razularene europske zlatne mladeži.
Također je pokazao i upoznatost s činjenicom da se upravo u vrijeme festivala održavaju ispitni rokovi, radi čega je širokogrudno – predložio pomicanje ispitnih rokova. Ova simptomatična, gotovo anegdotalna situacija sasvim jasno pokazuje pravo stanje (i raspadanje) stvari u gradu podno Marjana.
Tretiranje turizma kao prioritetnog interesa grada dovodi do potencijalnih konflikta s potrebama stalnih stanovnika i do promjene lokalne kulture. To se pokazuje na svakodnevnoj razini okupacijom javnog prostora mnoštvom uslužnih radnji koje u središnjem dijelu grada onemogućavaju normalan ritam života. Kvaliteta života stanara potpuno je zanemarena radi interesa turista. A da bi stvar bila još i gora, većina te zabavne i kulturne ponude izostaje u zimskim mjesecima bez obzira na eventualne potrebe domaćih. Tako se zimi teže može obići i sama katedrala, da o ponudi ugostiteljskih objekata ili otvorenosti manjih lokacija i ne govorimo.6
Uz to, dolazi i da uzurpiranja javnog prostora, kao što je recentan slučaj s popularnim okupljalištem Matejuškom za koju je odlučeno da postaje nova luka za hidroavione. Pri tome će tvrtka European Coastal Airlines, koja će izvoditi radove, imati apsolutnu koncesiju na ostvarivanje ovog tipa povezivanja s otocima. To znači da će dobit od projekta opet biti u privatnim rukama. No, gradski oci i na to imaju spreman odgovor pa navode kako je pozitivna strana ovog privatnog uzurpiranja javne površine to što će tada cijena putovanja biti “tek” 40 eura do Korčule, i 70 eura povratno do Hvara što “bi bilo jeftinije od trenutne karte trajektima”. Iako karta za trajekt košta 70-ak kuna.
Nepotizam kao mehanizam vladanja
Vjerojatno najpoznatiji slučaj nepotizma proizašlog iz sukoba orijentacije na turizam i zaštite okoliša bila je najavljena izgradnja ugostiteljskog objekta (tada nevjenčane) supruge bivšeg gradonačelnika Željka Keruma u park-šumi Marjan. Na sreću, on se pošteno protresao po medijima i izazvao opću mobilizaciju građana u zaštiti javnog dobra kroz platformu “Za Marjan”, ali pritisci ovakvog tipa vjerojatno neće tako lako prestati. Nakon ovoga, sintagma “sukob interesa” postala je trajno nasljeđe svih kavanskih razgovora po Rivi, koja je, uostalom, i sama žrtva turističkih apetita i interesa gradskih otaca.
Slično se događa i s materijalnom baštinom: hoteli se grade i u palači (pri čemu je jedan od njih u izvornom planu imao uključenu i podzemnu garažu), a ruši se znameniti bedem Contarini koji je kako od sentimentalne i kulturne, tako i od povijesne i potencijalno upravo turističke važnosti jer se nalazi pod režimom potpune konzervatorske zaštite i uključen je u Povijesnu jezgru grada pod zaštitom UNESCO-a.
Uz ove sukobe privatnog i javnog interesa, Split obiluje i slučajevima trošenja proračunskog novca za privatne ekonomske računice svojih otaca. Tu je najpoznatiji slučaj “Zapadna obala”. U njemu ne samo da su se koristili gradski novci za uređenje prostora od osobnog interesa gradonačelnika (točnije, za uređenje obale ispred njegovog hotela), nego se dio legitimiteta za takvo bahato ponašanje pronašao upravo u turističkoj dogmi. Koliko god izgradnja bila u direktnoj službi privatnog interesa, toliko je promovirana i kao turistička (re)vitalizacija od opće koristi.
Zatiranje kritike
Osim što turizam u ovom smislu funkcionira tek kao puki sezonski kozmetički zahvat bez tendencije stvarnog razrješavanja ekonomskih kontradikcija razvoja grada, istodobno uzrokuje i vrlo konkretne i realne probleme u domeni prostorne politike (i tretiranja javnog prostora), domeni ekologije i u sferi privatnog života građana.
A kako je ekonomija grada u potpunom kolapsu, događa se prešutna kolektivizacija odgovornosti za ekonomsku situaciju i dopušta vlastima da uzurpiraju i javno i privatno radi ostvarenja sna o turističkoj Meki koji još jedini može zajamčiti minimum pristojnog života građana. Pri tome se svaka kritika praksi koje se koriste u razvoju turizma (čak i kritika izmjena urbanističkog plana i kritika sukoba interesa) uzima jednostrano kao kritika razvoja uopće. Zbog toga je važno naglasiti da nije u pitanju uloga turizma (koji se razvija preko stotinu godina na ovom prostoru), nego je u pitanju njena apsolutizacija praćena ukidanjem svake druge grane gospodarstva kao i način njenog provođenja.
- Državni zavod za statistiku. Statistički godišnjak, 2013. [↩]
- Članak 86. Zakona o radu jamči povećanu plaću za prekovremeni rad. Zakon o radu. Narodne novine 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 Na snazi od 26.6.2013. [↩]
- Zaključak na osnovu usporedbe broja turista i noćenja od 1985. do danas prema: Razvojno marketinški plan turizma grada Splita (objavila Turistička zajednica grada Splita [↩]
- Priopćenje. Zaposleni prema područjima djelatnosti i po županijama stanje 31. ožujka 2013. Godina L, br. 9.2.4., Državni zavod za statistiku, 26. ožujka 2014. [↩]
- Podaci iz Razvojno marketinškog plana turizma grada Splita (Turistička zajednica grada Splita) i iz Analize turističke sezone 2013. godine i osnovne smjernice za pripremu turističke sezone 2014. godine (Turistička zajednica Splitsko-dalmatinske županije [↩]
- Možemo za primjer uzeti i obližnju omišku tvrđavu koja je izvan sezone trajno zatvorena bez ikakve mogućnosti posjeta čime se pokazuje da nekoć javni objekti gube bilo kakvu sponu s lokalnim stanovništvom. [↩]