U pogledu provođenja tzv. neoliberalnih mjera, Albanija spada u predvodnice među tranzicijskim zemljama, u pravilu s katastrofalnim rezultatima kako u ekonomiji, tako i u sustavu socijalne zaštite. Uoči prošlih parlamentarnih izbora najavljivan je veliki zaokret u zdravstvenoj politici, no on se naposljetku sveo na zaoštravanje starih modela u novom ruhu.
Tijekom izborne kampanje 2013. godine, tada opozicijska Socijalistička stranka Albanije dala je iznenađujuće obećanje za predstavnicu tzv. socijaldemokratskog “trećeg puta“. Naime, njihov je čelnik izjavio kako će, ako osvoje vlast, socijalisti uvesti sustav univerzalne javne zdravstvene zaštite, po uzoru na britanski Nacionalni zdravstveni servis. Više neće biti različitih programa zdravstvenih osiguranja, koji su nezaposlene i radnike “na crno” ostavili nezaštićene, već će ih zamijeniti središnja državna agencija koja će pokrivati zdravstvenu njegu svih. Obećanje je izazvalo salvu kritika iz neoliberalnih krugova, no inteligentniji su komentatori odmah upozorili kako nije osobito izgledno da će se program doista i ostvariti, već da je riječ prije svega o propagandnom sredstvu namijenjenom kampanji.
Nakon što su pobijedili na izborima, socijalisti su u javnosti redovito prozivani zbog svoje zdravstvene politike i neispunjenih obećanja, na što su iz vlade spremno odgovarali kako nigdje ne stoji da će se plan provesti odmah. I doista, tijekom 2015. godine konačno je pokrenuta reforma zdravstvenog sustava koja međutim ima malo što zajedničko s očekivanjima. Ona je konačno otkrila što su zapravo socijalisti mislili pod “univerzalnom zdravstvenom zaštitom”. Za početak, ni na koji način nije umanjena uloga različitih paketa zdravstvenog osiguranja koji su velikim dijelovima stanovništva ostali sasvim nedostupni. U perifernim zemljama poput Albanije, gdje predatorski kapitalizam ovisi o eksploataciji znatnog broja radnika “na crno”, odnosno onih bez ugovora o radu ili uplate doprinosa, nedostatak univerzalne zaštite jamči da će velik broj stanovnika ostati bez ikakve zdravstvene skrbi.
Nadalje, umjesto zaštite koju su trebale pružiti javne ustanove, vlada je kroz model “javno-privatnog partnerstva” pojačala ulogu privatnog sektora u zdravstvenoj njezi. Za sad, taj se sustav koristi u programu besplatnog općeg zdravstvenog pregleda za osobe od četrdesete do šezdeset i pete godine, kao i besplatne hemodijalize za nekoliko stotina pacijenata. Njih na trošak države provode privatne tvrtke i to u javnim ustanovama. Vlada je korištenje “javno-privatnog partnerstva” nastojala opravdati ograničenim sredstvima u proračunu, navodnom većom efikasnošću privatnih tvrtki te nemogućnošću kupovine potrebnih medicinskih aparata. Uzgred, Albanija izdvaja tek 3% BDP-a za zdravstvo, najmanje u regiji.
Privatno parazitiranje
Kako bismo razumjeli lakoću s kojom vlada uspijeva prevladati slabašne prigovore svojim programima “javno-privatnog partnerstva”, trebamo uzeti u obzir razvoj sustava zdravstvene zaštite u Albaniji proteklih četvrt stoljeća. Do 1991. godine, birokratski socijalistički sustav je izgradio značajan sustav zdravstvene zaštite koji je prodro u najzabačenije krajeve ruralne Albanije. Stopa smrtnosti znatno je pala, a zdravstvena njega dramatično poboljšana ne samo u usporedbi s predsocijalističkim razdobljem, već i s pojedinim “razvijenim” zemljama. Dakako, pristup suvremenoj medicinskoj opremi uvijek je bio vrlo ograničen, jer ju socijalistička država nije mogla nabaviti, stoga je nedostatke nastojala kompenzirati visokim stupnjem medicinskog profesionalizma i inzistiranjem na Hipokratovoj etici.
Nakon 1991. godine i povlačenja države iz ekonomije i javnih usluga, zdravstveni je sustav ušao u višestruku krizu. Nedostatak financiranja, djelomična infrastrukturna degradacija i nova etika institucionalne personalizacije doveli su do određene vrste “feudalizacije” javnih bolnica. Država je i dalje načelno pružala besplatnu i dostupnu zdravstvenu zaštitu, ali sada se očekivalo da gotovo svaki pacijent dodatno plaća liječnicima i medicinskim sestrama mito za bilo koji oblik tretmana. Uprave bolnica uskraćivale su pristup čak i osnovnim lijekovima, a pacijente su slali da ih kupuju na tržištu od privatnih tvrtki. Priče o ljudima koji nisu dobili njegu u javnim ustanovama (među kojima su neki i umrli) zbog nemogućnosti da plate mito bile su vrlo raširene i izazivale opravdani bijes javnosti.
Malo pomalo, zbog raspada sustava javnih bolnica i raširene korupcije, jačala je uloga privatnih bolnica u pružanju medicinskih usluga. Neke od njih su, u sumnjivim dogovorima s vladom, čak uspjele unajmiti ili kupiti do tada javne ustanove za simboličnu cijenu. Pacijenti su se dakle našli pred izborom dva oblika plaćanja zdravstvene njege: onog ilegalnog osoblju u javnim bolnicama ili onog nešto legalnijeg privatnim bolnicama. Stoga je u svojevrsnoj pripremi terena za svoj program “javno-privatnog partnerstva” vlada pokrenula antikorupcijsku kampanju koja je osobito ciljala zdravstvo, a koja je očekivano prikupila određene simpatije javnosti.
Slabi otpori
Iako kampanja nije trajala osobito dugo, ipak je olakšala uvođenje novog vladinog programa. Kroz njega bi pacijenti načelno trebali plaćati isti iznos, ali bi ujedno trebali imati i olakšan pristup suvremenoj medicinskoj infrastrukturi i opremi u vlasništvu privatnih tvrtki. No posljedice projekta su se ubrzo počele osjećati. Prema podacima do kojih je došla ekipa istraživačkih novinara, tri najveće privatne tvrtke u zdravstvu koje provode glavne državne programe, poput besplatnih pregleda za starije, hemodijalize i sterilizacije medicinske opreme, a kroz koje je država privatnim tvrtkama uplatila preko 300 milijuna dolara, zapravo su fiktivne tvrtke. Naime, osim što nemaju nikakvih iskustava u zdravstvu, tvrtke su na različite načine povezane s pojedinim državnim dužnosnicima. Odgovornost ministra zdravstva Ilira Beqaja trenutno je predmet istrage Državnog odvjetništva.
Također, nezadovoljstvo tretmanom pacijenata u privatnim bolnicama koje sudjeluju u vladinom projektu “javno-privatnog partnerstva” u posljednje vrijeme raste. Mnogi pacijenti požalili su se na nedostatak njege, nezadovoljavajuću prehranu, uvjete smještaja itd… Tragičan događaj odvio se u jednoj od najvećih privatnih bolnica (Američkoj bolnici u Tirani) gdje je jedan pacijent zapalio drugoga pri čemu je poginulo troje ljudi. Televizijska postaja koja je objavila vijest, Report TV, izvijestila je kako je uprava bolnice pokušala zataškati stvar i spriječiti novinare da izvještavaju o incidentu, ili barem da objavljuju o kojoj je točno bolnici riječ. Medijima koji se ogluše na taj zahtjev zaprijetili su bojkotiranjem njihovog oglasnog prostora. Ne čudi stoga što je većina medija “preskočila” ovu vijest, ili ju je pokrila vrlo površno.
Ipak, vlada odustaje od svog projekta. Premijer Edi Rama više je puta pohvalio ono što smatra “uspješnim modelom” i obećao da će ga proširiti i na druge javne servise. Uz to, prema najavama iz vlade, za sve javne bolnice planira se novi model, po uzoru na neoliberalnu reformu visokog obrazovanja koja je privatnim sveučilištima omogućila da se “ravnopravno” natječu za državna sredstva s javnima. To će značiti da će ubuduće i privatne bolnice izravno dobivati državna sredstva, za što će se koristiti sredstva osnovnog zdravstvenog osiguranja, a od javnih će se bolnica očekivati da budu jednako profitabilne. Nažalost, otpor javnosti u slučaju zdravstva nije ni blizu onom koji su pružili studenti. Dobar dio razloga za to treba potražiti u nezadovoljstvu dosadašnjim koruptivnim načinom upravljanja bolnicama.
S engleskog preveo: Nikola Vukobratović