Europska komisija ponovno je uhvaćena u proturječnosti, ovaj put na području regulacije interneta. Tjedan dana nakon što su na Twitteru javno objavili kako neće oporezovati hiperlinkove, u javnost su krajem augusta procurili dokumenti koji potvrđuju upravo suprotno. Prema objavljenom dokumentu čini se da Komisija ipak razmatra uvođenje tzv. “poreza na link” i to nakon što je Europski parlament dva puta u posljednjih godinu dana odbio istu odredbu te nakon stotina tisuća potpisa na peticiju koja se usprotivila spornom zakonu.
No, o čemu se uopće radi? Ideja da bi najveće multinacionalne kompanije koje agregiraju vijesti (RSS sustavi, Google, Yahoo, Facebook, Twitter …) trebale plaćati medijskim nakladnicima, npr. novinama i portalima, naknade za autorska prava za preuzete gotove tekstove, pojavila se kao jedno od mogućih rješenja za zaustavljanje paneuropske krize u medijima zahvaljujući kojoj diljem Europe opadaju novinska naklada i plaće. Gube se i radna mjesta, a zahvaljujući brojnim faktorima, od kojih je kopi/pejst novinarstvo tek jedan čimbenik, opada informativnost novinskih članaka i njihova kvaliteta, i to usprkos sve većem broju javno dostupnih informacija.
Porez na link osmišljen je kao alternativa državnoj politici izravnog javnog financiranja medija, s obzirom na pravila Europske unije koja u pravilu ovo zabranjuju (pod objašnjenjem zaštite tržišne utakmice koje rapidno gubi na uvjerljivosti jer je dokaza sve više da od dozvoljenih neizravnih državnih potpora profitiraju privatni mediji, dok su zapravo diskriminirani mediji zajednice i preostali javni mediji koji ne sudjeluju na tržištu, a ne dobivaju niti javno financiranje). Kako nastojanja za promjenu europskih pravila o javnom financiranju medija, premda pomaknuta s nule, do sada zapravo nisu urodila rezultatima, nastala je ideja oporezovanja multinacionalnih kompanija za prenošenje vijesti. Naime, agregatori vijesti prikazujući tekstove drugih nakladnika prikupljaju klikove na svojim stranicama, čime proizvođače vijesti oštećuju za posjećenost koja određuje cijenu oglasnog prostora. Istovremeno upravo zahvaljujući velikom broju klikova agregatori vijesti privlače najveći broj oglašivača čime u svojim rukama koncentriraju najveći tržišni komad od oglašavanja.
Sužena sloboda
Međutim, u rukama Komisije, ova je ideja pervertirala i zahvaljujući loše formuliranim zakonima, ona ne samo da može dovesti do smanjenja vidljivosti medija, a time i zarade (jer EK prijedlog ne predviđa sankcije za agregatore u slučaju filtriranja tekstova na koje bi morali platiti porez) već oštećuje i brojne druge proizvođače internetskog sadržaja. Analize pokazuju da bi ovaj zakon negativno utjecao i na autore, umjetnike i proizvođače koji svoje radove dijele pod licencom Creative Commons, pod kojom djeluje i Bilten. Između ostalog, ovaj zakon, zbog filtriranja rezultata na koje bi primjerice Google, Yahoo ili Bing morali platiti porez otežao bi i pretraživanje interneta npr. istraživačkim novinarima, znanstvenicima i obrazovnim procesima. Osim što ovi subjekti ne bi znali na koji pokazani sadržaj moraju platiti taksu, također bi prikazani rezultati bili znatno suženi nego što su danas.
Premda se razni korisnici diljem svijeta zalažu za promjenu zastarjelih i prestrogih europskih pravila o kopirajtu, od copy left aktivista do firmi poput Mozille, vlasnice popularnog pretraživača Firefoxa, Komisija uporno ignorira javno mišljenje na temu regulacije interneta. Premda ga s jedne strane nominalno proglašava općeljudskim dostignućem vrijednim statusa ljudskog prava, s druge strane ostaje dosljedna svojoj politici komercijalizacije svega, čineći tako sadržaj na internetu oskudnijim uz istovremeno stopiranje inovativnosti, kreativnosti i sužavanjem prostora slobode. Cijeli problem s porezom na link uopće nije bio potreban i bilo ga je moguće izbjeći promjenom europske politike prema medijima. Na taj način, osim što bi protok informacija na interntu ostao široko dostupan, ujedno bi se poticala europska medijska industrija, stvarala nova radna mjesta, a Europa bi za promjenu izbjegla ovu nepotrebnu krizu.