Postpučistička dinamika u Turskoj i progon gulenista poprimili su zanimljiv odjek u Bugarskoj. Sudsko-policijske intrige s izručenjem Abdullaha Buyuka, otvorenog Gülenovog pristaše, aktivirale su teorije zavjere oko tursko-bugarskih odnosa, ali i pokazale da je u tamošnjem medijskom krajoliku solidarnost s tražiteljima azila moguća gotovo jedino ako se radi o “poštenom poduzetniku”.
Srpanj će ostati upamćen kao jedan od najburnijih mjeseci 2016. godine u Evropi. Ubrzana serija terorističkih napada diljem Njemačke i Francuske jedva nam je ostavila dovoljno vremena da ih preradimo kada je neuspješan pokušaj puča u Turskoj 15. srpnja razaslao valove šoka diljem svijeta. Jedan se od njih razbio na lukobranu turskog sjevernog susjeda i uzrokovao zanimljivu domaću političku kontroverzu. U tekstu koji slijedi prepričavam kako je tragedija jednog tražitelja azila postala sredstvo kojim su liberalni mediji i aktivisti kritizirali nedostatke liberalnog poretka u okvirima svoje omiljene vrste kritike: teorije urote.
Progon stvarnih i pretpostavljenih pripadnika Gülenovog pokreta u Turskoj dobro je dokumentiran. No mnogo prije no što je započeo medijski praćen progon ljudi za koje se sumnjalo da su povezani s gulenističkim urotnicima, još u ožujku 2016. godine, turska je vlada Bugarskoj uputila formalni zahtjev za izručenjem određenog Abdullaha Buyuka. Buyuk, otvoreni Gülenov pristaša, 2015. je godine na sudu u Anatoliji optužen za “širenje terorističke propagande”. Bojeći se zatvora, iz Turske je stigao u Bugarsku. Sud u Sofiji (i Prizivni sud nakon toga) odbacili su turski zahtjev jer je postojao opravdan strah da bi Buyuk mogao biti izložen progonu iz političkih razloga.
Ipak, 10. kolovoza 2016. godine bugarska je policija, uz otvoreno nepoštivanju dviju sudskih odluka, nasilno protjerala Buyuka s teritorija Bugarske. Tom je potezu prethodila izjava turskog ministra vanjskih poslova koji je nekoliko sati ranije na televiziji predskazao da će se Buyuk uskoro vratiti u Tursku. Bugarska je imigracijska policija odjednom ispoštovala odbačeni zahtjev za izručenjem, objašnjavajući kako je razlog deportacije činjenica da je Buyukov raniji zahtjev za azilom bio odbijen. Kasnije se pokazalo da su uzrok odbijanja bili “tehnički razlozi” – Buyuk je pokrenuo azilni postupak, ali se nije odazvao pozivu na registraciju. Podnio je i zahtjev za potpredsjedničkim azilom, no i on je odbijen. Liberalni su mediji ovo smatrali kontroverznim jer je, prema mišljenju pravnih stručnjaka, Buyukov slučaj bio utemeljen, a potpredsjednica, i sama stručnjakinja za imigracijski zakon, toga je morala biti u potpunosti svjesna. Podudarnost između odbacivanja zahtjeva za azilom i turskih progona pružila je temelj sumnjama da je Buyuk bio žrtvom zavjere potpredsjednice, premijera (u službi sumnjivih ekonomskih interesa) i Turske protiv vladavine prava u Bugarskoj.
Zašto je ovaj slučaj specifičan?
Premijer Borisov sumnje je potvrdio priznajući da je izručenje doista bilo “na rubu zakona”, no onda se pozvao na sigurnosna pitanja vezana uz izbjegličku krizu, zaključivši da “obje teme imaju mnogo toga zajedničkog”. Ovo je dalo daljnji povod interpretacijama liberalnih medija po kojima je Turska, tijekom tajnih pregovora, morala zaprijetiti Bugarskoj “izbjegličkim valom” ako potonja ne izruči Buyuka. Borisov je prividno potvrdio te sumnje naglašavajući da “moramo očuvati dobre odnose s Turskom”. Ovo je poprimilo opipljiv izraz nekoliko dana kasnije kada je Borisov pozvan na službeni državnički posjet Erdoğanu. Dodatno pogoršavajući stvari, službena priopćenja za tisak potaknula su daljnje spekulacije o navodnoj bugarskoj pokornosti Erdoğanu jer je, kao što su primijetili neki pronicljivi građani, samo malena bugarska zastava ukrašavala pregovarački stol, umjesto uobičajenog para velikih zastava prisutnih tijekom bilateralnih pregovora s drugim državama. Cijela kontroverza, koja je koincidirala s javnim nezadovoljstvom zbog pogrešnih poteza vlade, pronašala je izraz u prosvjedu (kojega su organizirali neki od najglasnijih antivladinih aktivista iz 2013. godine).
Iako ne možemo poreći da je bugarska država počinila zločin nad Buyukom zanemarujući sudsku zabranu izručenja i uskraćujući mu potpredsjednički azil koji je očito zaslužio, vrijedi se zapitati zašto je, među mnogim zločinima koje je država počinila nad tražiteljima azila, samo Buyukov slučaj potaknuo prosvjede i istrage?
U Bugarskoj je 2015. godine podneseno više od dvadeset tisuća zahtjeva za azilom, od kojih je petina rezultirala dodjeljivanjem izbjegličkog ili humanitarnog statusa, dok su 623 odbijena (ostali su zahtjevi još u procesu razmatranja). O broju protjerivanja na turskoj granici ne postoji pouzdana statistika. Iako su sprječavanja prelazaka granice ilegalna, država ne samo da je u njih uključena, nego se time i hvali. Neka su od njih bila smrtonosna – na primjer, upravo je putem hvalisavih izvještaja granične policije u veljači 2016. godine izviješteno o smrti smrzavanjem majke troje djece i četrnaestogodišnjakinje iz Iraka. Da su ih presreli i pritvorili, a ne ilegalno spriječili u prelasku granice, danas bi bile žive. Ipak, među bezbrojnim uskraćivanjima prava na azil i zločinima države protiv izbjeglica, kao i onima kojima se zna broj, samo je jedan slučaj odbacivanja zahtjeva za azilom i deportacije – onaj Abdullaha Buyuka – mobilizirao suosjećanje i podršku bugarske javnosti1 Zašto?
Liberalna potreba za figurom individualnog heroja
Ključ ove zagonetke mogao bi ležati u međudjelovanju triju faktora. Kao prvo, policijsko nepoštivanje sudskih odluka dogodilo se u zakonodavnoj fazi “reformskog ciklusa” koji traje posljednjih 26 godina (svakih se nekoliko godina fokus reformi mijenja; više o nestabilnoj prirodi liberalne volje za reformama možete saznati ovdje). Reforma pravosuđa privukla je mnogo pozornosti, osobito nakon antivladinih prosvjeda 2013. godine, no posljednji uz nju vezani zapleti i zaokreti poprimili su komične razmjere kulminirajući užarenim parlamentarnim raspravama o načinima prepoznavanja i zaustavljanja masonskih utjecaja i utjecaja drugih “tajnih društava” na sudstvo. (Prema mojem kratkom istraživanju, čini se da je bugarski parlament posljednji put raspravljao o tome kako ograničiti navodne utjecaje masonskih loža i tajnih društava za vrijeme donošenja zloglasnog Zakona o obrani nacije, otvoreno antisemitskog nacističkog zakona iz 1940. godine koji je nalagao eksproprijaciju i rapidno oduzimanje građanskih prava bugarskim Židovima.)
Suci će ubuduće morati obznaniti članstvo u bilo kojoj vrsti društva, čak i u nevladinoj organizaciji, budući da je definicija “tajnog društva” dovoljno fleksibilna za široke interpretacije. No Reformski blok, koji je inzistirao na progonu masonskih loža sa sudova, a ne samo na priznavanju članstva u njima, uvođenje novih pravila za suce protumačio je kao zavjeru protiv reforme pravosuđa. Reformski je blok proeuropski koalicijski partner u drugom Borisovljevom kabinetu, oformljen kao odgovor na prosvjede iz 2013. godine ujedinjavajući ostatke antikomunističke opozicije iz ranih devedesetih godina. Uz pomoć liberalnih masmedija zagovarao je potrebu za “radikalnom reformom pravosuđa” kao temeljem za rješavanje svih ostalih problema tranzicije. Reformskom bloku dano je ministarsko mjesto u ministarstvu pravosuđa, a njihov je ministar regrutiran iz redova prosvjednika iz 2013. godine (i dolazi iz tzv. nevladinog sektora). Ako sve ovo uzmemo u obzir, možemo početi razumijevati tešku uvredu koju je ilegalno izručenje Buyuka nanijelo liberalnoj osjetljivosti na pitanje neovisnosti sudstva, radikaliziranoj pokušajima uvođenja veće (antimasonske) transparentnosti i žalopojkama o percipiranom žrtvovanju vladavine zakona na oltaru zavjere.2
Klasna solidarnost
Kao drugo, liberalni su se mediji spremno poistovjetili s Abdullahom Buyukom na klasnoj osnovi. Na primjer, Kapital, važne liberalne novine (kao što im i samo ime nedvosmisleno poručuje), objavile su autobiografski esej u kojem je naglašeno kako je Buyuk pošteni poduzetnik koji “zapošljava 50 ljudi” i čija tvrtka za registraciju internetskih domena ima “više od 400 tisuća kupaca, a njihov broj lako može doseći i milijun”. Liberalna je štampa dugo slavila napore vlade da pretvori Bugarsku u “međunarodni IT inkubator”, a tehnološki stručnjaci iz “kreativne industrije” izazivaju poštovanje veće nego većina bugarskih poslovnjaka (koje se često optužuje za urotu s bivšim komunističkim elitama). Nezakonito izručenje “poštenog” IT stručnjaka dotaknulo je civilno društvo na način na koji to nije mogla većina izbjegličkih tragedija.
Kao treće, a povezano s dosada rečenim, Buyuk tvrdi kako je bio prisiljen preseliti svoje poslovne operacije u Bugarsku jer je turska država započela progon Gülenovih sljedbenika poput njega, time predodžbi ekonomskog heroja dodajući sliku čestitog političkog mučenika neliberalnog azijskog režima. Liberalni mediji uživaju u imaginariju pojedinca koji se herojski suprotstavlja despotskom državnom aparatu. Tako je gulenistički urotnik u jednom režimu postao žrtva urote u drugome.
Ovime ne želim podcijeniti stres, neugodnosti i prijetnje kojima će Buyuk najvjerojatnije biti izložen tijekom ubrzanih postupaka protiv Gülenovih pristaša i pučista u Turskoj. Svojim razmišljanjima samo pokušavam shvatiti logiku koja izdvaja i suosjeća s pojedinačnom tragičnom izbjegličkom sudbinom među bezbrojnim žrtvama divljeg upravljanja tursko-bugarskom granicom i europskog detencijskog režima.
S engleskog prevela Lahorka Nikolovski
- Ova se tvrdnja odnosi na nekoliko posljednjih godina – 2013. je godine došlo do snažne mobilizacije dijela aktera civilnog društva kako bi se prikupila novčana sredstva te pomoć u hrani i odjeći za prvi izbjeglički “val”, dok je 2010. postojao javni pritisak te je održan prosvjed podrške pritvorenoj trudnoj Armenki, što je dovelo do njenog puštanja. Također, održano je i nekoliko manjih antirasističkih prosvjeda, no njih su uglavnom organizirale ljevičarske grupe, a nisu ih podržali liberalni mediji. [↩]
- Zapravo, dvostruke zavjere, strane i domaće. Turski se pritisak na Bugarsku podudario s navodnim tuzemnim pritiskom DelyanaPeevskog (pokretača antivladinih prosvjeda 2013.godine) da se Buyuk izruči zbog Peevskovljevih ugroženih ekonomskih interesa u Turskoj gdje je korporacija Bulgartabac (koju je privatizirao) veliki uvoznik duhana. [↩]