U svojoj višednevnoj kampanji “otkrivanja komunističkih zločina” Hrvatska je radiotelevizija istaknutu ulogu dala izvjesnom slovenskom “istraživaču” Romanu Leljaku. No tko je zapravo misteriozni slovenski stručnjak na kojem javna televizija temelji svoju propagandnu kampanju?
Biografija Romana Leljaka sliči kriminalističkom romanu, svakako ne boljem primjerku tog žanra, ali barem nečem dovoljno napetom za lijeno čitanje, npr. na ljetovanju na plaži. U svakom slučaju uključuje sve potrebne sastojke: brze aute, lijepe žene, financijske prijevare, tajne službe itd… Tko je dakle Roman Leljak koji se posljednjih godina predstavlja kao amaterski istraživač jugoslavenskih tajnih službi, osobito zloglasne UDBE? Rođen je 1964. godine u Hrvatskom Zagorju i preko majke navodno potomak plemićke obitelji Belošević. Osnovnu školu pohađao je u Celju, obrazovanje nastavio na vojnim učilištima u Sarajevu i Beogradu, a zatim se zaposlio u bivšoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji, prvo kao šifrant, a zatim i kao pripadnik Kontraobavještajne službe.
Njegova karijera naglo je završila 1989. godine kada je optužen za krađu tehničke opreme, nezakonito snimanje i krađu određenog novčanog iznosa, a zatim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 mjeseci. Naravno, Leljak je tvrdio da je optužnica politički motivirana i da je posljedica njegovog navodnog pokušaja da napusti tajnu službu. S obzirom da se ovaj incident dogodio približno u slično vrijeme kada je uhićena i poznata slovenska četvorka iz afere JBTZ – Janez Janša, Ivan Borštner, David Tasić i Franci Zavrl – koji su optuženi za objavu vojnih tajni, isti “Odbor za obranu ljudskih prava” koje se organizirao za njihovu obranu pružio je potporu i Leljaku. Nakon osamostaljenja Leljak je pokrenuo izdavačku kuću koja se bavila “alternativnom poviješću”, a izdavao je i časopis SPY, posvećen alternativnim vojnim i policijskim teorijama.
Izdavačka kuća se brzo širila, a Leljak je sa suradnicima biznis uskoro proširio na distribuiranje sredstava za osvježavanje automobila koja su kupovali u Švicarskoj, a zatim ih prepakirali i preprodavali u Sloveniji. U Mariboru gdje je živio, Leljak je uskoro postao poznata osoba, neka vrsta celebrity playboya koji se vozio u crvenom Lamborghiniju i viđao s atraktivnim mladim djevojkama. Auti su bili njegov sljedeći poduhvat. U dogovoru s jednom austrijskom bankom, posredovao je u kupnji na kredit i leasingu automobila. No na cijeli posao uskoro je pala sjena, osobito nakon što je direktor te banke, Alfons Schmalzhofer, u mariborskom dnevniku Večer objavio sljedeći informaciju: “Obavještavamo slovenske kupce da ne prebacuju svoje kredite na tvrtku Romana Leljaka” jer je njemu “zbog nedostatka povjerenja zauvijek onemogućeno da se bavi leasingom u Austriji.”
Bratoubilački rat na desnici
Kako se kasnije ispostavilo, Leljak je za slovenske klijente uzimao kredite u austrijskom Leasfinanzu. No pojedine klijente, koji su se naknadno predomislili i odustali od leasinga, čekalo je neugodno iznenađenje. Leljak je naime iskoristio njihove podatke, krivotvorio njihove potpise i podizao kredite na njihovo ime, a novac naravno zadržavao za sebe. Uz to, oni klijenti koji su dobili novac koji su posudili kasnije su otkrili da rate koje su otplaćivali Leljaku zapravo nikada nisu došle do Leasfinanza. Za ove je malverzacije konačno osuđen tek 2008. godine, kada je dokazano da je svojim leasing biznisom ostvario protupravnu korist od 54.000 eura na štetu austrijske banke te 960.000 eura na štetu 448 svojih slovenskih klijenata. Za oba je kaznena djela dobio jedinstvenu kaznu zatvora od tri i pol godine (ukupno sedam godina), no na slobodu je prijevremeno pušten već 2012. godine.
Tijekom izdržavanja zatvorske kazne posvetio se intenzivnoj spisateljskoj djelatnosti. Između 2009. i 2012. godine objavio je čak deset knjiga, uglavnom o likvidacijama suradnika okupatora nakon Drugog svjetskog rata, a postao je i predsjednikom udruge “Huda jama”. Druga tema koja ga je osobito zanimala su tajne službe bivše Jugoslavije čiji je bio zaposlenik. Leljak nema formalno obrazovanje, pa ni njegove knjige nemaju prihvaćenu historiografsku formu, a neke od njih u osnovi nalikuju telefonskim imenicima, odnosno sadržavaju samo popise imena navodnih bivših suradnika UDBE. No njegov je amaterski istraživački rad ipak privukao veliku pažnji, prije svega zbog spektakularnih optužbi, ne samo protiv bivših šefova tajnih službi, poput Mitje Ribičiča ili Janeza Zemljariča, već i desničarskih ikona poput Antona Drobniča.
Drobnič je naime bivši pripadnik slovenskih kolaboracionističkih snaga (“domobran”), te bivši glavni državni tužitelj i predsjednik Novog slovenskog saveza, organizacije koja nastoji okupiti sve grupe koje imaju tradiciju borbe protiv komunizma. Drobničev odgovor bila je optužba da ga je Leljak pokušao ucijeniti i iznuditi novac kako bi izostavio njegovo ime iz svoje knjige, što, prema Drobniču, predstavlja “dobro poznate boljševičke metode”. Nakon toga, kritičarima Leljaka pridružio se i Janez Janša, bivši slovenski premijer i šef desničarske Slovenske demokratske stranke. On je ovog bivšeg zaposlenika Kontraobavještajne službe optužio da mu je postavio prislušni aparat u stan i izrazio žaljenje što ga je krajem osamdesetih branio i objavio njegovu knjigu.
Snovi na leasing
Unatoč prijetnjama da će to učiniti, Leljak nije tužio Janšu. Ovo, uostalom, nije bio njegov prvi sukob s drugovima s desnice. Tako je već ranije napao Jožu Dežmana, predsjednika Janšine državne komisije za otkrivanje tajnih grobnica, zbog načina na koji se tretiraju ostaci iskopani u Hudoj jami. Leljak je naime zahtijevao da svi iskopani ostaci budu pokopani uz katolički obred, bez obzira na to što je među njima značajan broj pripadnika drugih religija, etničkih, političkih skupina itd… Ako se to ne učini, ustvrdio je Leljak, “najveći genocid nakon Drugog svjetskog rata biti će trajno izbrisan iz povijesti slovenske nacije”.1 Leljak je svoju interpretaciju između ostalog potkrepljivao tvrdnjama kako je državni plan da se svi ostaci kremiraju, što je komisija kategorički demantirala.
Svega dan nakon svojeg pojavljivanja na HRT-u, Leljak je na ljubljanskom sudu izborio veliku pobjedu kada je tužilaštvo odbacilo optužbu protiv njega u izrazito komičnom postupku koji zapravo dobro ilustrira njegov život kao umišljenog junaka šund špijunskog trilera. On je naime optužen da je na sjednicu parlamentarnog odbora za nadzor tajnih službi donio oružje, nakon što je kao gost te sjednice ustvrdio: “imamo sredstva tihih likvidacija, takozvana sredstva neposrednog djelovanja poput različitih igli, bodeža, noževa, zatim sredstava posebnog djelovanja poput lasera, strelica, različitih projektila. Ja upravo sada sa sobom imam jedno takvo sredstvo. To je olovka sa posebnom ampulom. Ne znam što je u njoj, to može biti nervni plin ili nešto drugo.”
Odmah po izlasku iz parlamenta, Leljaka je pretražila policija koja je otkrila da je njegovo tajno sredstvo zapravo – obična olovka. A njegov špijunski igrokaz bilo je samo još jedan u nizu očajničkih pokušaja da dobije malo medijske pažnje. Riječ je po svemu sudeći o čovjeku specijaliziranom za prodaju snova, na leasing i po visokim kamatnim stopama. Bilo da se radi o autima na kredit, borbi protiv “udbaša” ili iskapanju grobnica kolaboracionista, njegove žrtve uvijek su oni koji nekritički prihvaćaju njegove tvrdnje kao ozbiljne. Pritom nije nevažno da se njegovi pokušaji dobivanja medijske pažnje ili brze zarade uglavnom svode na gaženje preko leševa, bilo onih iz Hude jame ili onih iz nešto novijeg vremena.
- Osobito je pritom zanimljivo kako Leljak za domaću publiku tvrdi da su sve žrtve Slovenci, dok je prilikom gostovanja u Hrvatskoj ustvrdio da su žrtve u Hudoj jami “hrvatski vojnici”. [↩]