Domaće i svjetske reakcije na dodjelu Nobelove nagrade za književnost Bobu Dylanu mahom su nastojale proizvesti događaj velikog kulturnog razdora ondje gdje ga nije bilo. Naslanjajući se na opreku visoka/niska kultura pokušavali su se neuspješno otvoriti odavno izlišni sukobi. Kruto i precizno objašnjenje nagrade koje je ponudila tajnica Nobelova odbora i profesorica književnosti, Sara Danius, i Dylanova šutnja bili su zapravo dovoljan komentar.
Prošlog četvrtka odlukom Nobelovog odbora najpoznatija svjetska nagrada za književnost za 2016. godinu dodijeljena je Bobu Dylanu koji je tako, nakon što je ta ista nagrada 1993. uručena Toni Morrison, postao prvi američki laureat u gotovo posljednjih četvrt stoljeća. Ali i prvi nagrađeni autor koji je potrebne kvalifikacije za dodjeljivanje nagrade ispunio prije svega na popularnoglazbenom terenu. Pa je poslovično kratko obrazloženje Odbora, prema kojemu je nagrada dodijeljena Dylanu na račun toga što je “stvorio nove načine poetskog izražavanja unutar okvira bogate tradicije američke pjesme”, na punih tjedan dana snažno izbacilo dio svjetskog i domaćeg medijskog polja – preciznije, onaj dio koji se u anglosaksonskom kontekstu svojevremeno imao običaj nazivati kulturnom kritikom – iz sedla suvremenosti.
U prvom trenu barem negdje u prve godine dvadesetog stoljeća, prije nego se kroz nekoliko simultanih modernističkih borbi, s problemom jezika kao glavnim analitičkim ulogom, dobacilo do prilično zadovoljavajućeg pa i dan danas sasvim operativnog ruskog odgovora na ono pitanje kojim počinje svaki konvencionalan uvod u teoriju književnosti – naime, “Što je to književnost?” – i tako udario čvrst temelj modernoj poetici. I zatim, negdje u mladu poslijeratnu Europu, kada je u akademskom okruženju popularna kultura postajala predmetom ozbiljne analize, odnosno kada je otvoreno i relativno brzo i uspješno riješeno pitanje odnosa između takozvane niske i visoke kulture, pitanje koje se na britanskom akademskom meniju zapravo nudilo još otkad su u 19. stoljeću u gradovima radnici, žene i djeca naučili čitati i kupovati.
Eliminacija političke perspektive
Dakle: dvije dominantne ulazne točke, dvije analitičke perspektive koje su poslužile svojoj svrsi, ali s kojima se ozbiljno računa na ozbiljne odgovore, nedostatak makar i amaterske historizacije i kontekstualizacije bilo predmeta analize bilo analitičkog alata pomoću kojeg mu pristupate, i kraj 2016. godine. Otprilike: podnosi li Dylanov autorski rad, ono što više od pedeset godina proizvodi prije svega na verbalnoj razini pop pjesama, definiciju književnosti iako o njoj uglavnom znamo malo ili ništa? I, je li ovim priznanjem konačno legitimiran prelazak popularne glazbe u viši estetski razred; je li devetnaestostoljetnoj buržujskoj vrijednosnoj kulturnoj hijerarhiji zadan smrtonosni udarac; možemo li napokon bez straha od izlaganja elitističkom prijeziru govoriti o popu kao legitimnoj umjetničkoj formi itd.?
U svjetlu iznesenog, rezultati su na koncu očekivano bili više ili manje neuspješni pa ostaje u grubim crtama zbrojiti štetu. U svakom slučaju, bilo bi puno smislenije da se javni razgovor o ovogodišnjoj dodjeli Nobelove nagrade za književnost, recimo, poveo u smjeru diskusija o Nobelovom odboru kao liberalnoj/humanističkoj/idealističkoj instituciji čija se logika vrednovanja književnih opusa/tekstova zaustavlja s one strane bilo kakvog tipa politike ili društvenih odnosa. Na primjer, na tragu Sarah Brouillete koja je prije dvije godine, kada je nagrada dodijeljena francuskom piscu Patricku Modianu, u komentaru naslovljenom “Književnost je liberalizam” uvjerljivo tvrdila kako kruta normativna rešetka Odbora, posebno nakon Drugog svjetskog rata, dobro naliježe jedino na književno tekstove u kojima na razini motivike može pohvatati “moralnu dvojakost, borbu pojedinca sa savješću i otvoreno apolitične komentare svjetskih događaja”.
Naravno, ni to ne bi bilo bogznašto, ali kako činjenica da je Bobu Dylanu ove godine dodijeljena Nobelova nagrada za književnost, u stvari, sama po sebi nije ni po čemu posebno zanimljiva, možda je bilo moguće povesti nešto manje dosadan razgovor, ako je nekome do toga stalo, o tome kakve su šanse da hodnicima Švedske akademije počnu puhati neki novi vjetrovi. Prije svega zbog toga što i samo obrazloženje izbora, unatoč tome što naglasak stavlja na Dylanove formalne inovacije, gotovo po logici stvari jasno priziva kontekst njihova nastanka, jedan kulturni mini-prijelom koji se bez većih poteškoća može sasvim konkretno historijski locirati, kao i zbog toga što bi Dylanu – “mladom” ili “starom”, nebitno – bilo prilično teško pripisati “otvoreno apolitične komentare svjetskih događaja”.
Niski start i pucanj u prazno
To se nije dogodilo, pa je jedna od smislenijih i pametnijih stvari koje su se mogle čuti ili pročitati zapravo ostalo ono što je u kratkom video-intervjuu netom nakon svečanog proglašenja dobitnika kazala profesorica književnosti Sara Danius, glavna tajnica Švedske akademije. Na pitanje “Zašto je Bobu Dylanu dodijeljena Nobelova nagrada za književnost?”, Danius je, između ostalog, odgovorila: “On je veliki pjesnik, veliki pjesnik u engleskoj jezičnoj tradiciji. On je divan kompilator, veoma originalan kompilator. On utjelovljuje tradiciju, ali tijekom pedeset i četiri godine, koliko se ovim poslom bavi, neprestano je redefinirao vlastitu autorsku personu.” Ni riječi o visokoj i niskoj kulturi, o tome što je književnost, a što nije. Dvije jednostavne rečenice čiju jasnoću ne može narušiti niti nezgrapnost prijevoda.
Ali možda i ne treba biti posebno čudno što je refleksna reakcija bila takva da se stvari pristupi kroz opreku visoko/nisko pa o njoj pokuša napisati nešto suvislo. Posrijedi je, ipak, najpristupačniji i više puta provjereni put, i u nekim povoljnijim okolnostima, kada imate posla s kulturnim formama novijeg datuma proizvodnje i kada imate sreće, ova tradicionalna optika i njoj pripadajuća centralna distinkcija još uvijek znaju dovesti do dva-tri uvida vrijedna spomena. U slučaju nobelovca Dylana jedini problem bio je taj što se, nakon što su svi zauzeli niski start, spremni da potrče u pomoć Bobu Dylanu, popularnoj glazbi, popularnoj kulturi ili nečem četvrtom, koji su čekali negdje iza ciljne ravnine, na utrci nije pojavilo previše ozbiljnih protivnika, što većinu sudionika nije spriječilo da utrku otrče prema unaprijed pripremljenom planu.
Velika većina komentara posvećenih ovogodišnjoj odluci Odbora počinjala je ozbiljnom uvodničarskom figurom čija je funkcija bila obavijestiti čitatelja kako je takva odluka, u najkraćim crtama, izazvala duboki razdor i oprečne reakcije bilo u globalnim bilo u nacionalnim kulturnim krugovima. I dok je o nekakvom iznenađenju odlukom bilo moguće govoriti, oni koji su makar i površno pratili razvoj situacije lako su i sami mogli doći do zaključka kako razdora i oprečnih reakcija među akterima koji raspolažu s minimalno ozbiljnom količinom individualnog ili pozadinskog medijsko-institucionalnog autoriteta, u stvari, baš i nije bilo. Domaći mediji izvijestili su kako su svjetske agencije izvijestile o starom Normanu Maileru, koji je kazao “Ako je Dylan pjesnik, ja sam košarkaš”, i o škotskom piscu Irvineu Welshu koji je zaključio kako je ovakav izbor stvar “senilnih blebećućih hipija”, i o jednom gonkurovcu. Kao ogledni primjerak navodio se i komentar “Zašto Dylan nije trebao dobiti Nobelovu nagradu” Anne North, novinarke New York Timesa, koji je nešto pametniji utoliko što je iz njega razvidno da novinarku nije toliko rastužila činjenica što je nagrada dodijeljena Dylanu, koliko propuštena prilika da se u globalnu književnu industriju upumpa nešto svježeg novca.
Lokalne inačice
Na domaćem trkalištu, gdje su dnevne novine, profesionalni portali, polu-profesionalni portali i volonterski portali mobilizirali sve raspoložive snage, stvar je, uz jednu i pol’ iznimku, obavljena (ugrubo) prema dvama modelima: prvo, u registru dobronamjerne ali potkapacitirane “ozbiljne” analitike, i drugo, kroz različite varijacije na zadanu temu u okviru klasičnih ispovjedno-autobiografskih žanrova. Politički, većina komentatora zauzela je pozicije u prizemlju spomenute opreke, dok je svega nekoliko konzervativnijih glasova dopiralo s kata iznad, ozbiljnim tonom obznanjujući vijesti o ishlapjelom šezdesetaškom kontrakulturnom revolucionarnom potencijalu (sic?). Izdvajamo samo par najilustrativnijih primjera.
U komentaru književne kritičarke T-portala Katarine Luketić “O Dylanu i mitovima o čistoj i lijepoj književnosti”, svojevrsnom tekst-koktelu najvažnijih književnoteorijskih moda i termina iz posljednjih stotinjak godina, autorica “komentira podijeljene reakcije oko nagrađivanja Boba Dylana Nobelovom nagradom za književnost”. Autorica Dylana od napada “svete vojske zaštitnika književnosti” brani referirajući se na tri “mitske naracije” povezane sa djelovanjem Nobelovog odbora – Nobelove nagrade kao garancije književne vrijednosti, klasične teorije književnih vrsta i politike dodjeljivanja nagrade – iako treća do kraja teksta gubi svoje mitsko svojstvo i postaje tek “uobičajena stereotipna naracija”. Naravno, od mita do slavnog književnog teoretičara Rolanda Barthesa u dvokoraku, i to do njegova kratkog teksta, “Kritike i Istine”, nakon čega očito više nema nikakvih nedoumica: “Proširimo li Barthesov citat tvrdnjom da su i romanopisac, i dramatičar, i pjesnik čiji je medij isključivo knjiga, i pjesnik koji izvodi djela na pozornici u istom ‘teškom položaju sučelice jeziku’, onda uvjerenja o Dylanovu nepripadanju i dezavuiranju književnosti nemaju nikakva smisla.”
Ništa naročito
Sa suprotne, puno usamljenije strane, na istom portalu oglasio se i komentator Vuk Perišić, koji je na tragu svoga kolege iz Večernjeg lista Borislava Ristića, u tekstu “Nobel za Dylana – posljednji čavao u lijesu jedne mladosti” došao do zaključka kako je “Dylanov Nobel samo posljednji čavao u lijesu bunta, u lijesu jedne mladosti. Nemoguće je organizirati tulum, pušiti travu, voditi ljubav i pritom slušati – nobelovca.” U koju od ove dvije kategorije svrstati bizaran, argumentacijski hibridni tekst Miljenka Jergovića “O Bobu Dylanu se u nas piše isto kao i o Kim Kardashian i Nives Celzijus” nije jednostavno odlučiti, pa ćemo mu po inerciji dodijeliti mjesto u ovoj potonjoj. Jergovićeva je pozicija iznimno originalna prvenstveno zbog toga što zagovara stav prema kojemu se ovogodišnjem izboru Nobelova odbora moguće radovati samo u strogo kontroliranim uvjetima.
Problem je, naravno, masovni interes. “Recimo, novine, portali i privatne televizije – koji nikada nikakvoj književnosti ni kulturi nisu posvetili riječi, niti su u povijesti emitiranja imali ijednu minutu kulturnih sadržaja, ama i jednu jedinu vijest iz kulture, sada su se rastorokali o nobelovcu”, piše u tom tekstu o ovogodišnjem nobelovcu Miljenko Jergović, novinar hrvatskog tabloida u kojemu piše o kulturi. Ali kako se tekst odmotava prema svom kraju, postaje jasno kako posrijedi nisu ni Bob Dylan ni Nobelova nagrada za književnost, već frustriranost činjenicom da, htjeli to ili ne, s vremena na vrijeme jednostavno morate pogledati kroz prozor.
Uglavnom, umjesto zaključka nije se zgorega vratiti već spomenutom intervjuu sa Sarom Danius. Na jedno od kasnijih pitanja – “Je li Švedska akademija ovakvim izborom proširila horizont Nobelove nagrade za književnost?” – pomalo iznenađeno odgovara: “Pa zapravo nije.” Stoga se, s naknadnom pameću, može reći kako bi najsretnije rješenje bilo to da se na ovogodišnje dodjeljivanje Nobelove nagrade za književnost Bobu Dylanu medijski reagiralo tek klasičnim novinarskim priopćenjima, kada već profesionalni standardi ne dopuštaju da se na tako nešto reagira na onaj način na koji je to uradio sam Dylan, šutnjom. Jer, u globalnom kulturnom polje doista se nije dogodilo ništa značajno. A bome ni u domaćem, gdje pisanje o popu po običaju visoko leti i nisko pada.