Balkan ponovno postaje “nemirno područje” pogodno srazu odnosa sila istoka i zapada. Ili bi nas političke elite, npr. srpska i crnogorska, voljele svojim neprincipijelnim aktivnostima navesti na mišljenje da je stupanj kaosa daleko veći nego što objektivno jeste? Mjesec oktobar ostat će zabilježen po čak dva navodna pokušaja atentata na premijere bivših jugoslavenskih republika. Prvi je bio onaj na sada već bivšeg premijera Crne Gore Mila Đukanovića na dan parlamentarnih izbora 16. oktobra, a drugi onaj prošlotjedni kada je u šumi u blizini obiteljske kuće srpskog premijera Aleksandra Vučića pronađen arsenal oružja dovoljan za uništenje blindiranog automobila. I dok je vidno uzrujani Vučić prvih nekoliko dana od oba slučaja dramatično optuživao “strane sile istoka i zapada” za uplitanje u srpsku politiku s ciljem destabilizacije, analitičari su se, kao i obično uglavnom bavili pitanjem propusta sigurnosnih službi. U kaosu koji je uslijedio u medije je plasirana velika količina informacija i dezinformacija koje je bilo gotovo nemoguće probrati i utvrditi konzistentni “tajmlajn”.
Ukratko, na dan izbora u Crnoj Gori skupina od 20 naoružanih ljudi planirala je napade na različite institucije. Plan je bio upasti u zgradu parlamenta prerušeni kao policajci i otvoriti vatru na nenaoružane članove opozicije koji su se okupljali ispred parlamenta u očekivanju izbornih rezultata, potom oteti premijera Đukanovića te proglasiti izbore nevažećima ili ih već nekako okrenuti u korist opozicije. Svi uhićeni osim troje pušteni su nakon detaljnog ispitivanja, a protiv troje koji su ostali u pritvoru pokreće se postupak istrage pod sumnjom za terorizam.
U isto vrijeme u Beogradu, sigurnosne službe češljaju subjekte osumnjičene za povezanost za događajima u Crnoj Gori te Aleksandar Vučić održava tiskovnu konferenciju na kojoj dramatično upozorava na izrazito pojačanu aktivnost stranih kontraobavještajaca u Srbiji. Prema njemu, oprema za špijunažu pronađena kod uhićenih na toj je razini tehnološkog napretka da je imaju samo najveće svjetske sile, a mobiteli koje su koristili crnogorski napadači povezani su s lokacijama u Rusiji. Vučić tom prilikom otkriva da nema povezanosti između podgoričkog napada na dan izbora i aktualnih srpskih dužnosnika, no dalje objašnjava kako jest bilo ranijeg kontinuiranog praćenja Mila Đukanovića te implicitno krivnju za to svaljuje na Rusiju.
Špijunska saga
Ta informacija bila je dovoljna za uže povezivanje Rusije s napadom u Crnoj Gori, a kolale su i informacije o uhićenim i deportiranim ruskim građanima iz Srbije, u špijunskom žargonu te su navodne osobe proglašene “nepoželjnima”. Kako bi u što kraćem periodu smirio situaciju, u Srbiju je potom u srijedu (26. oktobra) doputovao Nikolaj Patrušev, Sekretar Saveta bezbednosti Ruske Federacije. Premda je sastanak prikazan kao protokolaran i davno pripremljen, informacije o njemu puštene su samo posredstvom ruskog medija Sputnjik, putem kojeg se u Srbiji saznalo o dolasku Patruševa. S druge strane u javnosti se nagađalo da je Patrušev stigao kako bi zataškao deportaciju ruskih građana, tj. špijuna, a počelo se propitivati i granice dobrog ukusa špijuniranja saveznika, što nije rezultiralo ikakvim političkim stavom o ovoj temi. Službena Moskva i službeni Beograd konzistentno negiraju bilo kakve deportacije, a Rusi negiraju i bilo kakav angažman svojih građana u savezničkim zemljama na području kontrašpijunaže.
No, ovoj špijunsko-političkoj sagi ovdje nije bio kraj jer je pri samom isteku mjeseca oktobra u šumi Jajinci pored obiteljske kuće premijera Vučića pronađen već spomenuti arsenal oružja za koje je utvrđeno da je korišteno u ratu iz devedesetih na području oko Sarajeva i u Hrvatskoj. Također su pronađena tri parcijalna otiska prstiju koja se trenutno nalaze u daljnjoj obradi. U utorak (1. novembra) pronađeno je još oružja uskog povezanog s onim u šumi, a u vezi s ovim slučajem ispitano je čak 37 lica, od ukupno 97 istraživanih za pokušaj organiziranja atentata na premijera Vučića, ili njegovog brata Andreja. Naime, urota od gotovo sto ljudi, među kojima se navodno nalazi i velik broj stranih lica za organiziranje jednog atentata i to ovako loše, u uvjetima u kojima te osobe nemaju nikakvu zaštitu svojih matičnih organizacija postaje ravna farsi. Primarno zbog rizika optužbe za kontrašpijunažu i narušavanja diplomatskih odnosa bilo kojih dviju zemalja.
Ako cijela priča do ovog momenta i nije bila potpuno suluda, u trenutku kada Srbija istražuje gotovo sto ljudi za ovu urotu, i ono malo vjerodostojnosti što je moglo biti u ovoj priči, nestaje. Argumentacija se dodatno topi kada se u obzir uzme da je s posljednjim danom oktobra u Srbiji istekao rok za predaju ilegalnog oružja. Dok se pronalazak oba arsenala može objasniti praktičnošću, stručna javnost počela je upozoravati da ne postoji dovoljna količina dokaza koja bi upućivala na pokušaj atentata na premijera Vučića. Stoga, o čemu se ovdje uopće radi?
Između Rusije i euroatlantskih integracija
Srbija i Crna Gora u ovom se trenutku nalaze u delikatnom geopolitičkom položaju. Pokušavajući voditi vanjske politike koje balansiraju između euroatlantskih integracija s jedne, te tradicionalnoj lojalnosti i ekonomskoj ovisnosti o Rusiji s druge strane. Istovremeno, odnosi velikih sila istoka i zapada nikad u posljednjih 25 godina nisu bili nategnutiji. Rusija i Sjedinjene Američke Države optužuju se za međusobna hakiranja, a SAD optužuje Rusiju i za pokušaj namještanja američkih predsjedničkih izbora. Sve to događa se u isto vrijeme dok se ove zemlje po pitanju Sirije nalaze na suprotnim stranama jedna drugu optužujući za bombardiranje civila i pomaganje krivoj strani u ovom ratu. Tako je NATO prošloga tjedna poslalo jasnu poruku svojim članicama da će se svaki čin isporuke nafte ruskim nosačima aviona i razaračima smatrati činom izdaje. Bila je to poruka Španjolskoj i Turskoj da ne tankaju gorivo Rusima.
Obje strane naoružavaju se duž svojih geopolitičkih granica pa NATO raspoređuje 4 bataljuna u Litvi, Latviji, Estoniji. Na istom području, u Kalinjingradu, Rusija je rasporedila nuklearno naoružanje, a Sjedinjene Američke Države najavile su razmještanje još jednog bataljuna kao i tenkova i oklopnih vozila diljem te nove-stare imaginarne geopolitičke granice. Raspoređivanje američkih tenkova u Europi sada uključuje i Rumunjsku.
Vojne aktivnosti primjetno jačaju i u bivšim jugoslavenskim republikama. U Crnoj Gori u ponedjeljak 31. oktobra počela je četverodnevna terenska vježba NATO-a i Crne Gore o upravljanju posljedicama izvanrednih situacija “Crna Gora 2016”. Sa sjeverne strane granice, u Srbiji više od 150 pripadnika ruskih desantnih jedinica bataljuna “Ivanovski” (ruska zrakoplovna divizija) sudjeluje u zajedničkim vojnim vježbama “Slovensko bratstvo 2016” (druga slična, nakon prošlogodišnje, održane u blizini Novorosijska), u periodu od 2. do 15. novembra u blizini Beograda. Pojačana vojna aktivnost vidljiva je i u Hrvatskoj. Migovi su napunjeni gorivom, u rekordno kratkim rokovima presreću odbjegle talijanske putničke avione i uspješno probijaju zvučne zidove iznad više gradova.
U ovakvom globalnom okruženju raste pritisak obiju sila na Crnu Goru i Srbiju od kojih se zahtijeva “samoodređenje”: ili s Rusijom ili s EU i NATO-om. Obje se zemlje nalaze u fazi pretpristupnih pregovora s Europskom unijom, pri čemu je Crna Gora otišla nešto dalje od Srbije. Crna Gora se istovremeno nalazi na samom pragu pristupanja NATO-u, no Srbija je s druge strane još 2008. godine proglasila politiku neutralnosti koja im omogućava da istovremeno surađuju i s NATO-om (čije oružje popravljaju u svojim tvornicama) i s Rusijom (s kojom provode akcije za saniranje posljedica potencijalnih katastrofa).
Neprijateljski koraci
Da Rusija nije nimalo zadovoljna približavanjem Crne Gore euroatlantskim organizacijama nije nikakva tajna, otvoreno su to nazvali “neprijateljskim korakom”. Osim što je CG zemlja koja je Rusiji služila za plasiranje brojnih sumnjivih kapitalnih investicija ona je ujedno i jedini ruski izlaz na Jadransko more bez koje Rusi nemaju nikakav pristup ovom dijelu Mediterana. Prema nekim anketama podrška NATO-u u Crnoj Gori narasla je ove godine (protivljenje NATO-u palo je sa 52,1 posto na 44,5 posto među Crnogorcima), a protivljenje ili podrška euroatlantskim organizacijama strogo je podijeljena po etničkim linijama, što je svakako stvorilo probleme Milu Đukanoviću. Dok male skupine albanske (80 posto podržava) i bošnjačke manjine podržavaju priključivanje NATO-u, etnički Srbi (podržava tek 9 posto), ujedno najbrojnija manjina u CG, i Crnogorci protive se tome. Ove je godine također narasla i podrška pridruživanju Europskoj Uniji, posebno među Crnogorcima (te sada iznosi 61 posto). Đukanović je više puta optužio srpsku opoziciju u ovoj zemlji da uzima financijska sredstva od Rusa i koristi ih za destabilizaciju vlade. Tek u ovom kontekstu, događaji od 16. oktobra postaju nešto jasniji, no ipak, za povezanost Rusije s njima zasad postoje tek indicije.
Vučićeva situacija dodatno se nedavno zakomplicirala jer je Europska Unija odjednom kao uvjet pridruživanja Srbije pokušala dodati priznavanje Kosova, što ranije niti u jednom trenutku nije bio slučaj. Kako Srbija po ovom pitanju ne popušta, a zbog sličnih situacija u Kataloniji, Baskiji i Sjevernoj Irskoj, EU ne može eksplicitno natjerati Srbiju da prizna Kosovo, no može, a to i radi, zahtijevati prijenos vrijedne imovine na Kosovo. Najbolji takav primjer je kompleks rudnika Trepča. U skladu je sa Vučićevim talentom za dramaturgiju cijela afera oko arsenala oružja kojim Vučić fokus sa Kosova miče prema vanjskopolitičkim pitanjima Srbije, mišljenje je novinara u Srbiji s kojima smo razgovarali pripremajući ovaj tekst. Oni smatraju da je ovaj faktički gubitak Kosova dovoljan motiv za igrokaz s oružjem.
S druge strane, ne može se ne primijetiti da se na Balkanu događaji koji imaju veze s atentatima ili terorističkim napadima uglavnom tumače kao PR trikovi političkih elita koje se, pogotovo u manjim zemljama poput Kosova, Albanije i Makedonije uvijek usko povezuje s kriminalnim podzemljem. Bilo da se radi o Kumanovu u Makedoniji, Crnoj Gori ili Srbiji usprkos pokušaju dizanja panike, ako se zaista radi o trikovima, podrška tim političarima nipošto ne raste. Milo Đukanović ponovno se povlači, budućnost Nikole Gruevskog bivšeg makedonskog premijera je nadajmo se zapečaćena, a Vučić će najvjerojatnije dočekati živ kraj još jednog mandata. I paunovskom nadmetanju Rusije i transatlantskih saveznika, na rizik svih nas, nadajmo se uskoro će doći kraj.