Novi saziv Sabora i novi sastav hrvatske Vlade donijeli su i pomak na medijskoj sceni: glavna politička zvijezda više nije Zlatko Hasanbegović, titulu je preuzeo Ivan Pernar iz Živog zida. Za početak, kako se zvijezdom postaje? Potrebno je da na neki način odudarate od političkih elita kojima ste okruženi, bilo ustaštvom bilo teorijama zavjere i neuništivim entuzijazmom. U atmosferi relativno praznog političkog hoda koju sa sobom nose procedure liberalnog parlamentarizma, mediji u svojim poslovnim modelima prepoznaju “potencijal demokracije”: narod voli pomaknute likove, to nam donosi klikove i diže cijenu oglašivačkog prostora.
Nije potrebno riskirati s nekim dubljim zaključcima da bi se detektirali trendovi koji nikako nisu rezervirani samo za ovdašnju političku dinamiku. U raznim oblicima i na raznim nivoima širom Evrope svjedočimo krizi političkog predstavljanja. Drugim riječima, prilično je rasprostranjeno nepovjerenje prema političkim elitama, sazdano mahom od osjećaja političke nemoći: bilo da se radi o sterilnosti političkih procedura bilo o odvijanju ekonomskih procesa iza leđa, bez ikakvog zastupanja interesa određenih društvenih skupina. Takav prazan prostor zauzimaju svakojake političke pojave, najčešće etiketirane terminom “populizam”.
Potraga za autentičnim
Ono što u takvom kontekstu postaje politički, ali i tržišno atraktivno jest – autentičnost, određeni tip predpolitičke identifikacije. Glavno je da se raskrinka licemjerje političkih elita i ispraznost procedura. Relativni i zasad kratkotrajni politički uspjeh i Hasanbegović je dugovao takvom kontekstu: on je bio navodno autentičan, dok su mu ostale kolege iz hadezeovskih struktura bili vječno zarobljeni između lažnog političkog bon-tona i tobožnjih interesa naroda. Hasanbegović i pobočnici su u toj klopci prepoznali da je lažni bon-ton zapravo preostatak komunizma i prijetvornosti komunističkih elita, dok se socijalni interesi hrvatskog naroda zastupaju tako da se prekraja minorni budžet Ministarstva kulture.
Dok je tzv. nova desnica uzroke političke i socijalne devastacije vidjela u manipulacijama komunističkih elita, Pernar ih vidi u interesima globalnih elita predvođenima SAD-om i masonskim ložama. Sama kritika bezostatne naslonjenosti hrvatske politike na diktat Washingtona i Bruxellesa u kombinaciji s bizarnom iskrenošću i ustrajnošću, dovoljna je da od Pernara stvori prepoznatljivu političku ličnost i medijsku robu. No, tu se nalazi i potencijal najveće štete koji njegova politička pojava nosi sa sobom. U svom traganju za autentičnošću (bio je član valjda svih stranaka u zadnjih deset godina, kao i aktivni sudionik većine tzv. građanskih inicijativa), Pernar je dospio do ključnih problema hrvatske politike koja već desetljećima ostaju neadresirana, ali svojim pristupom i sumanutim teorijama zavjere zapravo dugoročno te probleme i teme delegitimira kao relevantne. One ostaju u domeni hobija entuzijasta ili dječjih bolesti u političkom razvitku.