Rumunjska je nedavno obilježila godinu dana od požara u jednom noćnom klubu koji je izazvao javne prosvjede i završio smjenom tadašnjeg premijera. Godinu dana od tragedije rumunjska javnost i dalje se pita je li se išta zaista promijenilo.
Rumunjska je obilježila prvu godišnjicu tragedije u klubu Colective. Radilo se o požaru u kojem je na rock koncertu poginulo 64 osobe, a ozlijeđeno ih je bilo još 180. Dvadeset i sedam osoba još uvijek se nalazi na liječenju, dok tridesetero preživjelih treba nove kirurške intervencije. Komemoracija je ponovno u prvi plan postavila dramatične trenutke tragedije, ponovno se prepričavao slijed događaja te noći, a zabilježene su dakako i osobne priče preživjelih i njihov težak put do potpunog oporavka. Roditelji i rodbina, koji su u požaru izgubili najmilije, ponovno su tražili pravdu i sankcioniranje odgovornih. Baš kao i fizičke rane mnogih preživjelih, one socijalne izazvane tragedijom daleko su od izliječenih, no čak i tada, ožiljke neće biti lako sakriti.
Ovaj slučaj ima jednu neugodan i teško razumljiv aspekt. S jedne strane, čini se da je, s obzirom na status “jedne od najvećih, ako ne i najveće tragedije postkomunizma”, vatra u Colectivu bila značajan događaj, svojevrsna prekretnica. S druge se pak strane čini se da se nije radilo ni o čemu većemu od obične nezgode. Tragične, možda, ali ipak tek nezgode. Nakon što je prošao početni šok, društvo se nastavilo kretati svojim uobičajenim tokom dok su preživjeli ostavljeni bez mreže podrške da se sami bore s posljedicama požara.
Ujedno, dok se s jedne strane čini da je tragedija u Colectivu na vidjelo iznijela neke duboke probleme rumunjskog društva te da događaj još uvijek nije uistinu rasvijetljen, s druge se strane čini da, usprkos suprotnim očekivanjima, uopće nije proizveo relevantne društvene posljedice. Nije stoga iznenađujuće što su rumunjski mediji i javnost općenito i dalje zbunjeni oko pitanja: je li se nakon Colectiva išta promijenilo? Dok jedni smatraju da nije, a drugi da jest, temeljni problem, čini mi se, leži u činjenici da su obje skupine u pravu.
Razlozi pesimizmu
Razloga za pesimizam je mnogo. Kao prvo, nakon očekivane početne reakcije vlasti, te pritvaranja načelnika općine u kojoj se nalazi Colective i vlasnika kluba, pravni proces nije (još) rezultirao presudom. Istraga je u tijeku, ali teče usporeno i očekivano je netransparentna. Očekivalo se i podizanje optužnice protiv dvaju inspektora iz Inspektorata za hitne situacije (ISU, vladina agencija) – koji su dali dozvole za normalan rad kluba, usprkos tome što sigurnosni uvjeti nisu zadovoljavali nijedan zakonski propis. Nema rezultata niti u ovom postupku, a kontinuirano je prisutan dojam da vlasti lopticu odgovornosti prebacuju na nekog drugoga. Protiv kompanije zadužene za opskrbu i instalaciju vatrometa koji je izazvao vatru, također nije podignuta optužnica.
Stvari su deprimirajuće i na drugim poljima. Zdravstveni sustav još uvijek je u potpunom rasulu, nedovoljno financiran i neučinkovit. Dok pišem ovaj tekst, dan nakon komemoracije, na tisuće sanitarnih djelatnika (tehničari, medicinske sestre, itd.) nalaze se na ulicama Bukurešta i drugih većih rumunjskih gradova prosvjedujući u tek jednom u nizu istih prosvjeda i štrajkova. Zahtijevali su značajne povišice plaće koja, prema riječima jedne medicinske sestre, iznosi 300 eura (mjesečno) uz 40 godina radnog staža. Više od polovice žrtava iz Colectiva umrlo je u bolnici, većina njih nakon što su se zarazili bolničkom bakterijom. Nedostatak odgovarajućih institucija za njegu opečenih žrtava značajno je umanjio bilo kakve šanse za oporavak. Dio žrtava koji se liječio u inozemstvu, uspješno se oporavio da bi se u zemlju vratili sa horor-pričama o broju bakterija koje su pokupili “liječeći se” u rumunjskim bolnicama.
Protekla godina razotkrila je toliko problema rumunjskog zdravstva da je broj bakterija tek vrh ledenjaka. Uzrok proliferaciji visoko otpornih, smrtonosnih bakterija nije bila tek starost bolničkih zgrada, već i činjenica da su dezinficijensi bili vrlo razrijeđeni što je liječnicima i poduzetnicima omogućavalo “uštede” i “provizije” u milijunskim iznosima. Primjerice, protekle je godine izbila epidemija bakterije Escherichia coli koja je proljetos uzrokovala smrt gotovo desetak beba, pri čemu uzrok smrti uopće nije bio u startu otkriven, što znači, niti spriječen. Uobičajena politička rješenja – zamjena jednog ministra zdravstva novim, tobože “reformatorom” – nisu donijela nikakve promjene pa smo ove jeseni imali novu krizu: nedostatak osnovnih lijekova.
Ništa ispred profita
Tragedija u Colectivu jasno je razotkrila urušavanje zdravstvenog sustava što je rezultat 27 godina podfinanciranosti i potkapacitiranosti. Borba protiv korupcije oličena u zatvaranju korumpiranih liječnika ne može više sakriti činjenicu da u Bukureštu u posljednjih 30 godina nije izgrađena nijedna državna bolnica. Generacija stasala u tom periodu upravo je ista ona koja je stradala u požaru. Nakon svega što se lani dogodilo, očekivalo se da se barem poboljša provedba propisa, ako ne i donošenje novih. No, od samog početka je bilo jasno kako je jedan od glavnih uzroka tragedije kriminalno nepoštivanje propisa u ime profita.
Naime, čak i prema aktualnim propisima klub Colective uopće nije trebao postojati, jer nije imao nijednu od karakteristika pravog noćnog kluba sa živom glazbom i vatrom. Bio je to prostor improviziran u oronuloj tvornici cipela s minimalnim ulaganjima. Teoretski je mogao primiti 80 ljudi, ali u noći tragedije unutra ih je bilo oko 300. Nebriga za sigurnost, tj. nesigurnost bukureštanskih klubova dobro su poznati od ranije, pa stanje u Colectivu nije bilo nikakva iznimka. Kao što su mnogi primijetili, tragedija se mogla dogoditi bilo gdje, bilo kada. To što se dogodila u Colectivu bilo je samo pitanje okolnosti.
Nakon početnog razdoblja strožih kontrola, koje su dovele do zatvaranja nekoliko lokala i zakonske zabrane pušenja u zatvorenim prostorima, stvari su se ponovno vratile u “normalu”. Nesigurna i pretrpana mjesta i dalje rade nesmanjenim intenzitetom, dok nadležne institucije žmire na jedno oko. Iz ove perspektive Colective uistinu kao da se nikada nije dogodio. Prije nekoliko mjeseci u provincijskom gradu frontmen popularnog benda prekinuo je koncert u zatvorenom prostoru u sklopu trgovačkog centra jer je mjesto toliko pretrpano da je bend procijenio kako postoji rizik od stampeda. Colective je možda pridonio rastu svijesti za pitanje osobne sigurnosti, no dalje od toga, promjene se nisu dogodile.
Po život opasni stambeni prostori
No, ovi problemi nisu specifični samo za mjesta kulturne konzumacije. Sve bukureštanske kuće i stambene zgrade označene kao opasne u slučaju potresa još uvijek su nastanjene. Nedavne studije su pokazale da bi potres od 7,7 Richtera u Bukureštu rezultirao s 10.000 mrtvih i 500.000 ozlijeđenih. Bijedne i dotrajale kuće navode se kao jedan od glavnih razloga za tako velik broj potencijalnih žrtava.
Bukurešt u vrijeme tragedije u Colectivu nije imao gradonačelnika. Novi gradonačelnik, izabran u lipnju, obećao je da će riješiti situaciju sazivanjem komisije. Međutim, i dalje se ne zna ni točan broj objekata koje treba popraviti niti broj onih koje treba evakuirati. Uzevši u obzir činjenicu da su bolnice u Bukureštu bile ozbiljno preopterećene nakon požara u Colectivu, katastrofa koju bi izazvao potres imala bi nesagledive posljedice.
Pa ipak, Bukurešt koketira s katastrofom čak i u odsustvu razornog potresa i drugih prirodnih nepogoda. Unatoč velikoj koncentraciji kapitala u gradu i unatoč godišnjim proračunu od preko jedne milijarde eura, Bukurešt je uništen grad.
I promet
Prometna infrastruktura je tako loša da prometna špica zapravo više uopće ne postoji. Postoje samo povorke automobila koji se većinu radnih dana vuku poput puževa od 7 ujutro do 8 navečer. Javni prijevoz je kolabirao. Za grad s više od dva milijuna stanovnika, Bukurešt ima ukupno 800 autobusa, trolejbusa i tramvaja, a većini je istekao rok trajanja. Podzemna željeznica bila je jedino sredstvo javnog prijevoza koje je u pristojnoj mjeri pokrivalo grad, s podnošljivim trajanjem putovanja. No, ove je jeseni je i to propalo. S obzirom na 600.000 ljudi koliko se dnevno kretalo metroom, postao je neučinkovit. Dolazi do velikih kašnjenja vlakova što je rezultiralo dugim redovima čekanja. U vrijeme prometne špice počelo se događati da u gužvi u podzemnim stanicama zaglavi po 10.000 ljudi.
Prošlomjesečni kolaps triju žena zbog nedostatka zraka u kabini konačno je zaustavio cijeli sustav. Jedan preživjeli iz Colectiva, svjedok na mjestu događaja, dobio je napad panike. Problem je i pogoršala činjenica da većina metro stanica nema pouzdane sustave evakuacije u slučaju požara ili nesreće, a tvrtka koja upravlja podzemnom željeznicom (koja je još uvijek u državnom vlasništvu) nema novca za osiguranje u slučaju nesreće. Prema svakom europskom standardu ovaj metro uopće ne bi smio biti u pogonu. Uprava je nedavno uvela mjeru prema kojoj će po stanicama metroa biti razmješteni prometni policajci i usmjeravati putnički promet. Za razliku od regularnih prometnih policajaca, ovi službenici bit će naoružani.
Dakle, pesimisti su u pravu i imaju mnogo primjera koji potkrepljuju njihovo stajalište. Nitko ih ne može kriviti jer se, s vremena na vrijeme, čini kao da se Colective nije ni dogodio – gradom upravlja jednaka pasivnost po pitanju kriminalizacije. Umjesto minimalnog poboljšanja, godinu dana nakon tragedije nalazimo se u još gorim okolnostima.
Razlozi za optimizam
Optimisti ne negiraju nužno ove i slične aspekte – njih je toliko, i toliko su očiti, da ih je nemoguće ignorirati. Drugačija perspektiva naglašava promjene uzrokovane masovnom mobilizacijom koja je uslijedila nakon požara u Colectivu. Premijer je pao i umjesto njega, na vlast je došao Dacian Ciloș, tehnokrat koji se zavjetovao da će ostaviti po strani političke podjele te se jednostavno pozabaviti problemima. Godinu dana kasnije njegovi rezultati ne odgovaraju ponuđenoj retorici, ali je barem mnogo ljudi (obično mlađih) inspirirano njegovom osobnošću i stilom.
Mobilizirana javnost s pozicija moći protjerala je i određeni broj etabliranih političara koje se obično smatra odgovornima za nedaće tranzicije a koje su dovele do tragedije u Colectivu. Pojavila se također i nova politička stranka, s realnom šansom da ove jeseni uđe u parlament. Budući da je tragedija proglašena posljedicom korupcije, antikorupcijska kampanja dobila je na snazi, što je dovelo do podizanja optužnice protiv uglednih političara. U međuvremenu su otkrića o bijednom stanju zdravstvenog sustava dodatno naglasila potrebu za dramatičnim promjenama. Po prvi put nakon 1989. izgleda da se, kao rješenje problema, ne razmatra isključivo privatizacija. Sada su na dnevnom redu državna preraspodjela sredstava te pravilno ulaganje u ljude i infrastrukturu kao ozbiljna rješenja koja imaju značajnu podršku.
Iz ove perspektive se, dakle, neke stvari jesu promijenile, a argumente optimista ne treba odbaciti. Colective je bio trenutak sazrijevanja jedne generacije: postkomunističke generacije. Činjenica što je do toga došlo u tako užasnim okolnostima samo govori o prirodi tranzicije i njenim posljedicama. Kao što je rekao jedan preživjeli, barem nam se svijest promijenila, a to je ipak značajna promjena.
Transformacija tragedije u političko pitanje
No, upravo zbog toga što i pesimisti i optimisti imaju valjane argumente, to ne mora nužno značiti da su u pravu samo jedni ili samo drugi. Kod Colectiva je najzapanjujući dio bilo kratko vrijeme koje je proteklo od trenutka same tragedije do njene transformacije u političko pitanje. U klubu je još tinjala vatra kada je rumunjski predsjednik problem predstavio kao posljedicu korupcije i zatražio premijerovu ostavku. Ostali su slijedili njegov primjer te su prosvjednici, koji su u idućih nekoliko dana izašli na ulice, tragediju uzdigli do odlučujućeg političkog trenutka. Ovaj nagli korak od istinske tragedije do njenog prerastanja u politički događaj nije ostavio dovoljno vremena za tugovanje. Žrtve su ubrzo pale u drugi plan i uslijedila je borba za značenjem.
No, upravo se zbog toga radikalnost onoga što se dogodilo u Colectivu ubrzo izgubila. Događaj je postao normaliziran. Jer, jednako je porazno tretirati Colective kao jednostavnu, lokaliziranu nezgodu, kao što je porazno pridavati mu metonimijske moći – to jest, skočiti s osobitosti ovog događaja na sistemsko tumačenje. U osnovi je tragedija u Colectivu trebala sama po sebi osigurati temelje, sredstva i opravdanje za socijalnu revoluciju. Što je događaj bivao politiziraniji, evakuirano je tim više politike i zamijenjeno utopijskim stavom prema kojem bi se sve želje trebale odjednom pretvoriti u stvarnost, bez posredovanja.
Komemoracija na prvu obljetnicu tragedije obilježila je razočaranje što se to nije dogodilo, ali i ukazala na uvjerenje da je još uvijek moguće da se dogodi u budućnosti. Aktualni premijer na ovogodišnje izbore izlazi sa sljedećim obećanjem: zaobići će politiku i stvari riješiti administrativnim prečacem. To je možda najgora potencijalna ostavština Colectiva, za što nisu krive njegove žrtve i preživjeli. Ono što nedostaje upravo je posrednička razina između tuge i revolucije, što je razina dnevne politike i promjena. Ova razina je previđena i prije i poslije tragedije. Iz te perspektive, doista se ništa nije promijenilo.
S engleskog prevela Sana Perić