Nakon neočekivane pobjede opozicijskog kandidata na predsjedničkim izborima u Bugarskoj, pala je i vlada koja je uživala uvjerljivu većinu. Paralelni referendum o izbornom sustavu, međutim, omogućio je još dalekosežniji potres. U novoj konstelaciji moći, većina aktera grčevito se bori da pronađe adekvatno objašnjenje i novi ideološki okvir.
Zahvaljujući neobičnom razvoju događaja, rasprave o rezultatima predsjedničkih izbora u Bugarskoj, koji su se održali pretprošle nedjelje, pretvorile su se u rasprave o nadolazećim parlamentarnim izborima. Naime, premijer Bojko Borisov svoj ostanak na vlasti uvjetovao je izborom svoje kandidatkinje za predsjednicu republike. Njezin poraz dakle znači da ćemo uskoro glasati i na prijevremenim parlamentarnim izborima. Pobijedio je general Rumen Radev, nezavisni kandidat kojega je podržala opozicijska Bugarska socijalistička stranka (BSP) i to sa zapanjujućom razlikom od 23% ispred Cecke Cačeve, kandidatkinje Borisovljeve stranke GERB (Građani za europski razvoj Bugarske) i predsjednice parlamenta.
To je prije svega shvaćeno kao poraz premijera i to ne samo zato što je budućnost svoje vlade izravno vezao uz predsjedničke izbore, već i stoga što je na vlasti – s kratkim prekidima – bio od 2009. godine i u tom razdoblju na različitim izborima pobijedio BSP ni manje ni više nego 11 puta. Zbog toga se rezultat ovih izbora doima manje kao posljedica popularnosti samog Radeva, a više kao “protestni glas” protiv vladajuće stranke. Ipak, rano je za proslavu “kraja Borisovljeve ere”. Unatoč gubitku predsjedničke pozicije i samoizazvanom gubitku izvršne vlasti, čini se da bi se Borisov mogao vratiti na vlast, između ostalog zbog referenduma održanog paralelno s predsjedničkim izborima na kojemu su građani glasali za zamjenu trenutnog proporcionalnog parlamentarnog sustava većinskim.
Referendum je inicirao Slavi Trifonov, jedan od najpopularnijih bugarskih televizijskih voditelja i pjevača koji vodi vlastitu političko-glazbenu emisiju na najvećem privatnom televizijskom kanalu, vrlo sličnu poznatim američkim emisijama poput “The Jay Leno show”. Trifonov je dio rastućeg trenda u bugarskoj politici da slavne osobe i poduzetnici iz svijeta šoubiznisa pretvaraju svoju popularnost u “politički kapital”, bilo osnivanjem političkih stranaka ili pokretanjem referenduma. Ovaj referendum je uspješno odigrao ulogu ispušnog ventila za uzavrelo javno nezadovoljstvo političkim establišmentom, iako nije ni na koji način ponudio odgovor na krizu reprezentacije. Postavio je tri pitanja vezana uz izborni sustav od kojih su sva potvrđena velikom većinom glasova: “Zalažete li se za većinske parlamentarne izbore s apsolutnom većinom u dva izborna kruga?”; “Zalažete li se za obavezno glasovanje na izborima i referendumima?”; “Podržavate li smanjenje državnih potpora političkim strankama s 11 na 1 lev po valjanom glasu?”
Zanimljiviji od referendumskog pitanja i skromnih prijedloga bili su tek slabo prikriveni izrazi gađenja liberalnih intelektualaca, pogotovo nakon besplatnog koncertnog skupa kojega je Trifonov organizirao tjedan prije izbora. Prije dvije godine, bugarski predsjednik na odlasku Rosen Plevnelijev organizirao je referendum s vrlo sličnim pitanjima, a ti isti intelektualci tada su ga snažno poduprli i popularizirali, između ostalog donirajući svoj volonterski rad. Postoje ipak dvije razlike između tadašnjeg i ovog posljednjeg referenduma: kao prvo, predsjednik je pitao želimo li da “dio” parlamentarnih zastupnika bude biran većinskim glasanjem dok to Trifonov želi za sve, time radikalizirajući logiku koja je već bila na djelu u čitavoj postpolitičkoj klimi koja potiče uvjerenje da će ulazak “moralnijih” stručnjaka u politiku nekako zaustaviti korupciju, siromaštvo i tako dalje. Druga je razlika da Plevnelijev nije postavio pitanje o smanjenju subvencija već pitanje o elektroničkom glasanju koje je na kraju odobreno u parlamentu.
Zamke većinskog sustava
Kako objasniti misterij različitih reakcija na gotovo jednaka referendumska pitanja? Stvar očito ovisi o tome tko pitanja postavlja. Plevnelijev ima legitimitet zbog svoje pune podrške prosvjedima u ljeto 2013. godine na kojima su sudjelovali i spomenuti intelektualci, a njihov preferirani politički subjekt – Reformski blok, koji čini pet desnih stranaka – od 2014. je partner u vladajućoj koaliciji. No Blok danas prolazi kroz unutrašnja previranja jer je njegova glavna stranka DSB (Demokrati za snažnu Bugarsku) u sukobu s GERB-om i odvaja se od Bloka. Sve ovo omogućava da RB nestane s političke scene ako parlament potvrdi tranziciju u većinski izborni sustav koji favorizira dvostranački parlament. Kao drugo, to je pitanje ukusa. Intelektualci Trifonova smatraju pjevačem “čalgi” (bugarskog turbo-folka), a odrednica “čalga” lijepi se svemu što antikomunistički intelektualci smatraju niskim, masovnim, populističkim, prljavim i nevrijednim. Neki ga čak optužuju za “komunizam”, time potiskujući povijesnu ulogu koju je Trifonov odigrao kao kulturni vođa antikomunističkih prosvjeda 1997. godine (kada se svaka njegova nova pjesma odmah pretvarala u himnu prosvjeda). Općenito, prevladavajuće raspoloženje liberalnih medija slično je onome njihovih britanskih kolega nakon Brexita: budući da nisu pobijedili, liberali su počeli propitivati samo mjesto referenduma u demokraciji, a javni prostor obiluje konzervativnim teorijama o “iracionalnim” masama koje nisu dovoljno zrele da odlučuju o državi.
Referendumu je nedostajalo samo trinaest tisuća glasova kako bi prihvaćanje njegovih rezultata u parlamentu bilo obavezno. Ali nakon podnošenja ostavke, Borisov se zarekao kako je “volja naroda” sveta i obećao da će učiniti sve u svojoj moći da se amandmani izglasaju. To će zahtijevati ustavnu reformu koju je, s obzirom na raspad parlamentarnih koalicija, teško postići, ali nije nemoguće ako najveće stranke sklope primirje i time omoguće “izbacivanje” malih stranaka iz parlamenta. Kao što smo spomenuli, Borisov i GERB redovito pobjeđuju na izborima, ali njihove pobjede nisu uvjerljive. Glasanju obično pristupi oko 50% građana, a samo oko 30% njih glasuje za GERB. Uz većinski izborni zakon tih 30% (ili oko milijun Bugara) za GERB ne bi značilo 30% mjesta u parlamentu nego, recimo, preko 70%, odnosno apsolutnu većinu. Ovo je razlog zbog kojeg je Borisov podržao referendum – on će mu svakako osigurati neproblematičnu (iako vrlo nereprezentativnu) vladavinu oslobođenu složenih pregovora s manjim koalicijskim partnerima. Tako će Trifonov, koji inače mrzi Borisova i sprema se osnovati vlastitu političku stranku, pomoći kanalizirati bijes koji građani osjećaju prema Borisovu i cijeloj političkoj klasi u reforme koje će zapravo ojačati njegovu vlast.
Ruska prijetnja
Sami predsjednički izbori se u Bugarskoj održavaju u dva kruga, ako ni jedan od kandidata ne sakupi barem 50% glasova u prvome. Ove godine natjecala su se 22 kandidata. Neizbježno, neke od kandidata, na primjer ženu koja je tvrdila da je vidovita, smatralo se “lakrdijašima”, a mediji su se dobro nasmijali. Veliko (i tužno) iznenađenje izbora bio je rezultat Veselina Mareškog, nezavisnog kandidata i milijunaša koji posjeduje uspješnu farmaceutsku kompaniju i lanac benzinskih postaja. Njegova se kampanja temeljila na platformi protivljenja kartelima i monopolima i omogućila mu osvajanje 11% glasova. Ohrabren ovim uspjehom, Mareški je ustvrdio da će “za pet godina” biti “bugarski Donald Trump”. Upitan za koga će glasati u sljedećem krugu izbora, bez trunke je srama izjavio kako će poduprijeti kandidata koji je dobio najmanje glasova “Cigana”. Drugo je iznenađenje bio rezultat kandidata krajnje desnice – koalicije Patriotske fronte (proeuropske stranke krajnje desnice koja je partner u Borisovljevoj vladi) i proruske stranke Ataka. Njihov je kandidat osvojio gotovo 15% glasova. Na vječnu sramotu onih liberalnih elitističkih intelektualaca koji promoviraju teoriju “seoskog [bitov] fašizma”, među glasačima koji su glasali za krajnju desnicu prevladavalo je obrazovano gradsko stanovništvo.
Iako je pobjednik Radev kolokvijalno poznat kao predsjednički kandidat BSP-a, njega je zapravo kandidirao “građanski odbor”. To je česta taktika stranaka da se skrivaju iza nestranačkih odbora ili “građanskih inicijativa” kako bi pokušale izbjeći duboko ukorijenjeno nepovjerenje birača prema političkim strankama. Ipak, unatoč prividu nezavisnosti i čistoće od establišmenta i njegovih potrošenih ideja, Radev je sudjelovao u većinskom konsenzusu tog istog establišmenta – naime, i on izbjeglice smatra najvećom sigurnosnom prijetnjom. Svi su glavni kandidati takozvanu “izbjegličku krizu” postavili u središte svojih kampanja. Kao što je jedan lijevi komentator primijetio, stvarni pobjednik prvog kruga izbora bila je krajnja desnica. Na primjer, predsjednička debata nakon prvoga kruga između Radeva i GERB-ove kandidatkinje Cecke Cačeve brzo se rastočila u svađu oko toga koliko bi visok trebao biti zid na granici s Turskom. Nastup Cačeve bit će upamćen i po njenoj emotivnoj potvrdi vlastitih autentičnih antikomunističkih uvjerenja. Zaplakala je na televiziji zbog glasina da je komunistica (za vrijeme socijalizma bila je članica Bugarske komunističke partije).
Osim toga, nakon prvog kruga, kampanje i debate bavile su se uglavnom pitanjima vanjske politike, odnosno borbi “Rusije protiv Europe”, koja do 2013. godine nije zauzimala veću pažnju u Bugarskoj. Liberalni su mediji promovirali narativ prema kojoj je Cačeva “proeuropski”, a Radev “proruski” kandidat. No zapravo, oboje brane euroatlantsku orijentaciju zemlje i oboje su ustvrdili kako Rusija nije neprijatelj “ali da trebamo biti pragmatični u svojim politikama”, štogod to značilo. Neovisno o tome što su kandidati govorili, komentatori s intelektualne desnice, čiji je kandidat iz Reformskog bloka dobio manje glasova i od Mareškog (6%), Radeva jednoglasno smatraju Putinovim “lutkom”. Za vrijeme predsjedničke debate, Radev je govorio da je njegov prioritet “sigurnost”. Naglasio je važnost bugarskog članstva u NATO savezu i potrebu ovladavanja “izbjegličkom krizom”. Na pitanja o Rusiji, Radev je odgovorio da želi mirno ili diplomatsko razrješenje Krimske krize i da je proeuropski nastrojen. Njegovo korištenje starog patriotskog klišeja da Bugari i Rusi dijele “zajedničko kulturno-religijsko naslijeđe” ojačali su tvrdnje da je pobijedio “proruski kandidat”. To je teza koju dijele i strani mediji, skloni konzultiranju bugarskih think-tankova što bugarski mediji kasnije koriste kao “sliku u ogledalu” koja “potvrđuje” njihove sumnje o Radevu.
Antiizbjeglički konsenzus
Sve ovo treba razumijevati u kontekstu vanjskopolitičke klime čijem je stvaranju pomogao dosadašnji predsjednik Plevnelijev. On je, smatra se, bio suviše politiziran, mnogo više no što je prihvatljivo za poziciju predsjednika od kojega se očekuje da se ponaša kao “ujedinitelj nacije”. Zauzeo je otvoreno antiruske stavove u svojim izjavama za strane medije, a na domaćem planu stao je na stranu desničarskih prosvjeda 2013. godine čime je antagonizirao kritičare prosvjeda, a podupro je i inicijativu grupe antikomunističkih intelektualaca da se za bugarske škole napišu jako ideološki obojeni antikomunistički udžbenici te je promovirao antikomunizam simboličkim događajima kao što je projekt “25 godina slobodne Bugarske”. Dan prije izbora, Plevnelijev je napisao članak u desnim novinama Kapital u kojem ocrtava svoju strogo antirusku vanjsku politiku i zalaže se za koncept “hladnog mira”. Plevnelijevi strogi vanjskopolitički stavovi zasjenjuju čak i Borisovljev mačizam: Plevnelijev je podupro rumunjski prijedlog za stacioniranje naoružane mornaričke flote u Crnom moru dok je Borisov istovremeno tvrdio očito – da je loša ideja izazivati vojni sukob sa supersilom kao što je Rusija.
Dakle, u usporedbi s trenutnim predsjednikom, spremnost izabranog predsjednika za dijalog s Rusijom prije nego za otvoreni rat uistinu dovodi do toga da se on čini kao “Putinov kandidat”. Ako ignoriramo njegovu vojnu edukaciju u SAD-u i karijeru u NATO-u. Kada ga je Cačeva optužila za proruske stavove, Radev ju je upitao nije li ona turska kandidatkinja, budući da je dobila 13.000 glasova bugarskih Turaka koji žive u Turskoj, dok ih je on dobio samo 300. Sve ovo pokazuje da, sada kada postoji opasnost “Euroazije” i “Rusije” te kada je došlo do prividnog kraja proeuropskog konsenzusa koji je dominirao cijelim političkim spektrom do 2013. godine, novi “višestranački” konsenzus stabilizira tema izbjeglica. Budući da se slažu oko urgentnosti bavljenja “izbjegličkom prijetnjom”, politički akteri mogu uživati u svojim stvarnim ili prividnim političkim razlikama po pitanju vanjske politike.
Ipak, teško je sakupiti političke poene na platformi koja je usredotočena samo na vanjsku politiku, kao što su kandidati brzo shvatili, osobito nakon prvog kruga. Premijer Borisov prvo je prijetio da će podnijeti ostavku ako njegova kandidatkinja ne pobijedi u prvome krugu. Cačeva je međutim jedna od najmanje šarmantnih i najmanje karizmatičnih političarki. Samo Borisovljeva naivna pretpostavka da uživa snažnu potporu birača može objasniti njegov izbor predsjedničke kandidatkinje kao i trenutak njene objave. Naime, GERB je čekao zadnji mogući dan da se registrira za predsjedničke izbore, time pokazujući Borisovljev arogantni osjećaj uvjerenosti da će osvojiti svake izbore, bez obzira na to koliko nepoštivanje pokazao prema biračima. Unatoč njenom porazu u prvom krugu, Borisov je uzmaknuo i objasnio da je zapravo htio reći da će podnijeti ostavku ako njegova kandidatkinja izgubi u drugome krugu. Nakon toga, njegova je stranka pokrenula kampanju zastrašivanja komičnih proporcija.
Narod protiv naroda
Evo nekoliko glavnih trenutaka kampanje nakon prvog kruga izbora. Razni GERB-ovi gradonačelnici izdali su upozorenja da bi potencijalni poraz Cačeve uzrokovao nezamislive katastrofe: zatvaranja dječjih vrtića, prekide programa energetske efikasnosti koje financira Europska unija, prekide u isporuci struje itd. Sama je Cačeva upozorila da Radevljeva pobjeda znači “povratak totalitarizma” i međunarodnu izolaciju Bugarske. Ovaj histerični krešendo imao je suprotan učinak pa su se čak i mejnstrim mediji izrugivali kampanji zastrašivanja. GERB je “ispravio” svoj kurs i započeo s novom fazom kampanje nudeći npr. besplatne medicinske preglede kod oftalmologa, ortopeda i internista.
Najveća je ironija u tome da se stranka koja je potaknula neke od najbezobzirnijih tržišnih reformi u bugarskom zdravstvu, koja je zatvarala državne bolnice i klinike u ime “povećanja efikasnosti proračuna”, ali koja nadzire i financira eksploziju novih privatnih bolnica (koje danas čine trećinu svih bolnica, a neke od njih dobivaju više novca iz državnog proračuna od najaktivnijih državnih bolnica), koja progresivno onemogućuje pravo na bolnički tretman bugarskog stanovništva uvođenjem policijskih mjera kao što je uzimanje otisaka prstiju (navodno, kako bi se stalo na kraj nepostojećem problemu lažnih prijava u bolnice i drugih zloporaba od strane krajnjih korisnika), sada ulizuje biračima nudeći besplatne preglede.
Na kraju, ti patetični pokušaji zavođenja birača nisu pomogli GERB-u. Intelektualna je desnica pokušala umanjiti Radevovljevu popularnost retoričkim akrobacijama, tvrdeći kako Borisov nije proveo “sudsku reformu” što je navodno uzrokovalo bijes birača, ili da je pobijedila “crvena oligarhija”, a ne “narod”. Ali ovo ne može odgovoriti na pitanje zašto – ako je bijes zbog propale reforme sudstva uistinu bilo toliko raširen, Reformski blok, koji je najentuzijastičniji podržavatelj reforme, nije prva parlamentarna stranka u zemlji. Ne objašnjava zašto je tradicionalno “plava” Sofija (boja desnice) većinski glasala za Radeva (Sofija nije glasala za BSP od 1990. godine), kao i svaki pokrajinski glavni glad; čak je i žuđena kategorija “Bugara koji žive u inozemstvu” glasala za njega; čak je i izborno tijelo Reformskog bloka bilo gotovo jednako podijeljeno između Radeva i Cačeve, unatoč formalnoj podršci RB-a Cačevoj i rasističke samohvale liberalno-demokratskog kandidata RB-a koji je ustvrdio da jedan njihov glas vrijedi kao 100 glasova za BSP ili 1000 glasova za stranku koja zastupa tursku i romsku manjinu.
S engleskog prevela Lahorka Nikolovski