Tisuće ljudi izašlo je ovog vikenda, povodom Međunarodnog dana zaštite djece, na ulice Istanbula, ali i drugih gradova u Turskoj, prosvjedujući protiv prijedloga novog zakona koji regulira brak. Riječ je o prijedlogu koji je dio nastojanja režima predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana da se još jače približi ultrakonzervativnim krugovima u zemlji, štiteći navodne tradicionalne i vjerske običaje. No ovdje nije riječ samo o nekoj formalnoj promjeni koja nastoji ojačati tradicionalnu obitelj, već promjeni koja je usmjerena protiv dobrobiti djece. Naime, prema postojećem zakonu, brak sa maloljetnicima strogo je zabranjen, upravo s ciljem zaštite djece od prisilnih i dogovorenih brakova. To bi se uskoro trebalo promijeniti, a parlamentarna rasprava o prijedlogu predviđena je za sutra.
Unatoč žestokim prosvjedima u zemlji, ali i kritikama međunarodnih institucija poput Ujedinjenih naroda, vlast ne pokazuje znakove povlačenja. Dapače, ministar pravosuđa Bekir Bozdağ smatra kako novi zakon ide u dobrom smjeru jer “odražava realnost na terenu”. Njime se naime predviđa da se brakovi s maloljetnicima legaliziraju ako su već konzumirani. Drugim riječima, radi se o amnestiji za silovatelje djece koji su se “velikodušno” spremni oženiti svojim žrtvama. Kako pokazuju podaci inicijativa za zaštitu djece, u ministrovim tvrdnjama o “realnosti na terenu” doista ima istine. Nije rijetkost da turski sudovi odbiju kazniti silovatelje djece, ako posumnjaju u to da je bilo “otpora kod djeteta”. Jedan od tih slučajeva uključuje silovanje osmogodišnjeg djeteta od strane 70-ogodišnjeg zlostavljača. Nakon njegovog oslobađanja, dijete je pokušalo samoubojstvo.
Po svemu sudeći, osnovni cilj prijedloga je legalizirati dogovorene brakove s maloljetnicima, odnosno praksu koja omogućava bogatijim i moćnijim pojedincima u slabije razvijenim dijelovima zemlje da se okoriste svojom pozicijom i seksualno iskorištavaju djecu. Kako otvoreno priznaje vlada, riječ je o praksi koja je već raširena u Turskoj. No umjesto sprječavanja sada ilegalnog zlostavljanja djece njihovo rješenje je da ga – legaliziraju. Stav po ovom pitanju sličan je onom vezanom uz dječji rad u Turskoj, zabranjenu ali vrlo raširenu pojavu. Paradoks politike Erdoğanovog režima u korist legalizacije zlostavljanja djece je taj da se sve to događa pod egidom “zaštite tradicionalne obitelji”.