Depolitizirano novinarstvo, na kojem je dugo i predano inzistirala Europska unija, ugradivši u svoje temeljne statute zabranu izravnog javnog financiranja većine medija, pokazuje se nesposobnim braniti se pred političkim novinarstvom kakvog preferira financirati ruski predsjednik Vladimir Putin.
U uobičajenoj bezidejnosti briselskih birokrata o tome kako da odgovore na još jedan društveno politički izazov, kojeg se svakako ne smije takvim prikazati, i kako da se nose s ruskom “propagandnom mašinom”, EU je umjesto adekvatne medijske politike 23. studenog ove godine donijela još jednu besmislenu rezoluciju o “strateškom komuniciranju“.
Počevši od imena – kojim se jasno izbjegava svrstavanje ovog problema u sektor medijske politike, kamo jedino pripada – slabost sadržaja same rezolucije ne treba nas začuditi. Nju su naime donijeli stručnjaci za vanjsku politiku, a ne medije. No, čak i s obzirom na to, ona je i dalje začuđujuće politički nepismena. Za početak, kao što su istaknuli zastupnici ljevice u Parlamentu GUE/NGL, neprihvatljivo je da se geostrateški važan faktor i susjed poput Rusije izjednači s terorističkom organizacijom poput ISIS-a/Daeša, što rezolucija postiže.
Izdvojeno mišljenje manjine
GUE/NGL nadalje upozorava kako se donošenjem ove rezolucije promiče daljnja napetost s Rusijom i njezinom Euroazijskom unijom, zanemaruje se negativna i sve veća uloga EU u aktualnim sukobima u južnom i istočnom susjedstvu EU kao što se ne obraća pozornost niti na problem propagande koju provodi sama Unija, a koja legitimira prošle intervencije SAD-a i saveznika poput one u Iraku i drugih koje su dovele do kaosa u regiji. GUE/NGL smatra da se Izvješćem o rezoluciji zagovara sklapanje sporazuma o slobodnoj trgovini u Istočnom susjedstvu kao i da je veliki problem što se zanemaruje vlastita, EU, propaganda prema kojoj je superiorna, jedina dopuštena, moguća i legalna propaganda upravo ova Unije, a čija “pretpostavljena superiornost može biti uvredljiva”.
Očite stvari primijetio je i europski Odbor za kulturu i obrazovanje koji podržava Rezoluciju i Izvješće na temelju kojeg je ona pripremljena, ali ističe da “propaganda” podrazumijeva širenje ideja, koncepata, informacija i političkih doktrina u svrhu stvaranja ili mijenjanja javnog mišljenja” dok termin “dezinformiranje” znači hotimično širenje namjerno lažnih ili netočnih informacija. Odbor za kulturu smatra da je u Rezoluciju nužno uvesti razliku između propagande i kritike, jer ona trenutno u ovim dokumentima nije vidljiva.
Preduvjet: politička pismenost
Rezolucija dakako, ne predlaže nikakve suštinski adekvatne mjere koje bi zaista ojačale novinarstvo u EU, što bi bila temeljna pretpostavka za borbu s bilo kakvom “neprijateljskom” propagandom. Umjesto jačanja svih medijskih grana – javnih, komercijalnih i neprofitnih medija – EU sve karte, još jednom ulaže na mjere koje do sada u pravilu nisu rezultirale jačim medijskim sektorom niti realno osnažile poziciju novinara – bilo društveno, bilo na tržištu rada. Nakon inzistiranja na privatizacijama medija na Balkanu i u “Istočnom susjedstvu” pozicija ovdašnjih novinara radikalno je oslabila i svi fondovi koji su ušetali na ovo područje propovijedajući medijsku pismenost, pluralizam i slobodu govora nisu uspjeli fizički, materijalno i društveno osigurati novinare niti im osigurati poziciju kakve su imali u svojim medijima prije privatizacija.
Medijska pismenost nije moguća bez istovremene političke pismenosti i edukacije. Europska unija ovo i dalje ne prihvaća, stoga ruskom predsjedniku zaista nije preostalo ništa drugo nego čestitati svojim dobro plaćenim novinarima na kvalitetno obavljanom poslu.