Rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras mogao bi ostati zapamćen u zagrebačkoj sveučilišnoj povijesti kao upravljač sličan “ludim” rimskim carevima, posebice Neronu koji je, neovisno o činjenicama, ostao zabilježen kao osoba koja je zapalila Rim iz vlastite ludosti. Tolike presedane postavlja “klijentelistička mreža partikularnih interesa” kojom je Boras okružen.
Iako je možda prerano za tvrditi da će nakon Borasa i njegovih senatora od Sveučilišta u Zagrebu ostati zgarište, jer radi se o najvećoj i najvažnijoj akademskoj instituciji u državi, ipak, ovakva pravna i redovna narušavanja normalnog funkcioniranja Sveučilišta nisu nešto uobičajeno. Premda se ne radi o prvoj krizi ove institucije, ova je ipak medijski najpopraćenija, a ujedno možda i najveća upravna. Sveučilište naime nije dobivalo toliko medijske pažnje ni u vrijeme rektora Alekse Bjeliša i niza studentskih blokada na fakultetima. Ne radi se pritom o medijskom napuhavanju bezopasne situacije, već o takvom narušavanju mehanizama upravljanja akademijom da osim blokade, druge metode članovima znanstvene zajednice jednostavno više nisu na raspolaganju.
Od zaobilaženja Odbora za statut Sveučilišta u Zagrebu, preko javnog komentiranja nepravomoćnih upravnih postupaka koji su još u tijeku, s ciljem namjernog dezinformiranja javnosti, zatim transparentno ilegalnih odluka poput one o produljenju mandata sada smijenjenog dekana Filozofskog fakulteta Vlatka Previšića, ilegalnog razrješenja Studentskog zbora FFZG-a i spornog imenovanja aktualnog v.d. dekana Željka Holjevca, pa do oduzimanja legitimiteta Vijeća Filozofskog fakulteta kao najvažnije instance donošenja odluka na sastavnici. Javnosti nevidljive posljedice su blokada svih izbora u zvanja, blokada doktorata i drugih relevantnih internih akademskih postupaka nužnih za održavanje kontinuiteta odgoja i obrazovanja.
Sveučilište u fokusu
Premda se ne radi o prvom pokušaju opstrukcije Filozofskog fakulteta – prisjetimo se situacija nakon studentskih blokada 2009. godine kada su zbog podrške Fakultetskog vijeća studentima “sasvim slučajno”, a prije zabrana zapošljavanja u akademiji, dopisi o novim potrebama za radnim mjestima umjesto u Ministarstvu znanosti obrazovanja i sporta ostajala zagubljena na dnu ladica Sveučilišta. No, ovo je vjerojatno prvi put da o glavi Fakulteta rade njegovi vlastiti, “ugledni” i redovni profesori. Čak ni sporni pokušaji razbijanja Sveučilišta na elitni Z1 (uključivao je i FFZG) i druge, manje elitne, iz vremena provedbe Bolonjske reforme, nije štetio samom Filozofskom, iako je štetio Sveučilištu i drugim društvenim i neprofitabilnim tehničkim sastavnicama.
Politički i upravno pogrešne odluke nisu jedini “putar na glavi” Rektora i njegovih senatora, brojne su i točne optužbe za nepotizam, sukob interesa i druge nelegalne radnje, poput spornih ugovora sa KBF-om, ili dovršetka procesa oblikovanja Hrvatskih studija po planu započetom početkom devedesetih, o bezgrešnom hrvatskom fakultetu, za proizvodnju ideološki čistih Hrvata, koji se doduše, kao ni većina studenata Borasovih senatora neće imati gdje zaposliti.
I u tome je cijela poanta, sve radnje koje Boras i njegovi senatori provode, njihovim studentima, u čije ime tobože sve rade, neće donijeti ništa dobro, a većini niti zaposlenje. Paraliza normalnog rada FFZG-a uzrokuje posljedično prekid prenošenja novih znanja, tamo gdje ne uzrokuje prekid bilo kakvog znanja, jer usporava i onemogućava dinamiku intelektualnog rada potrebnog za vrhunsku intelektualnu produkciju nužnu za daljnji razvoj ovog Sveučilišta. U tome se sastoji zgarište Rektorovog nasljeđa. Boras i njegovi senatori radi vlastitih interesa, a ne zaboravimo, oni su kristalno jasni – odbijanje odlaska u penziju s ciljem zadržavanja dosad stečenih materijalnih privilegija – članove Filozofskog fakulteta pretvaraju u aktiviste i “watchdogove” koji se onda nužno bave nepotrebnim upravno-pravnim pitanjima umjesto intelektualnom produkcijom.