Dugoočekivani parlamentarni izbori u Makedoniji nisu ponudili rješenje kojem su se nadali ključni akteri. Rezultat je po svemu sudeći prilično izjednačen, a nova vlada neizvjesna. Unatoč dramatičnim događajima proteklih godina, zemlja i dalje ostaje u svojevrsnoj pat-poziciji, koja svoje uzroke ima u društvenom i političkom razvoju proteklih desetljeća.
Vladajuća Demokratska partija za makedonsko nacionalno jedinstvo (VMRO-DPMNE) tijesno je pobijedila na nedjeljnim izborima. Prema službenoj objavi Državne izborne komisije, vladajući su osvojili 51 mjesto u Sobranju, dok su glavni rivali iz Socijaldemokratskog saveza Makedonije (SDSM) osvojili svega dva mjesta – odnosno 16.240 glasova – manje. DPMNE je izgubio čak 10 mjesta u odnosu na prošle izbore održane 2014. godine i njegovoj desetogodišnjoj čvrstoj vladavini obilježenoj zloupotrebama konačno je zadan snažan, iako ne i smrtni udarac, kakvom se nadala opozicija.
SDSM je prvi proglasio pobjedu i počeo slaviti već u deset navečer. Ponesen euforijom zbog visoke izlaznosti (za koju se očekivalo da će biti u korist socijaldemokrata), povoljnim rezultatima prvih prebrojanih glasačkih mjesta i nestrpljivošću da nakon deset godina konačno proglasi pobjedu nad premijerom Nikolom Gruevskim, šef opozicije Zoran Zaev prerano se obradovao. Iako opozicija i dalje inzistira kako je na izborima pokradena (trideset tisuća njihovih glasova navodno je proglašeno nevažećima), sva pažnja već je usmjerena na moguće koalicijske kalkulacije, odnosno odbrojavanje do 61 zastupnika potrebnog da se formira većina. Presudne glasove drže etničke albanske stranke. Od njihovih dvadeset zastupnika, deset čine predstavnici Demokratske unije za integraciju (BDI), dosadašnjeg koalicijskog partnera Gruevskog, pet nova stranka Besa, tri Savez za Albance, a Demokratska stranka Albanaca dva.1
SDSM i DPMNE sada vode grčevitu borbu oko toga tko ima legitimitet da okuplja koaliciju i formira vladu. Dok Zaev ponavlja kako “ne smijemo dozvoliti režimu da ponovno vlada”, DPMNE odgovara kako će “453 tisuće građana biti gnjevno ako im se oduzme pobjeda”. Ove kategoričke tvrdnje služe jačanju pozicija uoči pregovora. Ako se poslužimo iskustvom događaja tijekom posljednje dvije godine, kada su veliki prosvjedi i protuprosvjedi pomogli utvrđivanju pozicija dviju strana (što je rezultiralo “dogovorom iz Pržina” koji je nametnula Europska unija), mogli bismo zaključiti kako će tijesan rezultat obje stranke koristiti kao izgovor da se ne povuku, što bi pak moglo rezultirati širokom zajedničkom vladom. To bi međutim bilo tek privremeno rješenje koje bi vjerojatno izazvalo nove izbore istovremeno s lokalnima koji se održavaju u martu sljedeće godine.
Razrađeni mehanizmi kontrole
Prema drugom scenariju, DPMNE bi mogao formirati vladu uz potporu svog dosadašnjeg partnera BDI-a. Već sada se međutim sedam od deset njihovih zastupnika izjasnilo protiv nastavka koalicije. Njihova dosadašnja suradnja s Gruevskim, obilježena skandalom s prisluškivanjem, koštala ih je gotovo polovice mandata (2014. su ih imali 19) jer su se njihovi birači okrenuli drugim albanskim strankama, ali i SDSM-u, koji je uspio preći etničke granice i pridobiti velik broj ranijih pristalica BDI-a. Kako bi privukao najveću albansku stranku, DPMNE bi morao dati ponudu koja se ne odbija, što bi pak zahtijevalo da potpuno pogazi svoja izborna obećanja. To se prije svega odnosi na federalizaciju i dvojezičnost zemlje. Naime, DPMNE je tijekom kampanje koristio populističku i šovinističku retoriku kako bi mobilizirao birače potencirajući strah od Albanaca i njihovih zahtjeva, skrenuo pažnju sa svojih afera te naposljetku denuncirao Zaeva kao izdajicu koji je spreman popustiti Albancima za glasove. Koalicija bi značila da pristaju na dio zahtjeva BDI-a, što bi ovi pak mogli iskoristiti kako bi oživjeli svoju posrnulu stranku i “nagradili” svoje birače.
Ovaj scenarij možda je i najgori, jer bi vodio nekom tipu konsolidacije vlasti u stilu Erdoğana, eliminaciji protivnika i daljnjem jačanju otvoreno autoritarne vladavine, čime bi se sasvim poništilo sve što je izboreno u protekle dvije godine mukotrpnog prosvjedovanja, poput specijalnog tužiteljstva koje istražuje zloupotrebe moći. Treba u tom smislu primijetiti kako su ministri vanjskih poslova Mađarske i Austrije bili govornici na skupovima DPMNE-a i dali otvorenu podršku stranci u zamjenu za njezinu suradnju u ksenofobnom “osiguravanju” granica i autoritarnom rješavanju “izbjegličke krize”. Kako stranke desnice progresivno idu prema ekstremnoj desnici i u tome si međusobno daju potporu, ovakav razvoj događaja ne treba olako otpisati.
Prema trećem scenariju moguć je dogovor SDSM-a s BDI-jem ili nekom kombinacijom preostalih albanskih stranaka. Time bi se omogućio nastavak rada specijalnog tužiteljstva i ponovna uspostava pravne države. No DPMNE će sasvim sigurno koristiti svoju tijesnu pobjedu kako bi svim silama izbjegao ovu koaliciju. Njihov “legitimitet” pobjednika međutim vrijedi samo ako pristanemo na njihovu igru da demokraciju sasvim izjednačimo s izborima, kakvi god oni bili. Ovakav kratkovidni pogled ne uzima u obzir preduvjete pobjede vladajuće stranke, odnosno razne ilegalne i druge mehanizme koje je uspostavila kako bi osigurala održanje svoje vlasti. Afera s prisluškivanjem nekoliko desetaka ljudi između ostalog je otkrila kako je DPMNE javna sredstva usmjeravao svojim članovima i time jačao svoju poziciju kod birača. Bizaran je podatak kako je riječ o jednoj od najbogatijih europskih stranaka koja raspolaže sa šezdeset milijuna eura, dok istodobno Makedonija spada među najsiromašnije zemlje Europe. Pristup zaposlenju, penzijama, subvencijama u poljoprivredi i osnovnim socijalnim servisima postao je izravno vezan uz članstvo u stranci, a državni je proračun korišten kako bi se financirala rastuća birokracija uglavnom sastavljena od odanih stranačkih kadrova.
Razbijanje neoliberalne hegemonije
Pretvaranje građana u jednodnevne konzumente demokracije dodatno je ojačano propagandnom mašinerijom uspostavljenom gotovo potpunom kontrolom medija i vrlo razrađenom PR kampanjom. Činjenica da je DPMNE izgubio deset mjesta u parlamentu sugerira kako je klijentelistička mreža znatno oslabljena. To je rezultat borbi proteklih godina koje, međutim, očito nisu izborile trajne pobjede. Dio krivnje za situaciju svakako snosi i SDSM, stranka koja je socijaldemokratska samo po imenu. Na ovim izborima koncentrirala se samo na negativnu kampanju, odnosno svoje obećanje da će osloboditi zemlju od čvrstog stiska Gruevskog. Riječ je o stranci koja je tijekom 1990-ih bila ključni provoditelj neoliberalnih reformi i privatizacija, a iako su se u posljednje vrijeme nastojali pozivati na socijalnu pravdu i radnička prava, njihov se program još uvijek svodi na mantru o članstvu u Europskoj uniji i NATO-u, bez razrade mehanizama kojima će pravednije društvo biti postignuto pomoću ovih integracija.
Razrješenje krize zahtijevalo bi dakle program koji se ne bi svodio samo na rušenje Gruevskog, već bi ponudio i rješenje za probleme koji su stvorili uvjete za konsolidaciju vlasti DPMNE-a. SDSM bi lako mogao postati kopija svojih suparnika koja bi klijentelističke mreže samo usmjerila vlastitim biračima. Umjesto toga, nužno je suočavanje s mehanizmima kojima neoliberalizam povezuje profit i politiku te onemogućuje uspostavu smislene demokracije. Na ovim izborima sudjelovala je i stranka koja je ove probleme prepoznala. S dvanaest tisuća osvojenih glasova (1,02%), novoosnovana stranka Levica nije uspjela poslati zastupnika u Sobranje, ali je prešla prag koji joj donosi javno financiranje političkih djelatnosti. To nije nevažno jer se time jača osnova za razvoj političke kritike ne samo vlasti Gruevskog, već i šire neoliberalne hegemonije koja je doprinijela osiromašenju stanovništva i jačanju njegove ovisnosti o vlasti. Ostaje da vidimo kako će se ljevica općenito snaći u političkim turbulencijama koje predstoje i kako će svoju kritiku pretvoriti u društvenu akciju.
S engleskog preveo Nikola Vukobratović