Dok se u većini europskih zemalja socijaldemokratskim strankama već godinama pišu posmrtni govori, u Rumunjskoj je formalna ljevica nedavno potvrdila svoju potpunu dominaciju političkom scenom. Ova neobičnost ima svoje uzroke u društvenim i političkim problemima zemlje, za koje nije izvjesno da će ih socijaldemokrati moći riješiti.
Rezultati nedjeljnih izbora u Rumunjskoj ne ostavljaju prevelike dvojbe: Socijaldemokratska stranka (PSD) osvojila je 45% glasova i sa svojim saveznicima iz Saveza liberala i demokrata (ALDE), koji su osvojili 6%, imat će većinu u parlamentu. Iako u broju glasova njihov rezultat nije impresivan (3,2 milijuna glasova) – zbog povijesno niske izlaznosti – ipak su ostvarili veliku pobjedu. Ovo je prvi puta da je jedna stranka došla blizu granici od 50% glasova. Maksimum socijaldemokrata do sada je bio 37%, zbog čega su uglavnom ovisili o nestabilnim partnerima kako bi vladali. S obzirom na to da su ranije ovog ljeta pobijedili i na lokalnim izborima, socijaldemokrati po prvi puta ovako uvjerljivo dominiraju političkom scenom Rumunjske. Postoje barem dva uzroka njihovog uspjeha koji mogu biti interesantni ne samo za lokalne promatrače.
Socijaldemokrati su na vlast došli 2012. godine, u sklopu velike koalicije čiji se program temeljio na kritici politike štednje. U velikoj mjeri su doista i ostvarili svoja obećanja i poništili neke od “bolnih reformi” iz perioda 2009./2010., koje spadaju među najoštrije u Uniji. Pod premijerom Victorom Pontom udvostručena je minimalna plaća, snižen PDV, poticana potrošnja, povećana efikasnost prikupljanja poreza i nastavljena javna potrošnja, uključujući i onu za socijalne programe. Dakako, ovo su bile slabašne mjere s obzirom na stvarne potrebe službeno druge najsiromašnije zemlje Unije, ali su nakon brutalne štednje ranije vlade bile i više nego dobrodošle. Oni s najnižim primanjima i dobar dio srednje klase iz manjih gradova profitirali su od njih.
PSD je ranije bila stranka s čvrstim korijenima na siromašnom selu, no sada su pokupili velik broj glasova i u gradovima. Njihova uvjerljiva pobjeda u Bukureštu jasan je dokaz kako je njihove poruke podržao urbani proletarijat i sitna buržoazija. Također su se okoristili gnjevom zaposlenika javnih službi. Njihove su plaće naime 2010. godine srezane za četvrtinu: za učitelje, doktore i bolničare, koji ni raniji nisu imali visoke plaće, ovo je predstavljalo katastrofu. Iako za vrijeme Ponte nisu vratili svoje plaće na ranije razine, ipak su izborili mala povećanja. Nema stoga nikakve sumnje kako je upravo kritika mjera štednje bila ključni mehanizam za dobivanje široke potpore.
Strategija centra
No ovo je tek pola priče. Istovremeno s poništavanjem bolnih mjera, socijaldemokrati su se – paradoksalno – kontinuirano pomicali udesno. Ponta je provodio ove mjere u isti mah dok se proglašavao naj “pro-business” premijerom u Europi. Ostavio je nedirnutim Zakon o radu usvojen 2011. godine, koji je radnike učinio izrazito nezaštićenima, ponudio je državne subvencije velikim kompanijama i stranom kapitalu, provodio je regresivnu poreznu politiku, zadržavajući flat tax i oslobađajući pojedine firme poreza. Iako je minimalna plaća udvostručena, njezin neto iznos je manji od 200 eura. Pred kraj vladavine, ove su tendencije poprimile gotovo “libertarijanske” proporcije kada su socijaldemokrati predložili nultu stopu poreza za plaće manje od 400 eura i stopu od 10% za sve ostale, zatim ukidanje poreza na dividende, rentu i druge prihode te daljnje smanjenje PDV-a.
Drugim riječima, stranka je nastojala pokriti širok spektar, kombinirajući lijevo-centristička obećanja za siromašne i desno-centristička za poduzetnike i krupni kapital. Dok drugdje u Europi i SAD-u tzv. ekstremni centar – kako ga naziva Tariq Ali – propada, u Rumunjskoj je očito bio pobjednička kombinacija. Paternalizam za siromašne i subvencije za krupni kapital, a sve začinjeno društvenim konzervativizmom: to je bio recept za uspjeh koji je mnoge potaknuo na usporedbe s mađarskim Fideszom i poljskim Pravom i pravednošću (PiS), ali to je također bila i strategija koja je spriječila artikulaciju i izborni uspjeh ekstremne desnice.
No njihov uspjeh nije posljedica samo njihovog rada, unatoč očito dobro promišljenoj strategiji. On je proizašao iz potpunog kraha liberalizma. Nacionalna liberalna stranka (PNL), njihov glavni konkurent, doživjela je potop na ovim izborima. Prije dvije godine liberali su uspjeli neočekivano pobijediti na predsjedničkim izborima uz visokih šest milijuna glasova. Sada su dobili jedva milijun glasova i manje od 20% mjesta u parlamentu. Trenutno su u potpunom rasulu i nije isključeno da će se u naredne četiri godine sasvim raspasti. Problemi liberala sežu u 2014. godinu kada su se ujedinili sa strankom koja je vodila politiku štednje. Dok su socijaldemokrati uživali plodove svoje kritike bolnih rezova, liberali su morali svojim biračima objašnjavati zašto su sklopili savez s onima koji su osmislili najbolniji program štednje u Europi. Očekivano, nisu imali puno šanse za uspjeh.
Koketiranja s desnicom
Liberali su najodgovorniji za prisilnu ostavku Victora Ponte nakon požara u klubu Colectiv krajem prošle godine u kojem je poginulo gotovo sedamdeset ljudi. No nisu iskoristili situaciju kako bi preuzeli vlast, već su podržali tehnokratsku vladu Daciana Cioloșa koja se pokazala kao neuspjeli eksperiment. Bez jasnog političkog mandata i nakon čitavog niza pogreški, poput odustajanja od povećanja minimalne plaće i općenito uvredljivih komentara prema siromašnima, prijelazna je vlada socijaldemokratima poslužila kao vreća za udaranje. Da stvari po njih budu gore, liberali su nastavili podržavati Cioloșa i u periodu kampanje, obećavajući da će ga predložiti za premijera i u sljedećem mandatu, unatoč tome što formalno nije njihov član. Kadrovska i politička potkapacitiranost liberala time je postala jasno vidljiva.
Njihove političke gafove dodatno je pogoršao neočekivani ideološki zaokret. Velik dio najviših stranačkih dužnosnika blizak je baptističkoj zajednici koja je vrlo utjecajna u Transilvaniji. Stoga su preuzeli konzervativne poruke te crkve i Koalicije za obitelj, organizacije pod njenom kontrolom, koja se bori protiv gej brakova i pobačaja. Ranije ove godine pokrenuli su peticiju za promjenu Ustava kako bi se u njemu eksplicitno zabranili istospolni brakovi, koju je potpisalo tri milijuna ljudi. Ova je organizacija postala toliko moćna unutar Nacionalne liberalne stranke da je njezin zloglasni član bio na prvom mjestu na listi za Senat u Bukureštu. Ovaj zaokret prema kršćanskom fundamentalizmu, koji je paradoksalno izazvao nezadovoljstvo pravoslavne crkve i njezinih vjernika koji čine uvjerljivu većinu u Rumunjskoj, pratilo je i otvoreno koketiranje s ekstremnom desnicom. Stranka je čak razmišljala da jednog istaknutog predstavnika te scene kandidira za gradonačelnika Bukurešta, ali je od toga odustala nakon brojnih kritika.
S obzirom da nisu mogli parirati socijaldemokratima na polju ekonomije, liberali su se pokušali pomaknuti izrazitije udesno u društvenim i ideološkim pitanjima, odgovarajući usput na krizu liberalizma i drugdje u svijetu. No nisu uspjeli kopirati desni populizam Donalda Trumpa ili zagovornika Brexita kao što su htjeli. Njihova pozicija bila je previše neprikladna za to. Izgleda da su potpuno pogrešno protumačili situaciju i napuštajući osnovne postavke liberalizma (ljudska prava, formalna buržoaska demokracija, jednakost, prava manjina itd.) lišili su sami sebe posljednjeg oružja koje su imali protiv sve konzervativnijih socijaldemokrata. Drugim riječima, ako su drugdje liberalizam u posljednje vrijeme teško porazili njegovi protivnici, ovdje su liberali sami napustili liberalizam u pokušaju da kopiraju svoje protivnike. I doživjeli spektakularan poraz.
Ograničenja rasta
Katastrofom liberala najviše se okoristila mala Unija za spas Rumunjske (USR), osnovana prije svega nekoliko mjeseci. Njezina agenda predstavlja neobičnu mješavinu antiestablišmentske retorike te bespogovorne podrške tehnokratskoj vladi i antikorupcijskoj kampanju. Uspjeli su dobiti 9% glasova, uglavnom razočaranih liberala. Njezina je budućnost međutim vrlo neizvjesna s obzirom da nema svoje lokalne strukture, prepoznatljivu ideologiju ili program, kao ni široku potporu izvan krugova iskusnih građanskih aktivista. Socijaldemokracija s druge strane svuda u svijetu doživljava poraze od desnih ekstremista. U Rumunjskoj je situacija upravu suprotna: socijaldemokrati ojačani snažnom bazom koju su privukla njihova obećanja raskida s mjerama štednje uvjerljivo su porazili desničarske snage raspadajućeg liberalnog centra. Sada oni sasvim dominiraju centrom i političkom scenom općenito. Iako su povremeno koristili nacionalističku (pa čak i antieuropsku) retoriku, socijaldemokrati ostaju čvrsto europska i proamerička stranka, za razliku od mnogih drugih stranaka koje su konsolidirale svoju vlast u regiji.
Uzrok ovome mogla bi biti činjenica da Rumunjska trenutno bilježi najveće stope rasta u Europi. Dobar dio tog rasta temeljen je na niskim plaćama i posljedično najvišoj stopi povrata ulaganja kapitala u Europi. Udio kapitala u nacionalnom neto dohotku je čak 60%, prema 30% udjela rada. No rezervoar jeftinog rada polako se isušuje i strategija ekonomskog rasta temeljenog na njemu dostiže svoje granice. Paralelno, niska primanja tjeraju radnike izvan zemlje, osobito stručnjake poput liječnika, i time stvaraju velike deficite kadrova. Niska javna ulaganja su proteklih 27 godina dovela do ruba. Stara infrastruktura izgrađena u socijalizmu prestaje biti upotrebljiva, a nova nije izgrađena, što ograničava rast. Socijaldemokrati su obećali da će riješiti ove problema, a sada imaju i priliku da to učine. Ostaje da se vidi hoće li ispuniti obećanje. Ako ne uspiju, mogli bi izazvati veliko nezadovoljstvo i doživjeti sudbinu sličnu svojim kolegama drugdje.
S engleskog preveo Nikola Vukobratović