Političke, socijalne i ekonomske promjene 1990-ih godina u većini su istočnoeuropskih zemalja uključivale i obračun s nedavnom poviješću. Uvijek kontradiktorni i nespretni, pokušaji kriminalizacije socijalizma možda su i najbolja ilustracija nesposobnosti novih režima da ponude vlastiti uvjerljivi ideološki narativ. Ne čudi stoga što se kampanje revizije povijesti intenziviraju paralelno s rastućim razočaranjem u tranziciju.
Sudeći prema broju događanja, projekata, političkih stranaka i inicijativa civilnog društva usmjerenih protiv bugarske socijalističke prošlosti čini se kako, što se više udaljavamo od 1989. godine, tako raste urgentnost “dekomunizacije”. Različiti segmenti vladajuće elite u Bugarskoj periodično i s obnovljenim entuzijazmom poduzimaju napore kako bi oslobodili Bugarsku tragova komunizma. Grad Varna tako je nedavno učinio odlučan korak prema prevladavanju nepotpune destaljinizacije grada (koji se od 1949. do 1956. godine zvao “Staljin”) svečanim oduzimanjem statusa počasnog građanina sovjetskom vođi umrlom prije šezdeset godina.
Manje zabavan primjer bilo je donošenje amandmana u studenome ove godine na zakon koji osuđuje “kriminalnu prirodu komunizma”. Zakon je izvorno predložio Georgi Panev, član jedne od manjih liberalnih stranaka, a u parlamentu je izglasan 26. travnja 2000. godine. Radilo se o dokumentu koji se sastojao od svega četiri članka te je imao isključivo deklarativan učinak, odnosno iz njegove implementacije nisu slijedile nikakve konkretne posljedice. U vremenu kada je donesen, ovaj zakon je bio predmet kritika zbog svoje nedovoljne radikalnosti, izostanka obavezne lustracije itd. Na trenutak se suzdržimo od ismijavanja evidentnoj apsurdnosti zakona i promotrimo njegov sadržaj.
Članak prvi tvrdi da su: “Vođe Komunističke partije Bugarske odgovorni za (1) namjerno i plansko uništavanje tradicionalnih vrijednosti europske civilizacije”. Stavak sedam istog članka Partiju smatra odgovornom za “uništavanje moralnih vrijednosti naroda”. Drugim riječima, radi se o figuri zle Partije koja radi protiv naroda, a smatra se odgovornom i za “sustavno uništavanje prirode” (stavak 10). Članak treći tvrdi da su komunistički režim i Komunistička partija “kriminalni”. Članak četiri rehabilitira borbu “svih” koji su se ikada borili protiv komunizma kao “pravednu, moralno opravdanu i hvalevrijednu” (što očito uključuje i fašiste).
Velika čistka javnog prostora
Poseban predmet pažnje zakona su “komunističke elite”. Štoviše, elita je prikazana kao izvor neopravdanog nasilja (odnosno “terora”) usmjerenog protiv “naroda”. Npr. članak drugi tvrdi da je “režim […] oduzeo narodu bilo kakvu mogućnost slobodnog izražavanja…” i “potlaćivao velike grupe stanovništva”. Ukratko, Zakon je usmjeren eksplicitno protiv vodstva Komunističke partije: riječ “Partija” pojavljuje se šest puta, “vodstvo” dva puta, “režim” četiri puta, a svako spominjanje “naroda” povezano je s pojmovima “žrtve”, osim u članku četvrtom gdje su pomilovani svi koji su se borili protiv komunizma i koje je zbog toga režim kaznio ili pogubio.
U intervjuu objavljenom 30. ožujka 2000. autor zakona Panev na pitanje “Ima li vaš prijedlog ikakvu praktičnu vrijednost?” odgovorio je: “Ogromnu, budući da nam je za egzistenciju potrebno više od kruha. Ako pratimo povijest čovječanstva, vidjet ćemo da su i u trenucima velike patnje nacije ipak iskusile moralni napredak […] ako materijalna djela imaju vidljive rezultate, to je zbog toga što iza njih stoji moralni poticaj, odnosno motivacija. A gdje postoji nepravda, tamo nema motivacije. Zbog toga sam uvjeren da za većinu našeg naroda, a samo 30% Bugara je izravno ili neizravno povezano s Komunističkom partijom, ovaj zakon predstavlja čin ponovnog uvođenja pravde.”
Nedavno izglasani amandman na ovaj zakon sada nameće i materijalne, a ne samo simboličke, posljedice. Nacrt amandmana predložili su zastupnik tada vladajuće stranke Građani za europski razvoj Bugarske (GERB) Metodi Andrejev i tri zastupnika liberalnog Reformskog bloka: Petar Slavov, Vili Lilkov i Martin Dimitrov. Usmjeren je primarno protiv komunističkih simbola. No ti se simboli mogu naći posvuda u bugarskim selima i gradovima. Oni koji ne uklone sporni simbol sa svoga posjeda, ili građani uhvaćeni kako npr. nose majicu s likom Che Guevare, mogu platiti 100 eura kazne, odnosno 1000 eura ako se radi o pravnim osobama. Time se otvara prostor za uklanjanje spomenika iz javnog prostora i njihovo preseljenje u muzeje. Oni simboli koji su preveliki da bi ih se premjestilo u muzeje (poput stambenih blokova) trebali bi biti “ukrašeni” pločom koja objašnjava da se radi o simbolima “kriminalnog režima”.
Od “narodnog neprijatelja” do naroda kao neprijatelja
Uz kazne za simbole, amandman propisuje obavezno poučavanje o “komunističkim zločinima” u školama. Naravno, socijalistički period je već pokriven školskim udžbenicima, ali to ne sprječava obrazovne aktiviste da zahtijevaju daljnje izmjene kurikuluma. Napad na simbole i intervencija u školski program čine amandman ne samo praktičnom dopunom čisto simboličke prirode originalnog zakona, već se njime čini pomak u shvaćanju izvora i nositelja odgovornosti za komunizam. Ako je stara verzija zakona dodjeljivala simboličku odgovornost za zločine komunizma vodstvu Partije, novi materijalno kažnjava širu bugarsku populaciju.
Budući da je interpretacija “simbola” koja se nudi izuzetno široka (zgrade, spomenici…), pod ovu definiciju spadaju i ogromni stambeni blokovi iz socijalističke ere u kojima i dalje živi većina bugarskog urbanog stanovništva. Da ne spominjemo majice s likom Che Guevare za koje je vjerojatnije da će ih nositi “obični građani” nego bivši članovi komunističkog rukovodstva. Slično tome, miješanje u školski program imat će potencijalno trajni utjecaj na tisuće đaka. Ukratko, ako je na početku komunizam bio povezan s “elitom” (i to “ne više od 30% populacije”, kao što je izjavio Panev), danas su “totalitarne mase” u srcu stalno eskalirajućeg liberalnog projekta pročišćavanja države od “metastaza komunizma”.
Što može objasniti ovu promjenu? Možda financijska kriza, smatraju istraživači Istočne Europe poput Kristen Ghodsee koja povezuje dokumente kao što je “Praška deklaracija o europskoj savjesti i komunizmu” s početkom financijske krize 2008. godine. Zapravo, ekonomske i financijske krize tipičan su kontekst u kojem se antikomunizam intenzivira i cvjeta. Ali ne možemo objasniti erupcije ogorčenog antikomunizma samo oscilacijama u globalnoj političkoj ekonomiji. Važna je i lokalna povijest. Posvetimo se stoga Bugarskoj u kratkoj povijesnoj digresiji.
Spasitelji su nam Car i Bog
Iako su na prvim višestranačkim izborima pobijedili “reformirani komunisti”, odnosno Bugarska socijalistička stranka (BSP), tranzicija prema “liberalnoj demokraciji” zapravo je uživala veliku podršku u javnosti. Izlaznost na prve izbore bila je dva puta veća od današnje što pokazuje entuzijazam za izborni proces koji danas više ne postoji. Masovni prosvjedi u Sofiji 1997. godine, koji su kulminirali opsadom parlamenta, s vlasti su otjerali BSP, a prijevremene izbore osvojila je antikomunistička opozicija na platformi koja je obećavala tržišna rješenja za podivljalu ekonomsku krizu i krizu hiperinflacije te brzu integraciju s Europom.
Euroatlantski liberalni konsenzus izdržao je do 2005. godine, iako je 2001. zamijenjen njegov glavni predstavnik, kada se bivši bugarski car Simeon Sakskoburggotski vratio se iz egzila i neočekivano sa svojom strankom pobijedio na izborima. Prve pukotine u konsenzusu pojavile su se 2005. godine sa šokantnim izbornim uspjehom ekstremno desne “euroskeptične” stranke ATAKA.1 Ona je s vremenom evoluirala u prorusku stranku, posebno nakon geopolitičkih sukoba 2013. godine koji su dosegli vrhunac aneksijom Krima. Rasprave intelektualaca o “opasnostima populizma”, koje su se već održavale nakon neočekivane pobjede bivšeg cara,2 intenzivirale su se nakon 2005. godine. Liberali su pronašli novog zastrašujućeg neprijatelja: “populizam”.
U prvim godinama 21. stoljeća razočaranje intelektualne klase time kako se tranzicija odvijala pronašlo je oduška u sanjarenjima o “totalitarnim masama” i njihovoj “atavističkom balkanskom nesvjesnom”. Ovo su citati iz poznatog članka profesora Aleksandera Kioseva koji se bavi propadanjem javne sfere nakon 1989. godine za koju su postojale velike nade nakon pada socijalizma, ali koja je navodno postala plijenom psihopatologija bugarskog naroda.
Kadrovi odlučuju sve
Ovo je dio većeg problema s kojim se suočavaju bugarski antikomunistički intelektualci i aktivisti: formalno, Bugarska je liberalna demokracija s glatkim prijenosom vlasti nakon izbora, suprotstavljenim strankama, diobom vlasti, zakonski zajamčenim privatnim vlasništvom itd. Kada to ne bi bila, ne bi mogla biti ni članicom Europske unije. Ipak, iako je Bugarska parlamentarna demokracija, desne stranke nisu uvijek zadovoljne s rezultatom. Jedini način na koji netko može zadržati svoju vjeru u liberalnu demokraciju, ali istodobno biti bijesan na njene učinke, jest da proziva skrivene deficite.
Drugim riječima, nedostaci liberalnog kapitalističkog sustava eksternaliziraju se i projiciraju u mitski “balkanski mentalitet” koji je dom “metastazama komunizma” i time kriv za subvertiranje bugarskog “povratka Europi”. Nitko nije sažeo “problem” bolje od donedavnog premijera Bojka Borisova koji je 2009. godine na susretu s Bugarima koji žive u Chicagu izjavio kako “u Bugarskoj imamo loš ljudski materijal”. “Što je trenutno temelj stanovništva? Milijun Roma, 700-800 tisuća Turaka, dva i pol milijuna umirovljenika. [odnosno “neproduktivno” stanovništvo]. Glupi umirovljenici motivirani su samo svojom nostalgijom [za socijalizmom]. I onda imamo vas [odnosi se na Bugare na Zapadu], koji ste pobjegli. Materijal koji izlazi na izbore i iz kojeg možemo birati kadrove nije jako bogat.”
Pojam “metastaza komunizma” u širokoj je cirkulaciji i prati većinu napora antikomunistički nastrojenih intelektualaca da usade “pravilno sjećanje” na komunizam bugarskom stanovništvu, kojega se, nakon ulaska u Europsku uniju, često optužuje da uopće nema sjećanja. Na primjer, zaklada Konrad Adenauer 2013. je godine sponzorirala konferenciju na kojoj su povjesničari i sociolozi obznanili “zabrinjavajuće” rezultate istraživanja prema kojemu 60% mladih Bugara ne zna što znače pojmovi poput “gulaga” ili “željezne zavjese”, dok 14% misli da je socijalizam bio demokratski režim.
Nevolje s inžinjeringom duša
Aktivisti su prokazali obrazovni sustav kao glavnog krivca za ovu neprihvatljivu situaciju, ali i nedostatak javnih muzeja posvećenih “komunističkoj umjetnosti” ili mjesta sjećanja poput “Memento parka” ili “Kuće terora” (Terror Háza) u Budimpešti. Privatni sektor u međuvremenu nije oklijevao okupirati ovu nišu, s think-tankovima poput “Instituta Hannah Arendt” ili izdavačkih kuća poput “Instituta za istraživanje recentne prošlosti” koji regularno “štancaju” znanstvene kao i propagandne publikacije o socijalističkom periodu, ili pak privatnih internetskih stranica koje služe kao lažni arhivi tajnih službi.
Moralna panika koju su uzrokovali rezultati istraživanja dovela je do daljnje intenzifikacije napora intelektualne klase za “dekomunizaciju”. Jedna od najutjecajnijih aktivistkinja i najplodnijih komentatorica na temu “nedostatka sjećanja” je profesorica Evelina Kelbačeva koja predaje povijest na Američkom institutu u Bugarskoj. Manje je poznata po svojem akademskom (o kojem jedva da postoje dokazi), a više po političkom radu i bezbrojnim intervjuima u kojima proziva bugarsku naciju zbog toga što “nema sjećanja” o komunizmu i zbog toga se navodno ne može oduprijeti zamci “socijalističke nostalgije”. Između ostalog, inicirala je peticiju 2013. godine koju je podržalo više od 2000 “potpisnika iz civilnog društva” a kasnije ju je potpisao i bugarski predsjednik na odlasku Rosen Plevnelijev.
Tijekom cijelog svog mandata (2012.-2016.), predsjednik je aktivno sudjelovao u sličnim aktivnostima. Na primjer, predsjedao je inicijativom “25 godina slobodne Bugarske” koja se sastojala od izložbi, predavanja i javnih rasprava. Još je jedna peticija za uvođenje “dubinskog” znanja o komunizmu u škole pokrenuta 2016. godine, ovog puta od Metodija Andrejeva, parlamentarnog zastupnika GERB-a. Kao što je spomenuto, Andrejev je i koautor posljednjeg amandmana na zakon koji zabranjuje “simbole komunizma”.
Sve ima na Internetu…
Zastupnika Andrejeva jedan je sportski novinar nedavno upitao hoće li poznati sportski klub CSKA biti kažnjen jer njegov logo sadrži petokraku zvijezdu, na što je Andrejev odgovorio: “Ne! Ne vidim nikakvu vezu između te zvijezde i komunističkog pentagrama. Kada je Rusija stvorila komunističku državu, vlasti su je htjele povezati s nekim simbolom. Birali su između dvaju simbola: petokrake zvijezde i svastike. Oba su pradavni simboli. Zvijezda je izabrana na inzistiranje Trockog i Rothschilda koji je financirao komunističku revoluciju. Zvijezda simbolizira petoricu Rothschildovih sinova. Zbog toga nema ništa zajedničkog sa zvijezdom CSKA-a. Ove su činjenice dostupne na internetu. Dopustimo mladima da ih pročitaju.”
Parlamentarni zastupnik koji otvoreno zagovara tipično nacističko poimanje komunizma kao “židovsko-boljševičke” urote, i potiče sve da “provjere činjenice” na Internetu, odlučan je u namjeri reformiranja školskog sustava kako bi uveo “dubinsko” poznavanje komunizma. Možemo pretpostaviti da dubina tog znanja otprilike odgovara njegovoj vlastitoj “erudiciji” o Oktobarskoj revoluciji. Andrejev je inače podržao i zakonske pokušaje da se bugarsko sudstvo pročisti od “utjecaja masonskih grupa”.
Riječ “totalitarizam” obično se koristi za opisivanje takozvanih “dvojnih zala” komunizma i nacizma ali obje spomenute peticije očito operiraju ograničenim razumijevanjem “totalitarizma”, u kojemu je jedina konotacija komunizam, bez ikakvog paralelnog poziva za produbljivanjem znanja učenika o nacizmu/fašizmu. Da ne spominjemo da ove liberalne intelektualne elite nikada nisu inicirale nikakvu posebnu peticiju kojom bi se tražilo poučavanje učenika dubljem znanju o fašizmu od onoga što već postoji u udžbenicima.
Novi bauci komunizma
Opis ove situacije ne bi bio potpun bez nekoliko riječi o protivnicima ovih zakonodavnih pokušaja. Ta opozicija uglavnom dolazi iz akademskih krugova koji se bore protiv pretvaranja različitih sjećanja i iskustava socijalizma u nedemokratsku propagandnu kategoriju “nesjećanja” s jedne strane, te za slobodu od političkog miješanja u autonomiju sveučilišta i neovisno istraživanje. Ipak, nisu svi akademski radnici uvijek nepristrani, ne samo zato što neki od njih potpisuju/priređuju navedene peticije, poput profesorice Kelbečeve, nego i zato što je njihovo nezadovoljstvo političkim miješanjem izraženo selektivno, slično sporovima oko poučavanja osmanske povijesti.
Javljaju se i inteligentna razmišljanja koja izražavaju bojazan da zakon u krajnjoj instanci nameće kraj nečega što bi trebala biti “beskrajna” i slobodna javna rasprava o povijesti socijalističkog režima. Na primjer, povjesničarka Eliza Stanojeva jedna je od rijetkih liberalnih komentatora koja pitanju pristupa iz perspektive “slobodnih debata” i u detalje navodi praktične apsurde do kojih bi sigurno dovela implementacija zakona, kao što je kažnjavanje autora i istraživača, poput nje, zbog izdavanja knjiga koje sadrže “komunističke simbole”.
Ona također upozorava na opasnosti rehabilitacije fašizma i moguće posljedice po stručnjake dajući primjere iz Poljske gdje su slični pokušaji države da zakonski utječe na sjećanje doveli do progona povjesničara poput Jana Grossa zbog propitkivanja dogme o poljskoj “nedužnosti” u Holokaustu. Ukazuje i na neke zgodne omaške od strane zakonodavaca: na primjer, dok su u zakonu iz 2000. zločini komunizma ilustrirani spominjanjem “narodnih sudova” koji su sudili kolaboracionistima iz vremena Drugog svjetskog rata kao i radnih logora za političke zatvorenike, ne spominje se tzv. “Proces preporoda”, odnosno kampanja etničkog čišćenja bugarskih Turaka 1980-ih godina.
Dvadeset i sedam godina nakon 1989. čini se da su politike “dekomunizacije” postale još tvrđe, i time kontraproduktivnije. Kao da je na njega utjecala knjiga Jacquesa Derride Spectres de Marx (Bauci Marxa), parlamentarni zastupnik BSP-a Janaki Stojilov upozorio je nedavno kako je “Krajem osamdesetih [komunistički predsjednik] Todor Živkov bio manje popularan nego danas. Prema nedavnom istraživanju, 50% Bugara ima pozitivno mišljenje o njemu”.
S engleskog prevela Lahorka Nikolovski
- “Euroskeptična stranka” je, naravno, termin liberalnih politologa koji više prikriva nego što razotkriva stavove takvih stranaka o Europi. One zapravo često tvrde kako se zalažu za “europsku civilizaciju” nasuprot azijskom/islamskom/komunističkom/izbjegličkom barbarizmu. [↩]
- Sakskoburggotski je među prvima inzistirao na eksplicitno anti-političkoj platformi vladavine stručnjaka i “nove moralnosti”, onkraj ljevice i desnice. [↩]