Nakon maratonske sjednice koja je trajala gotovo tjedan dana i uključivala – uz žestoke rasprave – i povremenu razmjenu udaraca, zastupnici u turskoj Velikoj nacionalnoj skupštini u nedjelju kasno navečer izglasali su promjenu Ustava. Osamnaest novih članaka temeljnog državnog dokumenta (odobrenih u prvom čitanju) donosi jednu formalnu promjenu. Radi se o zamjeni parlamentarnog sustava predsjedničkim, koja omogućava aktualnom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoğanu da na poziciji apsolutne vlasti ostane do daleke 2029. godine. Doduše, s ovom ustavnom promjenom malo će se što doista promijeniti u turskom političkom i društvenom životu. Nema nikakve sumnje da je predsjednik i dosad, čak i bez zakonskih ovlasti, neograničeno smjenjivao premijere i diktirao njihove politike.
No sam proces legalizacije ove diktature imao je itekako ozbiljnih posljedica. Kako bi mogao narediti parlamentu da odustane od svojih ovlasti i preda ih ličnosti predsjednika, Erdoğan je prvo trebao riješiti problem postojanja opozicije u tom parlamentu. Opozicija je naime jedna od prepreka s kojima se Erdoğan inače ne susreće u svojoj novoj gigantskoj palači (sjedištu ureda predsjednika), ali koja je još uvijek dio parlamentarnog sustava. Pitanju opozicije se pristupilo postepeno i sistematski. Prvo je jedna od četiriju parlamentarnih stranaka (ona najsuprotstavljenija predsjedniku) de facto kriminalizirana, a znatan dio njezinih zastupnika poslan u zatvor. Kako bi se izbjeglo ponavljanje ovog postupka s drugim strankama opozicije, kod njih su primijenjene suptilnije metode. Druga opozicijska stranka ubrzo je doživjela “unutarnju krizu”, pri čemu su različite frakcije tvrdile da predstavljaju “pravo” vodstvo.
Ulogu arbitra imale su dakako državne institucije. Rezultat je pobjeda one frakcije koja je odmah potom postala jedan od najsnažnijih zagovornika proširenja Erdoğanovih ovlasti i koja je u nedavnom glasanju o ustavnim promjenama imala presudnu ulogu. Svega godinu i tri mjeseca nakon posljednjih parlamentarnih izbora, od četiriju stranaka koje su tada izabrane da predstavljaju birače jedna je u zatvoru, druga je nestala kao samostalna snaga, treća je paralizirana strahom da joj se ne dogodi neki od ta dva scenarija, a četvrta (vladajuća) upravo je sama sebe smijenila s vlasti u korist predsjednika. Riječi premijera Binalija Yıldırıma – kojem je upravo izglasano ukidanje funkcije – o tome kako je uspostava predsjedničkog sustava nužna da bi se u budućnosti “izbjegli državni udari” zvuče gotovo ironično.