O budućem uređenju Bosne i Hercegovine, jedne od zemalja regije bez čak i formalnog punog suvereniteta, danas se raspravlja u vanjskopolitičkom odboru Europskog parlamenta (EP), tijela u kojemu predstavnici te zemlje nemaju pravo sudjelovati. Riječ je naravno o standardnoj proceduri: unatoč tome što ne planira u skorije vrijeme primiti BiH u svoje članstvo, Europska unija u svojim važnijim ili manje važnim tijelima redovito procjenjuje “napredak” pojedinih zemalja za koje se smatra odgovornom. U tom je smislu “rezolucija”, koju upravo u odborima pretresa EP, originalno sadržavala samo niz standardnih floskula o “vladavini prava”, koje o stanju u zemlji ne govore ništa.
Uostalom, da se “napredak” pojedine zemlje više procjenjuje usklađenošću njezine vanjske politike s onom Zapadne Europe (te izostankom utjecaja ruskog i drugih konkurentskih kapitala) nego stvarnom demokratičnošću i funkcionalnošću zemlje, najbolje svjedoče pozitivna mišljenja koja se u posljednje vrijeme redovito izriču o Crnoj Gori, bez da se išta osim vanjske politike u toj zemlji doista promijenilo. Vrijedi usput primijetiti i da je jedna od zemalja u kojima EP ima svoje sjedište (Francuska) već više od godinu dana u “izvanrednom stanju” koje de facto suspendira elemente vladavine prava, a u tom će stanju održati i svoje predsjedničke izbore ove godine. No najavljena rezolucija o BiH ovoga puta je ipak nešto kompleksnija.
Eurohercegbosanska inicijativa
Naime, predstavnici Hrvatske u spomenutom parlamentu podnijeli su na tekst rezolucije preko dvjesto amandmana od kojih mnogi kao uvjet bh. “napretka” postavljaju “federalizaciju zemlje”. Izraz je i više nego neobičan, jer BiH je sa svojim čudnim ustrojem već decentraliziranija od onog što federacija obično znači. Što je zapravo na stvari najbolje objašnjava činjenica da su formulacije hrvatskih amandmana sasvim usklađene sa zaključcima koalicije hrvatskih nacionalističkih stranaka u BiH, Hrvatskim narodnim saborom, gdje federalizacija naravno znači – uspostavu federalne jedinice s hrvatskom etničkom većinom i pod trajnom vlašću političkih poglavica bh. Hrvata, odnosno tzv. treći entitet.
Po već standardnoj koreografiji, na planove su energično reagirali predstavnici većinski bošnjačkih stranaka nazivajući ih etničkom podjelom zemlje, iako je zemlja ustavom etnički podijeljena od 1995., a u praksi svih triju etničkih elita već od 1990. godine. Predstavnici Republike Srpske su pak oprezno pozdravili planove upozoravajući ipak da uspostava hrvatskog entiteta ne može značiti smanjenje teritorija koje pod svojom šapom drže srpske etničke poglavice. U tom smislu, hrvatska eurohercegbosanska strategija zapela je na istim problemima s kojima se zemlja suočava još od raspada Jugoslavije. Kako će se o tome odrediti EP ostaje da se vidi. Izvjesno je samo da bez obzira na rezolucije nikakvog “napretka” neće biti.