Nakon nekoliko tjedana žestokih prosvjeda, rumunjska je vlada u nedjelju povukla sporni prijedlog uredbe za koju opozicija tvrdi da legalizira korupciju. No čini se da prosvjedi barem zasad nisu popustili, a motivi sudionika otkrivaju neke od točki političkih i socijalnih lomova suvremene rumunjske povijesti.
Gotovo tristo tisuća ljudi prosvjedovalo je tijekom cijelog prošlog tjedna na ulicama više rumunjskih gradova. Iako se sasvim sigurno ne radi o najvećim prosvjedima u zemlji od 1990-ih (kao što uporno ponavljaju mediji skloni prosvjednicima), ovo je bez sumnje vrlo značajna mobilizacija. Neposredni povod prosvjedima bila je odluka vlade da usvoji uredbu kojom bi se izmijenile pojedine odredbe kaznenog zakona. Osobito sporna bila je namjera da se u sklopu tih promjena ublaže kazne za pojedine prekršaje koji uključuju i one povezane sa zloupotrebom položaja i ovlasti. Prema nekim pretpostavkama, to bi omogućilo istaknutim političarima – uključujući i Livija Dragneu, aktualnog predsjednika vladajuće Socijaldemokratske stranke (PSD) – da izbjegnu zatvorske kazne.
Dragnea je optužen za zloupotrebu položaja u postupku koji je u tijeku, a još ranije je uvjetno osuđen za povredu izbornog zakonodavstva. To znači da bi ga nova osuda automatski poslala u zatvor i vjerojatno okončala njegovu političku karijeru. Zbog toga je način na koji je vlada pokušala progurati uredbu (na noćnoj sjednici, bez javne rasprave) izazvao veliki otpor. Prosvjednici su na početku tražili brzo povlačenje uredbe i ostavku ministra pravosuđa Florina Iordachea, koji je na kritike odgovarao izrazito arogantno i tako navukao dodatan bijes na sebe. No vrlo brzo, počeli su se čuti zahtjevi za ostavkom cijele vlade i izvanrednim izborima, i to manje od dva mjeseca nakon zadnjih izbora na kojima su uvjerljivo pobijedili socijaldemokrati.
U nedjelju popodne, vlada je ipak ukinula uredbu, u nadi da će to utišati prosvjede. Njihove nade su se međutim iznevjerile. Deseci tisuća ljudi ponovno su izašli na ulice, a na kontraprosvjedu vladajućih okupilo se svega dvije tisuće podržavatelja. Sve to sugerira da se radi o nečem dubljem od običnog spora oko reforme kaznenog zakona. Prosvjednici, čini se, smatraju da je namjera vlade bila poništiti antikorupcijske politike proteklih desetljeća, a taj je dojam pojačan tvrdnjama da je PSD nasljednik bivše rumunjske komunističke partije, iako formalna veza – za razliku od mnogih drugih istočnoeuropskih socijaldemokratskih stranaka – ovdje ne postoji. Uz to, socijaldemokrati su nerijetko bili prvi na udaru antikorupcijskih politika svojih protivnika.
Korupcija umjesto politike
Narativ o PSD-u kao glavnom zaštitniku korupcije nije nov, a način na koji je nova vlada usvojila uredbu samo ga je ojačala. No takozvane antikorupcijske kampanje imale su istodobno izrazito destabilizirajući učinak na rumunjsku politiku. Ciljajući isključivo političare, znatno su smanjile moć parlamenta i više puta ostavili najveće političke stranke bez cjelokupnog vodstva. Atmosfera stalnih afera ujedno je kompromitirala politiku općenito, a to je ionako sfera koja je već ranije smatrana mutnom, grešnom i punom potkupljivih likova. Ukratko, politika je postala gotovo sinonim za korupciju. Tehnokratska vlada koja je 2015. godine zamijenila onu Victora Ponte, bivšeg šefa socijaldemokrata, osnažila je ove tendencije tvrdeći da samo tehnokracija može prekinuti s koruptivnim praksama.
Izbori u prosincu prošle godine dodatno su zakomplicirali situaciju. Uvjerljivi pobjednik bili su socijaldemokrati koji su lako formirali vladu. Njihovi glavni protivnici nisu slabašne opozicijske stranke, već predsjednik Republike Klaus Iohannis. On je izabran u studenom 2014. godine upravo na platformi nastavka antikorupcijske kampanje, no odonda je uvelike prokockao svoju popularnost nizom gafova. Izgleda kako je u ovim prosvjedima (kojima se vrlo brzo priključio) ipak uspio oživjeti svoj politički značaj. Trenutno dakle imamo situaciju podjele u vladajućim strukturama zemlje: s jedne je strane vlada uz potporu parlamenta, a s druge predsjednik koji uživa potporu pravosuđa i kontrolira tajne službe, koje su inače zadužene za provedbu antikorupcijskih kampanja.
Prosvjednici su se povremeno prilično eksplicitno izjašnjavali u korist predsjednika. To svakako predstavlja neobičan fenomen: prosvjedi ne podržavaju ni jednu stranku niti imaju svog favorita za premijera, već samo zagovaraju izravan nastavak antikorupcijskih kampanja. Osobito je to primjetno u činjenici da prosvjednici povremeno uzvikuju slogane potpore Upravi za borbu protiv korupcije (DNA). U biti, barem izvana se čini kako prosvjedi nemaju vođe, već regrutiraju sudionike samo prema načelnim linijama podjele na “nas” (narod) i “njih” (političare). To nas međutim ne bi trebalo osobito zbuniti. Ono što uvijek čuči u pozadini velikih političkih sukoba su klasna pitanja kojima ni ovi prosvjedi nisu izmakli.
Slijepe reakcije i široke fronte
Iako manje eksplicitno, protuvladini prosvjednici su ujedno i protivnici vladine ekonomske politike. Socijaldemokrati su naime proteklih godina (vrlo skromno) povećali minimalnu plaću, mirovine i socijalnu pomoć te smanjili poreze za najsiromašnije. Kako bi unatoč ovim mjerama mogli zadržati stabilnost proračuna morat će razmisliti o ukidanju jedinstvene stope poreza i povećanju porezne obaveze za tvrtke te one s najvišim prihodima. Znatan dio onih koji upravo prosvjeduju snažno se protivi takvoj poreznoj reformi jer smatraju da će sami biti najpogođeniji. Šefovi privatnih kompanija su vrlo istaknuti sudionici prosvjeda, kao i njihovi radnici koji su dobili slobodne dane na poslu kako bi mogli ostati na ulicama.
Najveći mediji su posljednjih dana pokušali izravno povezati borbu protiv vlade s borbom protiv mogućih mjera snažnijeg oporezivanja najbogatijih. Ne čudi stoga što se prosvjed protiv specifične uredbe brzo pretvorio prosvjed protiv vlade. Bez obzira na to što je bilo u pozadini vladinog promašenog pokušaja – političke kalkulacije, kriva procjena ili oboje – sigurno je kako je on doprinio da se još jednom klasni interesi sakriju iza priče o korupciji. Vrijedi u tom smislu usporediti ove prosvjede s nekim ranijima, poput onih 2013. godine protiv projekta rudnika Roșia Montană koje je vodila široka fronta suprotstavljena interesima velikih globalnih kompanija i lokalnih političara. Iako su nerijetko imali nacionalističke tonove, ti su prosvjedi ipak omogućili da se postave neka važna pitanja o domaćem kapitalizmu i karakteru domaće korupcije.
Nasuprot tome, prosvjedi u studenom 2015. godine, nakon katastrofalnog požara u kojem je poginulo šedesetčetvero ljudi, bili su u osnovi slijepa reakcija koja je po tko zna koji put za problem prozivala neodređenu korupciju. To je standardni prečac kojim se izbjegava rasprava o široj slici koja uključuje sistemsku podrazvijenost zemlje i deregulaciju kapitala. Posljednji prosvjedi su pak nešto sasvim drugo: ukazuju na krizu unutar instrumenata vlasti i promjene na političkom polju. Sudionici ne traže nikakvu alternativnu politiku, već samo neprekidnu antikorupcijsku kampanju. Međutim, ono što njihove prosvjede osnažuje i usput osigurava trajni socijalni jaz su prešućeni klasni odnosi u njihovoj pozadini.