Iako manje vidljive od npr. ratova, promjene u okolišu značajan su faktor povećanih migracija posljednjih godina. I dok se migracijske politike primarno koncentriraju na razdvajanje “opravdanih” od “neopravdanih” izbjeglica te vraćanje potonjih u navodno sigurne zemlje, kontinuirana degradacija okoliša i njezin utjecaj na kretanje svjetskog stanovništva ostaje većinom prešućena.
Današnje migracije i mobilnost u svijetu nije lako definirati i klasificirati po modalitetu i uzorku koji pokreće kretanje ljudi. Uvriježena podjela migracija po stupnju voljnosti još je 1970-ih uvela razlikovanje dobrovoljnih i nedobrovoljnih, u koje su se pak uklapale prinudne migracije i one prisilne. Razlika je jednostavno rečeno bila u stupnju slobodne volje koja je ljude motivirala ili pak prisiljavala na migracijski čin. Ovdje je važno ponoviti kako su danas najbrojniji oblik migriranja u svijetu ona kretanja ljudi povezana s ekonomskim i obiteljskim razlozima.
Dakle, više ili manje dobrovoljni radni migranti i članovi njihovih obitelji tvore najveći dio migrantskog kontingenta u svijetu, što znači četvrt milijarde međunarodnih migranata i preko 750 milijuna onih unutarnjih. Ukupno je oko 15% svjetske populacije u pokretu. Ovome dakako moramo pridružiti sve veće i sve obimnije migracije, uglavnom prisilnog karaktera, koje su izazvane razlozima prvenstveno političke, počesto i vjerske, prirode, uslijed desetina latentnih, ali i otvorenih ratova, sukoba, nasilja, progona i ugnjetavanja. Prisilno je raseljavanje danas iskusilo preko 65 milijuna prisilnih migranata u svijetu, a u protekle dvije godine i sami smo svjedočili jednom od najvećih kretanja izbjeglica. Kada globalnom raseljavanju pridodamo socijalne i ekonomske faktore siromaštva i besperspektivnosti te demografske faktore prenapučenosti određenih teritorija jasno je kako su pojedina područja u svijetu sklonija biti generatorima ugroženosti i ranjivosti populacije nastanjene u njima, a time i područjima iz kojih ljudi (ne)dobrovoljno iseljavaju.
No, za razliku od rata koji može biti shvaćen kao katastrofa koju izazivaju ljudi, pred silama prirode pokazuje se sva krhkost društvenih sustava da se na potpuno efikasan način nose s promjenama klime i okoliša. Različiti su načini na koji se manifestiraju klimatske promjene koje su dominantno izazvane ljudskom djelatnošću, a tek manjim dijelom prirodnim varijabilitetom zemljinog globalnog klimatskog sustava, što je činjenica s kojim se danas slaže oko 97% znanstvenika u svijetu. Pod okolišem pak smatram jedan širi obuhvaćajući okvir koji u sebi uključuje prirodni okoliš (time i klimu i sve ekosustave na zemlji), ali i ljudski (društveni) okoliš, koji uključuje i tehnološku sferu.
Faktori raseljavanja
Pod promjenama okoliša koji djeluju na nastanak migracija obično se podrazumijeva s jedne strane ekstremne vremenske prilike i prirodne katastrofe (npr. potresi, erupcije vulkana, toplinske i hladne ekstreme, suše, požare, poplave, tsunamiji, oluje). Ovakve se pojave najčešće javljaju iznenada, s velikim intenzitetom, mogu biti smrtonosne, rade veliku štetu, uvjetuju masovno, ali najčešće privremeno raseljavanje i evakuaciju stanovništva. Dok potresi i oluje rezultiraju najvećom smrtnošću, dotle poplave, suša i superoluje poput uragana i tajfuna rezultiraju najvećim stupnjem prisilnog raseljavanja ljudi. S druge strane ekološka neravnoteža i degradacija okoliša (uzrokovana upravo ljudskim faktorom) događa se sporije, postupnije, i često manje primjetno, s manjim stupnjem smrtnosti, ali s dugoročno trajnijim posljedicama koji izravno pogađaju ekosustave, habitate i populacije na svim kontinentima, te tako uvjetuju raseljavanje i napuštanje dotadašnjih staništa i načina života.
Primjeri su deforestacija, dezertifikacija, onečišćenje vode, tla i zraka, ili pak potapanje niskih, najčešće pacifičkih, otoka zbog podizanja globalne razine mora. U treću bismo skupinu okolišnih promjena mogli ubrojiti tehnološke katastrofe poput atomskih, nuklearnih i tehnoloških katastrofa, a ovdje dakako spadaju i razvojni projekti koji su također faktor raseljavanja i preseljavanja velikih populacija poradi ostvarenja nekog razvojnog projekta, koji vrlo često ide na izravnu štetu autohtonog stanovništva koje gubi zdravlje, životne šanse, tradiciju i kulturu. Ujedinjeni narodi su iznijeli podatak kako su od 2002. do 2012. promjene u okolišu (najčešće one klimatske) izravno utjecale na živote oko 4,4 milijarde ljudi, što znači da je svake godine otprilike između 200 do 250 milijuna ljudi godišnje bilo ugroženo tj. pogođeno nekim vidom promjene u okolišu. Danas je posve evidentno kako se broj prirodnih katastrofa u svijetu povećava, ubrzava se njihovo javljanje, te se širi i produbljuje utjecaj koji imaju na ljudska društva.
Prognoze nažalost nisu dobre, te se govori o porastu temperature do 2°C u optimističnijim scenarijima, do preko 4°C pa i više u onim realističnijim i pesimističnijim projekcijama globalnog zatopljenja. Naravno, sve će to utjecati na obim i intenzitet budućeg raseljavanja u svijetu. I danas je ono podosta varijabilno, od primjerice 42 milijuna ljudi koji su zbog okolišnih promjena raseljeni u 2010., preko 32 milijuna u 2012., do 19 milijuna u 2015. U usporedbi s desetak tisuća evakuiranih i raseljenih za vrijeme poplava u Hrvatskoj u svibnju 2014. uopće ne možemo pojmiti stvarne razmjere globalnog okolišnog raseljavanja, jer je teško zamislivo da supertajfuni na Filipinima u samom jednom tjednu mogu izazvati evakuaciju i privremeno raseljavanje preko milijun ili više ljudi, i tako skoro svake godine.
No nisu sva područja u svijetu jednako izložena okolišnim utjecajima, pa time i ugrožena okolišnim rizicima. Geografski gledano najugroženija su područja Južne i Jugoistočne Azije, područje Saharske i sub-Saharske Afrike, te pacifički i karipski otoci. To su istovremeno i područja koja obuhvaćaju zemlje s niskim ekonomskim parametrima, tako da se u njima razina socioekonomske ugroze u velikoj mjeri poklapa s okolišnom ugroženošću, jer ljudi nemaju dovoljno resursa i drugih načina da bi se efikasno oduprli okolišnoj ranjivosti.
Najugroženije skupine
Promjenama u okolišu su najugroženije stotine milijuna stanovnika u velikim gradovima na obali svjetskih oceana, u deltama i na obalama velikih rijeka, kao i na niskim pacifičkim otocima, i u područjima uz rub pustinja. I ondje su opet najugroženije skupine urbanih siromašnih, ruralne populacije, žena, djece, staraca, te ostalih posebno ranjivih skupina, kao npr. već raseljenih i izbjeglica. Većina ljudi u tzv. “zemljama u razvoju” su siromašni, socijalno i ekonomski deprivirani i destruirani, vrlo često i nekim oblikom konflikta ugroženi ljudi koji zapravo imaju najmanje šansi i prilika za okolišnu otpornost i prilagodbu, a vrlo često nemaju ni prilike za napuštanje tih područja. Time okolišni razlozi raseljavanja bivaju pojačani različitim političkim, ekonomskim, društvenim i demografskim razlozima, a sve to nepovratno utječe na blagostanje i zdravlje ljudi, na dostupnost osnovnih resursa i energenata za život.
Među stručnjacima o okolišnim promjenama, tzv. “alarmisti i katastrofičari” upozoravaju kako ćemo u narednom periodu tokom ovog stoljeća svjedočiti masovnim migracijama ljudi koji će u milijunima odlaziti iz svojih područja porijekla u potrazi za sigurnim i boljim uvjetima za život. Njihove se projekcije kreću od oko 200 milijuna do preko milijarde ljudi koji će biti potaknuti na seljenje zbog promjena u okolišu. Realističniji znanstvenici smatraju kako je takva vrst prisilnih migracija uvijek povezna i neodvojiva od drugih pokretača migracija, ali da dosad u najvećoj mjeri ostaje unutar granica države u kojoj se raseljavanje događa, a poneki čak misle kako bi tehnologija na određeni način mogla djelovati da se ublaže posljedice klimatskih promjena osnaživanjem adaptacijskih mehanizama stanovništva kako bi se lakše nosilo s posljedicama promjena u svojim područjima porijekla, a ne nužno izvan njih.
No, na migraciju se također može gledati kao na svojevrsnu adaptacijsku strategiju koja povećava šanse pojedinca, obitelji i zajednice da će pomoću nje uspjeti zadržati određeni životni standard jačajući dalje svoju otpornost na nepovoljne ekonomske i okolišne rizike, o čemu smo pisali na drugom mjestu. U tom smislu najugroženija skupina ljudi pogođenih okolišnim promjenama su oni koji su ne-migranti, ne-mobilni, koji ni u najgorim uvjetima pogođenosti nekom katastrofom zapravo nemaju dovoljno resursa, financijskog i socijalnog kapitala, a nekad ni subjektivnih znanja, vještina i volje da bi mogli izbjeći najteže posljedice katastrofe.
Okolišno raseljeni najčešće odlaze na vrlo kratke relacije u obližnja područja i čekaju dok se prirodna nepogoda povuče da bi se velika većina vratila u svoje domove i započela s obnovom, međutim postoje i dokazi kako se i tada može raditi o tzv. produljenoj raseljenosti. Ipak, najčešće je iseljavanje trajno i na veće udaljenosti onda kada se radi o nepovratnoj promjeni okoliša poput širenja pustinje ili postupnog potonuća otoka, ili pak uništenja staništa tehnološkim sredstvima. Nažalost, današnji međunarodni režim izbjegličke zaštite ili bilo koji drugi humanitarni režim pomoći prisilnim migrantima ne prepoznaje i ne priznaje one koji migriraju ili bježe zbog okolišnih razloga kao bilo klimatske, okolišne ili ekološke izbjeglice. Stoga će se međunarodna zajednica suočiti s velikim izazovom kako iznaći način za pomoći onima koji su prisiljeni seliti zbog promjena okoliša, a kojih će u vremenima koja nadolaze biti sve više.