Proizvodnja i distribucija električne energije u Hrvatskoj određena je izostankom sustavne javne investicijske politike i posljedičnim koruptivnim otvaranjem niša za privatne profite. Iako postoje mehanizmi za uspostavljanje ekološki prihvatljive i ekonomski racionalne državne elektroenergetske politike u javnom interesu, kao i u ostalim strateškim sektorima, racionalnost i interese diktira kapital.
Intenzivno zapomaganje hrvatskih liberalnih dušobrižnika nad ovdašnjom elektroenergetskom politikom i praksom u pravilu ne prestaje niti za boljih godina, kada se domaće potrebe ne moraju namirivati povremenim uvozom struje. Budući da stanje ovisi prvenstveno o godišnjim oborinama, jer se produkcija u Hrvatskoj tradicionalno oslanja na hidroelektrane, dalekovodi posljednje dvije godine, zbog izrazito vlažnih godina, gotovo da uopće nisu vukli napon s one strane granice.
Ipak, svejedno se kontinuirano zagovara gradnja elektrana pogonjenih uvoznim fosilnim gorivima ili onih koje koriste energiju vjetra. Nuklearne centrale malo tko još spominje; nesreća u Fukušimi svela im je razvojnu perspektivu u čitavoj Europi na zanemarivu mjeru. Ako uzmemo u obzir da se trošak godišnjeg uvoza broji i u milijardama kuna, te da ukupna potrošnja za kućanstva, industriju, komunalnu infrastrukturu i ostale stalne zahtjeve iznosi oko 17 teravatsati, Hrvatskoj pritom doista treba osjetnija popuna elektroenergetskih kapaciteta. Ali jedan noviji moment izrazito utječe na strukturu dominantnog javnog dijaloga o budućnosti hrvatske elektroenergetike – nedavno otvaranje tržišta proizvodnje struje i trgovine istom.
Dubiozni energetski projekti
Nastojanje hrvatskih vlasti da trajno riješi problem prosječnog godišnjeg deficita od dva do tri teravatsata električne energije, zasniva se na nekolicini kapitalnih i ujedno krajnje dubioznih projekata.
Aktualni primjer jest ugovaranje gradnje velike termoelektrane Plomin C u Istri, dok je gradnja hidroelektrane Ombla kod Dubrovnika stavljena ad acta. Oba slučaja ističu se po golemom ekološkom riziku zbog kojeg je do daljnjeg i zaustavljen megalomanski projekt Omble, nakon dugogodišnjega bezobzirnog reklamiranja s viših razina, dok Plomin C pretpostavlja i neke ekonomske mane.
Uz činjenicu da bi ugljen, koji je pogonsko gorivo te elektrane, bio mahom uvožen jer su posljednji domaći ugljenokopi, u blizini Plomina, zatvoreni već godinama, ispostavilo se da Vlada RH nudi inozemnom strateškom partneru razne neuobičajeno široke povlastice za početak rada i nastavak poslovanja. Na to je u više navrata upozoravala Zelena akcija, a nekoliko dodatnih saznanja upućuje nas na zaključak da obuhvatnija vladina elektroenergetska strategija ne postoji upravo zbog takvih interesa, mada to nipošto nije slučaj jedino u ovom sektoru. Ne postoje temeljni razvojno-programski dokumenti koji bi se dosljedno provodili u djelo, naime, i ne postoje zamjenske solucije u slučaju otkazivanja projekata kao što je Ombla ili u slučaju generalnog odustajanja od nuklearki.
Također, planiranje preorijentacije prema obnovljivim izvorima energije teče u najvećoj mjeri klijentelistički, i tome ćemo se ovdje posvetiti malo podrobnije.
Vjetroelektrane u sukobu privatnih i javnih interesa
S druge strane, javno poduzeće koje upravlja sistemom, Hrvatska elektroprivreda, politički je vođeno s čestim, gotovo svakogodišnjim smjenama predsjednika uprave, što je ponovno nalik tretmanu drugih sličnih javnih poduzeća. Dosta o ovoj temi možemo kazati već i spojimo li akcente iz prethodnih dviju rečenica u jedno. U tom slučaju dobit ćemo, recimo, primjer bivšeg HEP-ovog direktora Sektora za strategiju, investicije i korporativni razvoj Ante Ćurkovića koji je nedugo po odlasku iz tvrtke realizirao, u korist sebe i svoje šire obitelji, privatni biznis s vjetroelektranama u vrijednosti od preko 200 milijuna eura.
Posrijedi je ulaganje koje startno ovisi o pristupu informacijama o kvalitetama vjetropolja, a zatim i o mogućnosti da se prekoredno ishode propisane suglasnosti. Nelojalni i potencijalno kriminalni tržišni proboj hrvatskog kralja vjetra, kako su Ćurkovića prozvali u branši, međutim, nije glavni problem u zadanom kontekstu. Prije svega treba napomenuti da je u osnovi riječ o relativno poželjnom vidu elektroenergetskog razvoja s osloncem na obnovljive te čiste izvore, ekološki prihvatljive, uz solarnu i geotermalnu energiju, goriva poput biomase, energiju mora i još poneke.
Ipak, činjenicu da je vjetroelektrane moguće graditi veoma jeftino, s ulogom do oko dva milijuna eura po megavatu instalirane snage i brzim povratom investicije koja pritom ne zahtijeva gnjavažu s radnicima i njihovim pravima jer se postrojenja tek periodično servisiraju, zloupotrebljava se već na razini Europske unije. Snažni lobiji proizvođača dotične tehnike i ulagača povezanih s bankama nametnuli su posebice zemljama bivšeg socijalizma pravila igre s kojima investitori mogu računati na izuzetnu poslovnu komociju, dok javni sistemi u sektoru preuzimaju amortizaciju popratnog troška i nedaća izazvanih takvim alternativnim djelovanjem.
Za početak, dobro je napomenuti da svi kupci električne energije plaćaju vlasnicima vjetropolja čak tri i pol lipe poticajne naknade za svaki potrošeni kilovatsat struje neovisno o tome stiže li ta struja iz hidroelektrana ili vjetroelektrana. Vjetroenergija, s opravdanjem ekološki podobne produkcije, tako je skuplja zbog zacrtanog brzog povrata koji podrazumijeva i nametnuti javni poticaj. A javni sistem, odnosno HEP, dužan je bez iznimke prihvatiti svaki kilovatsat proizveden na tim vjetropoljima i momentalno ga pustiti u mrežu napajanja. Struju u njezinu elementarnom obliku tad ionako nije moguće skladištiti, pa se državne hidroelektrane uslijed lokalnog skoka produkcije moraju isključivati i eventualno prolijevati akumuliranu vodu mimo ugašenih turbina. Ni tu priča ne završava, već se dalje komplicira prirodnim datostima takve proizvodnje, jer vjetrovi ne pušu ujednačeno i nije lako predvidjeti njihov ritam, snagu i trajanje na određenom korištenom području.
Integralna mreža napajanja i distribucije pak mora u svakom trenu biti uravnotežena, s dotokom energije jednakim tekućoj potrošnji, kao i frekvencijom struje koja neće previše oscilirati, što zahtijeva redovite intervencije dispečera i prema potrebi uključivanje te isključivanje različitih izvora, od domaćih javnih i privatnih do inozemnih. A da bi takva regulacija propisno funkcionirala, HEP je dužan imati na dispoziciji nekoliko manjih hidroelektrana – praktičnijih od inertnih termoelektrana – isključivo u svrhu balansiranja nepravilnosti izazvanih heterogenim proizvodnim ciklusom.
Javni trošak, privatni profit
Do prošle jeseni, HEP-ovo netom izdvojeno poduzeće Hrvatski operator prijenosnog sustava (HOPS) primao je 10% od gorespomenute poticajne naknade za proizvođače energije iz obnovljivih izvora, no tad je zakon promijenjen i sav je trošak enormnoga privatno-poduzetničkog luksuza u sektoru prebačen izravno na javni sistem. Slične ekscentričnosti već su izazvale burne reakcije u nekim razvijenijim zemljama EU-a, kao što su Njemačka i Češka, pa su one posljednjih godina počele mijenjati svoj odnos prema vjetroelektranama, odnosno njihovim privatnim vlasnicima koji tim agresivnije sada traže popustljivija nova tržišta. Zato se u Hrvatskoj to pokazuje brzorastućim sektorom, s raznim oblicima već kroničnog pogodovanja ulagačima, a koji bi ove godine trebao dosegnuti zasad odobrenu kvotu od 400 megavata instalirane snage, te se očekuje i njezin daljnji rast.
Jasno, nitko politički i generalno dobronamjeran ne bi se apriorno protivio samim vjetroelektranama, baš kao ni drugim formama crpljenja obnovljivih izvora. Ono što je negativno pritom jest neopravdano pogodovanje krupnom privatnom interesu kojem javni sistem proizvodnje i njegov razvoj predstavlja direktnog antagonista. Inače bismo se s očitim razlogom mogli zapitati zbog čega HEP nije razvijao svoja vjetropolja ili, još prije i više, solarne elektrane, znamo li da su pojedine europske države i s manje sunčanih dana ostvarile u tom području nemjerljivo bolje rezultate. Takva bi centralizirana praksa, uostalom, bila i znatno praktičnija za održavanje balansa cjelovite mreže napajanja. Konačno, lakše bi se dosegnuo europsko-unijski cilj rasta udjela energije iz obnovljivih izvora na 20 posto od ukupno potrošene struje, i rasta tzv. energetske efikasnosti u racionalnoj potrošnji za 20 posto, s rokom do 2020. godine.
Izostanak javno korisne politike
Tad bi, međutim, i stajališta poput onog Zelene akcije, da je nužno utemeljiti tvornicu u javnom vlasništvu koja bi proizvodila manje pogone za korištenje solarne energije u kućanstvima, dobila zasluženu političku pažnju vlasti. Također, inicijative kao što je ona Energetske zadruge Lug, u smjeru solidarnog te ekonomski i ekološki uspješnog organiziranja proizvodnje struje u lokalnoj zajednici, ne bi bile usamljene i pomalo ekscentrične pojave na margini.
Iza kaosa koji pokušavamo prepoznati kao državnu strategiju i politiku elektroenergetskog razvoja Hrvatske, dakle stoji fino ugođena tendencija crpljenja profita na otvorenom i tek privatno-lobistički reguliranom tržištu. Brojni argumenti protiv privatizacije sistema godinama su potiskivani uoči ulaska privatnih subjekata u sektor proizvodnje i trgovanja strujom u Hrvatskoj, a uključivali su i razna zrela predviđanja o lošim posljedicama kojim danas svjedočimo.
Naposljetku je nužno još jednom naglasiti važnost generalnog političkog supstrata koji pogoduje razvoju takvih prilika i prosperitetu ekonomskih dobitnika naše epohe. Sve okolnosti kakve uočavamo u elektroenergetskom sektoru možemo lagano, laboratorijski precizno preslikati na područja ostalih strateških industrija u Hrvatskoj, od financijske do tekstilne, od medijske do poljoprivredne, od turističke do građevinske. Stoga ih valja promatrati u općem političkom kontekstu i jednako uzimati u obzir postojeće zaključke koji tako čine, pa će se lakše u javnom prostoru održati izvjestan nalaz da ovakva domaća proizvodnja struje kakvu predstavljaju naše lukrativno razmahane vjetroelektrane, nije ništa doli uvoz drugim, još poraznijim sredstvima.