Jedna od noćnih mora europskog establišmenta sinoć je izbjegnuta. Pokazuju to, osim euforije u liberalnim medijima, i cijene dionica na burzama i tečaj eura. Naime, na jučerašnjim parlamentarnim izborima u Nizozemskoj ipak nije (kako se strahovalo) pobijedila ultrašovinistička stranka Geerta Wildersa, čovjeka koji je otvoreni rasizam vratio u mainstream europske politike. Umjesto toga, pobijedila je njegova bivša stranka koju vodi aktualni premijer Mark Rutte. Pobjeda je ovdje relativna: Rutteova je stranka izgubila čak osam mandata u odnosu na prošle izbore (sada ih ima 33). To se međutim može voditi kao uspjeh, s obzirom na rezultat njihovih koalicijskih partnera socijaldemokrata, koji su izgubili čak 29 i ostvarili najlošiji rezultat u povijesti.
Izborna strategija vladajućih je očito imala mješovite rezultate: i socijaldemokrati i Rutteovi liberali su u posljednjim mjesecima kampanje pokušavali imitirati Wildersa. Prvi su time izgubili dobar dio svojih članova migrantskog porijekla, ali i tri četvrtine svoje izborne baze (preko milijun i pol glasova). Drugi su izgleda jedva spasili svoju stranku od potopa izazivajući jednu od najbizarnijih diplomatskih svađa posljednjih desetljeća. Nakon niza europskih zabrana gostovanja turskih političara na skupovima potpore ustavnim promjenama koje bi trajno legalizirale diktaturu predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, situacija je eskalirala u Nizozemskoj, koja je zabranu odlučila provesti nasilnim izbacivanjem dužnosnika Turske Republike iz zemlje.
Nategnuta predizborna situacija u obje zemlje proizvela je groteskni niz uvreda. Iako Rutte nije (poput Wildersa) govorio o izbacivanju “turskog i marokanskog šljama” iz zemlje, njegova je atraktivno snimljena policijska akcija protiv turske ministrice obitelji sjajno ilustrirala nizozemsku redarstvenu odlučnost u odnošenju prema “orijentalnoj prijetnji”. Poruka nije promaknula nizozemskim biračima. Erdoğan je pak konstatirao da u Europi još uvijek vlada nacizam, zaprijetio da će sve izbjeglice uputiti prema EU i naposljetku optužio Nizozemsku za pokolj u Srebrenici. Sve to su dobri primjeri, smatra turski premijer, antimuslimanskog karaktera “eurofašizma” (nasuprot “islamofašizmu” o kojem priča europska ekstremna desnica).
Rutte je, kao što slave europski mediji, svojim izbornom pobjedom istovremeno obranio Europu od invazije turskih nedemokratskih političara koju simbolizira Erdoğan i Nizozemsku od strašne unutarnje prijetnje “populizma” koju simbolizira Wilders. Problem je samo u tome što je nakon svega doista teško pronaći razliku između te trojice.