Više tisuća ljudi već je treći dan prosvjedovalo u nekoliko gradova u Srbiji, formalno zbog rezultata predsjedničkih izbora na kojima je uvjerljivo pobijedio dosadašnji premijer Aleksandar Vučić. S obzirom na to da Vučićeva pobjeda nije nikakvo iznenađenje i da je u osnovi od početka bilo jasno kako mu nitko od protukandidata ne može konkurirati, veliki protestni pokret protiv “krađe izbora” došao je kao iznenađenje. Kada se u ponedjeljak nekoliko stotina, pa onda i nekoliko tisuća ljudi okupilo u Beogradu, Nišu i Novom Sadu, ti su skupovi iznenadili sve. Vučić i njegovi najbliži suradnici još nisu ni izašli iz trijumfalnog raspoloženja, pa su prosvjede dobronamjerno i velikodušno “odobrili“, pod uvjetom da budu mirni. Stvar je međutim još više iznenadila opoziciju, i liberalnu i ultranacionalističku, koja je tek naknadno stidljivo podržala proteste iako u osnovi rezultate izbora do tad nije ozbiljnije dovodila u pitanje.
Protesti su se do jučer proširili na čak 15 gradova i ne pokazuju znakove slabljenja. Da je stvar postala ozbiljna najavljuju i panične naslovnice notornih beogradskih tabloida koju su “krivca” pokušali tražiti u već standardnim sumnjivcima, poput nedefiniranih “stranih tajnih službi” ili neizostavnog Georgea Sorosa. No ako je izbijanje protesta u ovom trenutku i bilo iznenađenje, ono nipošto nije neobjašnjivo, niti mu uzroke treba tražiti u misterioznim stranim faktorima i belosvetskim zavjerama. To što malo tko alternativu Vučiću i njegovim naprednjacima vidi u aktualnoj opoziciji ne znači i da su svi zadovoljni rezultatima njihove vladavine. Dapače, sve autoritarniji stil vladanja i daljnje zaoštravanje antisocijalnih politika koji čine osnovu naprednjačkog programa i do sad su periodično izazivali raspršene, ali ipak relativno snažne proteste. Proglašenje izbornih rezultata bila je prilika da se nezadovoljstvo ujedini.
To između ostalog pokazuju i transparenti, kao i izjave sudionika nepovezanih s “organizatorima”, koji su nasumično isticali nedostatak slobode medija i socijalne probleme (osobito one proizašle iz “reformi” proteklih nekoliko godina) kao svoje glavne motive za izlazak na ulicu. Iako su u međuvremenu objavljeni i “službeni zahtjevi”, malo je vjerojatno da oni izražavaju “stvarne brige” svih koji sudjeluju. Drugim riječima, teško je vjerovati da će ovi protesti, sa svom svojom raznolikošću, ugroziti dominaciju dosadašnje politike. Ali oni barem pokazuju kako, unatoč tihoj smrti parlamentarizma, politički i socijalni konflikti ipak nisu nestali u Srbiji pod Vučićem. Osim toga, oni daju važan ironični komentar svim onim obećanjima, kao i pohvalama koje je Vučić dobio od predstavnika “međunarodne zajednice”, zbog toga što je uspostavio “stabilnost”.