Nakon što je na nizozemskim izborima “populistička” prijetnja izbjegnuta”populističkim” sredstvima, europska politička pažnja okrenuta je predsjedničkim izborima u Francuskoj čiji se prvi krug održava za dva tjedna i parlamentarnim izborima u Njemačkoj zakazanima za rujan. Kao i u nizozemskom slučaju, središnji narativ vrti se oko dometa desne prijetnje političkoj stabilnosti i “europskim vrijednostima”. No, promjene u anketnim raspoloženjima birača sve više taj civilizacijski ključ čitanja trendova lišavaju analitičke uvjerljivosti.
Njemačka inačica te desne prijetnje, Alternativa za Njemačku (AfD), čiji je rast popularnosti u vrijeme tzv. izbjegličke krize prijetio tektonskom promjenom političkog polja, zapala je u priličnu krizu. Izjedena unutarnjim sukobima, stranka je potonula na ljestvici popularnosti i prema zadnjim anketama nalazi se ispod 10% podrške. Istovremeno je snažno porasla popularnost socijaldemokrata (SPD) nakon što su kao svog kandidata za premijera predstavili Martina Schulza, bivšeg predsjednika Europskog parlamenta. Upravo su briselska karijera i relativna neuključenost u unutarnju njemačku političku dinamiku, omogućili Schulzu da “vjerodostojno” najavi socijalni zaokret u politici SPD-a, iako je upravo ta stranka reformom tržišta rada i drugim mjerama dvijetisućitih zapravo napravila ključni udar na radna prava i socijalnu državu. Za sada se čini da se u Njemačkoj vratio priželjkivani balans između stranaka centra: SPD-a i Kršćansko-demokratske unije (CDU) kancelarke Merkel koji su trenutno izjednačeni po anketama.
Neizvjesna budućnost stranaka centra
I dok se predizborna dinamika u Njemačkoj vratila u “normalni” okvir, ona u Francuskoj sve više sugerira bitnu promjenu podjele uloga unutar političkog spektra. To se u prvom redu odnosi na sudbinu centralnih stranaka, francuskih pandana CDU-u i SPD-u, republikanaca (LR) i socijalista (PS). Ni jedni ni drugi nisu uspjeli pronaći kandidata koji bi ujedinio silnice centra u borbi protiv glavne prijetnje: kandidatkinje Nacionalnog fronta Marine Le Pen. Kandidat republikanaca i bivši premijer, Francois Fillon, svoju je predsjedničku kampanju zapravo zaključio korupcijskim skandalom, dok se kandidat socijalista, Benoit Hamon, predstavnik lijevog krila prilično destabilizirane stranke, nije uspio nametnuti kao respektabilni kandidat.
Dva su vjerojatna razloga tome. S jedne strane nije uspio prisvojiti ulogu centrističke brane napadu s desna, već je ta uloga pripala nezavisnom kandidatu i bivšem ministru ekonomije Emmanuelu Macronu. Trenutno izjednačen u anketama s Le Pen, između 23 i 24% podrške, Macron je postao utjelovljenje nada političkog establišmenta. No, dok njemu i Le Pen podrška stagnira ili lagano opada, popularnost raste kandidatu ljevice Jean-Lucu Melenchonu koji je dosegnuo razinu od 18% anketne podrške i time izbio Hamonu iz ruku i drugu opciju, da se profilira kao kandidat ljevice. Uspon Melenchona, na prošlim izborima kandidata Komunističke partije, a sada kandidiranog ispred pokreta “Nepokorena Francuska”, prilično dovodi u pitanje zacrtanu i neminovnu podjelu: stabilni centar vs. populistička krajnja desnica.
Iako po trenutnim anketama u drugi krug ulaze Le Pen i Macron, do samih izbora dosta je toga još podložno promjeni. Također, ankete predviđaju i relativno uvjerljivu pobjedu Macrona u drugom krugu. No, i dalje treba biti oprezan s prognozama. Jedino što se čini relativno izvjesnim jest neizvjesna budućnost glavnih stranaka: republikanaca i socijalista.