Liberalizirano je i posljednje tržište električnom energijom na Balkanu, ono kosovsko. Od prvog aprila ove godine “svi građani mogu da biraju od kog ovlašćenog distributera će kupovati struju za svoja domaćinstva. Svi korisnici usluga Kosovke elektro energetske korporacije (KEDS), moći će da izaberu još dve kompanije preko kojih će se snabdevati strujom“.
Kao i u drugim zemljama liberalizacija se provodi uz argumente o slobodi građana da biraju svog dobavljača, i jeftinijim cijenama struje. Međutim, teško bi bilo pronaći primjere u drugim zemljama gdje se stvar razvila na obećavani način, pa ipak, usprkos još jednoj vidnoj kontradikciji, hegemonija slobodnog tržišta i dalje je toliko snažna da ispraznost argumenata ne čini nikakvu razliku. Podsjetimo se samo da su najveći prosvjedi u Bugarskoj u posljednje vrijeme izbili upravo na ovu temu, kao i da je Albanija nakon liberalizacije struje osjetila katastrofalne posljedice, poput nestašica struje u hladnim danima ali i restrukturiranje privatiziranog tržišta na teret penzionera i dakako, siromašnih građana.
Prvi korak liberalizacije kosovskog tržišta električnom energijom ukidanje je regulacija cijene proizvodnje struje, zatim cijene nabave za industrije i regulaciju za gubitke operatora. Sve se odvija uz financijsku pomoć USAID-a, organizacije poznate po tome, što suprotno dobrim demokratskim praksama, voli kontrolirati sadržaj projekata koje financira. Formalistički argumenti za nužnost ovoga procesa pozivaju se na Završnu deklaraciju predsjedavajućeg Bečkog samita o Zapadnom Balkanu u kojoj se države obvezuju energetski povezati.
Umrežavanje da, ali kakvo?
Premda je energetsko umrežavanje ključno za energetsku funkcionalnost, posebno u budućnosti, kada će decentralizirane energetske mreže imati veći tržišni udio, odredbe Deklaracije ne idu u tom smjeru, već su njome dogovorena “4 investicijska projekta” koja se trebaju provoditi kroz EU fondove IPA projektima. Radi se o izgradnji interkonektora i jačanju sistema za prijenos el.energije, zatim uspostavi zajedničkog regionalnog tržišta energijom, planiranju zajedničkih projekata te oformljavanju zajedničkih odbora za jedinstveno projektno financiranje s ciljem osiguravanja kredibilnih mehanizama planiranja… “kako bi se projekti realizirali, zemlje moraju imati adekvatne fiskalne okvire koji će im omogućiti podizanje kredita neophodnih za realizaciju projekata na vrijeme”.
Štoviše, jedan od temeljnih problema s ovim pristupom opskrbi energijom sastoji se u tome što nije postavljen s obzirom na aktualne globalne krize, posebno one koje izazivaju fosilni izvori. Premda je u odredbe deklaracije moguće upisati projekte za razvoj održivih izvora energije, liberalizacija je i u ovom slučaju mišljena i planirana s obzirom na interese velikih energetskih korporacija, jasno je to po odredbama regulatornog okvira. Činjenica da je ovakav pristup energetskom tržištu već zaostao i da je izravno ekološki poguban, jer se svodi na eksploataciju zaliha ugljena koje neke zemlje “Zapadnog Balkana” posjeduju, nije omela angažirane aktere da okvir postave s ciljem izvlačenja maksimalnog preostalog profit u fosilnim gorivima. A kontradikcije europskih energetskih strategija za zemlje centra (obnovljivi izvori) i periferije (fosilni), ostavit ćemo ovom prilikom za druge rasprave….