Tvornica mineralnih gnojiva Petrokemija posljednjih dana proživljava déjà vu. Turbulencije u nacionalnoj ekonomiji uzrokovale su još jednu kritičnu situaciju u ovoj tvornici. Nakon kraha Agrokora, najveće hrvatske kompanije, i velikog Petrokemijinog kupca, dobavljači tvornice postavili su pitanje naplate dugova. Država pritom reagira na zahtjeve svih aktera, no sa kakvim dugoročnim učincima?
Priču o kutinskoj Petrokemiji danas bi možda bilo prikladno započeti ovako: propao neslavno jedan veliki tajkun, propalo čitavo njegovo carstvo pod bremenom rizičnih ulaganja i nagomilanih dugova. Carstvo zasnovano uglavnom na trgovini, ali i na proizvodnji hrane, s reputacijom ekonomskog žarišta u svom kraju i ponešto šire. No budući da mu je poslovanje uvelike ovisilo o umjetnim gnojivima iz Kutine, tako je ovaj propali tajkun umalo za sobom povukao i to poduzeće. U zadnji se čas ukazala država, većinski vlasnik Petrokemije, i hitrom intervencijom vlade spasila pogon s oko 1650 zaposlenih te s robnim plasmanom jednog od najvećih hrvatskih izvoznika.
Antijunak se ovom prilikom ne zove Ivica Todorić, međutim, niti se rečeno carstvo zove Agrokor, a što bi se lako moglo pomisliti, barem pod utjecajem aktualnih tržišnih i političkih zbivanja. Našem subjektu ime je Božidar Gorup, dok mu se za trag ne zna već preko dvije godine, otkako je napustio rodno Hrvatsko zagorje i svoje poduzeće Gorup Group, pa se navodno udaljio u smjeru Filipina, kao što su izvještavali mediji.
Zagorski milijarder je 2015. ostao Petrokemiji dužan desetke milijuna kuna, e da bi joj Hrvatska poštanska banka – također u državnom vlasništvu – odmah zablokirala račun zbog naplate jednog relativno malenog kredita. Vlada se uplela u igru, ali tek malo kasnije, nakon odluke sindikalnog kriznog Stožera za obranu tvornice da zaustavi isporuku gnojiva domaćim kupcima. I to se pokazalo spasonosnim adutom, jer više od jedne trećine godišnje kutinske prodaje otkupljuje – Agrokor, no koji je uza sve to bio vezan mjenicama za poslovanje između Petrokemije i spomenute državne banke. Bilo je proljeće, baš kao i sada, vrijeme uoči glavne sjetve, i poljoprivrednici su očajnički već iščekivali prihranu za bilje koju će zaorati po njivama.
Uzročnici krize
Podsjećanje na mehanizme po kojima funkcionira hrvatska privreda i ekonomska politika nije, dabome, u funkciji obilježavanja godišnjice Gorupova udesa. Jer, sličnost između tog događaja i nedavnog sunovrata Agrokora je sve, samo ne slučajna. Netom po objavi dramatičnih vijesti o Todorićevu krahu, Prvo plinarsko društvo – drugi glavni Petrokemijin dobavljač njezine osnovne proizvodne sirovine – obustavilo je isporuku plina u Kutinu. No ovaj put je poziciju Gorupa, tj. uzročnika krize u tijesnom poslovnom trokutu, očekivano zauzeo Ivica Todorić, najveći hrvatski tajkun, vlasnik jedinog privatnog sistemskog domaćeg poduzeća, kako mu se već zakonski tepa. Ako ništa drugo, sad nam je bar jasno da veće nevolje za Petrokemiju i hrvatski agrar nema niti je se može očekivati; dakle, teško da će biti treće slične priče o toj tvornici.
Vlada je privoljela PPD na daljnju isporuku, dugu Petrokemije usprkos, no Agrokor će i nakon Todorića morati avansno plaćati naručeno gnojivo, odnosno uplaćivati zadanu vrijednost PPD-u. Što se može očekivati u protivnom, vidljivo je opet u primjeru Agrokora i posjeda nad njim, gdje se izrazito nameću banke-kreditori, zatim dobavljači, a s repa kolone izviruju radnici, dok država figurira isključivo kao neprincipijelni regulator.
Po istom obrascu, PPD je dugo sugerirao državi da je spreman svoja potraživanja prema Kutini, u iznosu od oko 380 milijuna kuna, preuzeti u obliku vlasništva nad Petrokemijom. Vlada je otklonila tu ponudu, želeći tvornicu privatizirati po znatno većoj cijeni i za živi novac, ali s rastućim dugom je takvu namjeru moguće održavati izglednom samo privremeno. I jest da se Petrokemiji mršti jednaka sudbina kakva je upravo zadesila Agrokor, no tu moramo prestati s uspoređivanjem tih dvaju privrednih divova. Za početak, Petrokemija se nije širila niti je to smjela pokušavati, i nije ulazila u rizične vratolomije, naprotiv. Njeno djelovanje se oduvijek pomno racionalizira – poslužimo se tim eufemizmom za smanjenje troška rada – pri čemu s druge strane podnosi dodatno političko iživljavanje.
Petrokemija je kroz ova desetljeća hrvatske tzv. samostalnosti izrazito prepuštena tržištu, kad je posrijedi prodaja njezinih gnojiva, u najtežem smislu te izloženosti. Ali kad govorimo o ulaznim troškovima i raznim utjecajima na vođenje tvornice, bilo joj je gore negoli bi bilo pod pretpostavljenim idealnim tržišnim odnosima. Ujedno je to prilika da se iznova uvjerimo kako intaktno tržište definitivno ne postoji niti je moguće, osim u sociopatskoj mašti ekonomsko-liberalnih radikala. Utoliko je kutinska industrija bila za mnoge ono što se često simbolički naziva bankomatom, u smislu štetnog iscrpljivanja vrijednosti i njena otjecanja u nekom drugom i trećem smjeru. Petrokemija je bila osigurač ekstraprofita za Inu, njezina najvećeg dobavljača plina od kojeg se i prave umjetna gnojiva, tj. amonijak kao najčešći im sastojak. Neprofitni mediji ispisali su na kilometre novinskih stupaca o parazitskom odnosu Ine prema Kutini, s obzirom da je hrvatska – potom i mađarska – naftna i plinska kompanija standardno naplaćivala, tome svom drugom najvećem klijentu, daleko najveću cijenu.
Javno tržištu, privatno državi
O tome je odlučivala primarno država, te je Hrvatska unatoč posjedovanju zaliha plina koji teoretski pokriva dvije trećine domaćih potreba, industriji zaračunavala plin i do 20 posto skuplje nego što čini npr. Austrija, zemlja bez svog plina. Ali, poznato je i da Austrija, pa i većina drugih zemalja EU-a, pažljivo subvencionira svoju poljoprivrednu proizvodnju i popratne joj djelatnosti, za razliku od Hrvatske koja ostaje na minimalnim uplitanjima. Nakon djelomične liberalizacije tržišta konkurentnim se pokazao PPD, ali to još uvijek ne može osigurati sve potrebe ozbiljnog poslovanja, da ne spominjemo zadnje namjere dobavljača. Konačno, država je ključni udarac Petrokemiji nanijela posredstvom privatnih banaka koje su na poduzeće utjecale po dva principa, a međusobno suprostavljena.
Banke u posjedu mirovinskih fondova ušle su prvo u vlasništvo nad Petrokemijom, da bi im država – slično primjeru Ine s Mađarima – prepustila i neproporcionalno visok utjecaj na upravljanje tvornicom. Simultano, te iste banke su najednom ukinule kratkoročno i srednjoročno kreditiranje tvornice koje ona inače ne može kompenzirati, i to zbog nužne sezonske cikličnosti njezina poslovanja. Krediti su uvijek bilo uredno servisirani, ali banke su time državu otvoreno nagonile da privatizira većinski paket dionica Petrokemije, ne obazirući se na javnu potrebu raspolaganja strateškim industrijama. A da ne podsjećamo kako su banke tu štetočinsku, antidruštvenu rolu odigrale s platforme oktroiranog eksploatatora radničkih mirovina, o čemu smo ovdje već pisali i nešto opširnije.
No javni diskurs o Petrokemiji i mirovinskim fondovima zadan je privatnim interesom, kao što je npr. onaj Nenada Bakića, nekoć dioničara Petrokemije i – paralelno, paradoksalno – medijskog komentatora gubitaka te tvornice. Istog onog Bakića koji je, sudeći po medijskim uvidima, sklon retuširati i svoje vlastite opservacije o, recimo, Agrokoru. Barem onda kad se takvi sumnjivi zagovori jednog burzovnog špekulanta, dakle, pokažu tragikomično neuspješnima i na obožavanome mu tržištu. Bakićima je privatizacija isključivi ekonomski rezon, no veći je problem što to zastupa i politička elita. Dok se privatnom Agrokoru s tih pozicija oduvijek popušta, na razne teško probavljive načine, državnoj se Petrokemiji sistematično navlači luđačka košulja opisanoga proturječnog diktata i niza vatrogasnih intervencija. Po cijenu nekontrolirane propasti te industrije i njezinih radnika, umjesto da joj se bezrezervno pomogne, u interesu društva i najšire domaće ekonomske slike. No takav bi program bio održiv, a Petrokemija efikasna i isplativa, samo u sklopu preporođene državne politike s dvije povlaštene strateške poluge u vidu jakog agrara i energetike.