U jednom od prvih službenih poteza nakon pobjede na nedjeljnom referendumu, turski je predsjednik Recep Tayyip Erdoğan odlučio posjetiti grob sultana Mehmeda II. To je ujedno provokativan i trijumfalistički potez, koji bi trebao ilustrirati predsjednikovu predanost razvoju autoritarnijih i više islamskih metoda vladanja. No iako su njegovu pobjedu pozdravili mnogi, uključujući zaljevske autokracije i (indikativno) sirijsku al-Kaidu, koja je referendum proslavila kao “povratak Turske u islamski svijet”, Erdoğan zapravo nema previše razloga za zadovoljstvo. Službeni rezultat od 51,4% naprema 48,6% dovoljno je tijesan da u njega ne povjeruje nitko osim onih koji najsnažnije podupiru predsjednika, osobito s obzirom na činjenicu da je razloga za pritužbe na regularnost i više nego dovoljno.
Pritom se ne radi samo o nevjerojatnim pritiscima kojima su izloženi protivnici diktatora – od hapšenja i montiranih osuda, preko gašenja medija do paljenja ureda – već i o nekih 4% od ukupnog broja glasačkih listića koji su bili sasvim neregularno označeni i time podložni manipulaciji. Taman dovoljno da se tijesan rezultat namjesti u korist onih na vlasti. No ni to očito nije bilo dovoljno da se ostvari pobjeda u najvećim gradovima, kao ni na kurdskom istoku zemlje, koji su uvjerljivo glasali “protiv”. Erdoğan je drugim riječima svoju pirovu pobjedu ostvario oslanjajući se na već postojeću izbornu bazu svoje stranke, koja s obzirom na razinu protivljenja nikako neće biti dovoljna da se uspostavi stabilna vlast. Pojedini su mediji izračunali da je vladajuća stranka s partnerima zapravo izgubila čak 5 milijuna birača.
Dakako, osnovna poanta ovog referenduma je i bila da se omogući čvršća vlast Erdoğana čak i uz manju potporu birača. Ustavne promjene formalno odobrene referendumom omogućit će predsjedniku da vodi zemlju bez uvažavanja mišljenja opozicije izraženog kroz parlament. Time će se de facto normalizirati situacija izvanrednog stanja u kojoj predsjednik svoje protivnike progoni kao “teroriste” i “neprijatelje nacije”. Formalno “izvanredno stanje” je odmah nakon referenduma produženo za još tri mjeseca čime je olakšano vladajućima da pohapse sve one koji su izašli na ulice da prosvjeduju protiv krađe na referendumu. No činjenica da Erdoğanu trebaju svi ti mehanizmi da bi se održao na vlasti jasno govore kako je njegova kontrola znatno slabija nego što on to želi prikazati.