Nakon što nije uspio izbjeći sastanak s državnim tajnikom Sjedinjenih Američkih Država Hoytom Yeeom, predsjednik Republike Makedonije, Đorđe Ivanov, poslao je dvosmislenu poruku Zoranu Zaevu, predsjedniku SDSM-a, nesuđenom mandataru vlade. Kazao je kako od njega očekuje da “ispuni ono što je javno obećao”: da će “zajedno sa koalicijskim partnerima, doći i osigurati garancije za jačanje unitarnosti i da će sve biti u skladu s Ustavom Republike Makedonije”. Ivanov je također naznačio kako vladu treba formirati parlamentarna većina.
Dok za javnost većinu čini koalicija albanskih stranaka i SDSM-a, za VMRO-DPMNE, čiji je član i predsjednik Ivanov, većina su oni sami jer su na izborima 11. decembra osvojili najveći broj mandata, odnosno dva više od drugoplasiranog SDSM-a. Ivanov se poziva na legalnost i legitimitet Ustava i makedonskih zakona, kada kaže da je prevazilaženje ove političke situacije nužno razriješiti u skladu s pravnim okvirom. Međutim, u praksi, kao što smo više puta isticali, sam se nalazi u kaznenom djelu jer Zaevu nije dodijelio mandat za sastav vlade, usprkos zastupničkim potpisima koje su prikupili SDSM i albanske stranke. Kada se Ivanov zalaže za unitarnost Makedonije, on sada implicitno govori ono što je ranije govorio eksplicitno, da SDSM treba formirati vladu sa strankom koja je osvojila većinu, VMRO-DPMNE-om. Ivanov neustavnom smatra koaliciju SDSM-a i albanskih stranaka, zbog prava koje je SDSM spreman dati najvećoj nacionalnoj manjini u Makedoniji.
Upornim ponavljanjem i iskrivljavanjem argumenata (primjerice manipuliranje značenjem parlamentarne većine ili pogrešno nazivanje koalicijskog sporazuma SDSM-a i albanskih stranaka Tiranskom platformom te ostalim metodama sužavanja prava Albanaca), kao i pozivanjem desnice na prosvjede, VMRO-DPMNE je izravno odgovoran za nestabilnost u zemlji. Ivanov je odbijanjem davanja mandata Zaevu izravno odgovoran i osobno i politički, dok je Gruevski odgovoran za poticanje desnice na ulično nasilje koje je kulminiralo u četvrtak fizičkim upadom u parlament kada je ozlijeđeno više parlamentarnih zastupnika, uključujući i Zorana Zaeva.
Krv i nasilje u Sobranju
U četvrtak navečer je prilikom imenovanja Talata Xhaferija (DUI) novim predsjednikom makedonskog parlamenta, a nakon intoniranja albanske himne (iza makedonske), u parlament upala skupina operativaca VMRO-DPMNE-a te uzrokovala nasilje u kojem je letjela novinarska oprema (poput stativa i stalaka) prilikom čega je lakše ozlijeđeno gotovo 100 ljudi, dok je šef SDSM-u partnerske stranke Alijansa za Albance Zijadin Sela, bio je u životnoj opasnosti zbog ozbiljne povrede glave.
Nasilje u Makedoniji osudila je međunarodna zajednica. NATO i EU izrazili su “zabrinutost” istaknuvši da je ovaj događaj dodatno produbio “najgoru krizu u Makedoniji od 2001., kada je za dlaku izbjegnut građanski rat”. Kako piše N1, njemački predstavnici su za događaje od četvrtka okrivili VMRO-DPMNE i napomenuli da bi ponavljanje situacije moglo biti pogubno za nastojanja Makedonije da uđe u EU. Iako više ne isključuje sankcije, međunarodna zajednica, premda smatra da provodi “medijaciju” zapravo nije učinila gotovo ništa da se stane na kraj vladavini VMRO-DPMNE-a. A zašto i bi, ekonomski indeksi za strani kapital izrazito su povoljni, najpovoljniji u Europi, poslovna klima je izvrsna, za razliku od socijalne, ekonomske i političke. Štoviše, one su obrnuto proporcionalne. Sad ponovno imamo potvrdu i koliko dugo je međunarodna zajednica spremna tolerirati procese koje inače deklarativno osuđuje – poput korupcije i kriminala – sve dok situacija ne eskalira u krvi. Sada su pak napokon najavili sankcije ako VMRO-DPMNE ne otpusti svoj stisak nad makedonskim društvom.
I u konačnici, ostaje još jedno pitanje, je li za aktere na ljevici politički prihvatljivo zazivati intervenciju međunarodne zajednice u obliku privremenih političkih i ekonomskih sankcija Makedoniji? Možda kratkoročnije, ali akutnije pitanje u pat poziciji u kojoj se nalazi Makedonija glasi: može li si ljevica, u situaciji iscrpljenih resursa i ogromnog već odrađenog posla (organizacijom prosvjeda protekle dvije godine), dopustiti ugrožavanje fizičke sigurnosti ljudi riskirajući daljnju eskalaciju nasilja u zemlji dok sama nema mogućnosti (ni kadrova ni resursa) preuzeti kontrolu nad političkim procesima?