Povorke ponosa održane su proteklog vikenda u brojnim gradovima svijeta, a na Balkanu se posebno ističu ona zagrebačka, 16. po redu. Banalno promatranje problema s kojima se ove zajednice susreću u svojim društvima nagnalo bi nas na prvoloptaški zaključak o diskriminaciji kao problemu koji ima tek jednu dimenziju, a koju je pritom lako prepoznati i definirati. No, kao društveni problem, diskriminacija je uvijek i politički problem.
Na Balkanu se u kontekstu politizacije prajda posebno ističu organizatori Zagreb pridea koji već nekoliko godina probleme LGTB zajednice kontekstualiziraju s obzirom na materijalne i socijalne uvjete. Time uspijevaju osigurati solidarnost i senzibilizirati druge društvene skupine za probleme LGTB zajednice. No, ono što je najvažnije je da je od početka politizacije ovih pitanja Zagreb pride narastao i sada u drugoj dekadi svog postojanja u pravilu broji peteroznamenkasti broj posjetitelja. Prihvaćanje progresivnih društvenih vrijednosti i seksualnih sloboda kao nečega što može biti inherentno hrvatskom društvu, na ovaj način postaje osobnom vrijednosti hetero osoba koje prajd podržavaju ne samo iz solidarnosti već iz razumijevanja da je količina slobode LGTB krugova indikator opće društvene slobode. Zagreb prajd je tako postao najvažniji godišnji prosvjed u Hrvatskoj na kojem su strahovi od fizičkog nasilja nad prosvjednicima, nakon povorke, iako i dalje prisutni, sve manji – jer je broj osoba koje paradiraju jednostavno postao kritično velik.
Najmlađi prajd
Pritom, po prosjeku godina u paradi, ovo je bila “najmlađa” povorka do sada. Iz godine u godinu sve je primjetniji trend “provokacija” kostimima, šminkom i uniformama, kao i činjenica da se ovi ljudi sve manje boje fotografirati za medije. Takvi trendovi govore nam da se Zagreb Pride politizirajući LGTB pitanja našao na sigurnom putu ka emancipaciji, što međutim nikako ne znači da su homoseksualci i transrodne osobe u ovom gradu prestali biti izloženi osobnim fizičkim napadima ili napadima preko društvenih mreža. Čak i u trenutku desne vlasti, kada se konzervativci i regresivni radikali osjećaju posebno hrabri i zaštićeni sustavom, primjetna je sve veća društvena snaga LGTB zajednice i solidarizacija ostatka društva, odnosno, točnije, barem Zagreba, sa LGTB populacijom.
Pa ipak, iz mejnstrim medija teško da se išta od ovoga može primijetiti. Plošnost i površnost izvještavanja uzrokovana imperativom prijenosa informacija u real-timeu, osim što nerijetko dovodi novinare i urednike mejnstrim medija do ruba fizičke iscrpljenosti, žrtvuje smisao same vijesti. Tako je u subotu bilo gotovo nemoguće u mejnstrimu pročitati bilo kakvu analizu ili važnost parade. Bilo je bitno tko se od političara pridružio povorci. Pri tom je SDP ovaj put bio prisutan u velikom broju – za razliku od slabog odaziva njihovih zastupnika prosvjedu za kurikularnu reformu, koju su, podsjetimo, sami pokrenuli. Ne treba optuživati SDP za pokušaj kapitaliziranja na prosvjedu, oni zaista ovdje i pripadaju – osim što prajdu pripadaju po difoltu kao socijaldemokrati, pripadaju mu i s obzirom na to da su najprogresivnije zakonske odredbe u korist LGTB zajednice donijeli upravo oni. Samo bi se trebali svoje socijaldemokracije još manje sramiti i na ovaj, ali i sve slične prosvjede uvijek pozivati svo svoje članstvo, ako misle glasače koji im organski pripadaju izvući iz letargije u koju su ih uvukli svojim pomicanjem u desno.
Neravnomjerno izvještavanje
Iz mejnstrima se dalo ponovno potvrditi još dva stara medijska krimena: prvi je promoviranje desnice, drugi sabotiranje vanpralamentarne ljevice. Za početak, dovoljno je kvantitativnom usporedbom usporediti broj tekstova posvećen npr. Hodu za život i opasnim društvenim vrijednostima kao i izjavama aktivista koji pripadaju toj inicijativi, dok je s prajda u najboljem slučaju preneseno priopćenje, ili se potvrdilo vladanje “dobre atmosfere” kao i da u povorci ima “više od tisuću ljudi” iako je bilo barem 10.000 ljudi. Također, veći broj medija u naslovima je istaknuo, valjda kao najvažniji događaj prajda, jednog jedinog, suštinski irelevantnog kontraprosvjednika, muškarca sa slikom Isusa.
Drugo, baš kao što su svi mediji prenijeli koji su se političari pojavili, nijedan medij nije prenio fotografije na kojima se vide antifašistički transparenti, usprkos tome što je Mreža antifašistkinja Zagreb (MAZ) bila i službeno jedan od organizatora prajda. U medijima se nisu vidjele ni zastave i stranačka obilježja npr. Radničke fronte ili inicijative Zagreb je naš. Pa ipak, upravo pripadnike ovih organizacija čine ljudi koji su podrška LGTB zajednici od samog početka i prosvjeduju zagrebačkim ulicama od prvog prajda 2002. godine.
Ove konstatacije ne treba čitati kao optužnicu, već kao uvide u neravnomjerno izvještavanje. Kao nemogućnost hrvatskih medija da pozitivne stvari frejmaju kao općedruštveno interesantne vijesti koje su toliko važne da bi se zapravo mogle klikati. Umjesto korisnih analiza, brojni mediji prenijeli su tek foto-galerije, jer sadržajnost prijenosa informacija valjda više nije potrebna. U konačnici, još je jedan prajd iza nas, ali borba za pravedno izvještavanje o ljevici i desnici, tek je počela.