Kada su sredinom travnja objavljeni rezultati referenduma u Turskoj, prema kojima je tijesnom većinom izglasana legalizacija diktature Recepa Tayyipa Erdoğana, malo je tko na Zapadu vjerovao u njihovu točnost. Ako je i bilo onih koji su sumnjali da je referendum dobiven na prijevaru, uvjerljivo su ih demantirali izvještaji organizacija koje su postupak pokušavale nadgledati. Kao i snimke članova biračkih odbora koji trpaju glasove u kutije nakon zatvaranja birališta. Europski su lideri tada zadržali minimum dostojanstva pa su propustili čestitati Erdoğanu. Ali taj period hladnih odnosa bio je po običaju kratak. Manje od dva mjeseca kasnije, EU pokušava zaboraviti skandal s referendumom i obnoviti odnose s režimom u Ankari.
Puno gora od trpanja glasačkih kutija je metoda kojim je režim lažirao referendum na jugoistoku zemlje, području koje je poznato po tome što je istodobno najzapostavljenije u smislu razvoja, i najpogođenije u smislu represije. I to zato što ga nastanjuju većinom Kurdi. Tamošnje je stanovništvo neposredno prije i za vrijeme samog referenduma bilo izloženo prisilnim “sigurnosnim” preseljenjima koja su ih onemogućila u glasovanju. Nakon referenduma, proces se nastavlja. Osobito se to odnosi na povijesnu četvrt Sur u gradu Amedu (Diyarbakır), koja je gotovo sravnjena sa zemljom nakon uličnih borbi tijekom protekle dvije godine. Razaranje, koje su unatoč zabranama turskih vlasti evidentirale međunarodne organizacije, očito nije bilo nimalo slučajno.
Europska šutnja
Vlasti naime sada planiraju veliki projekt “urbane obnove” kroz koji bi se povijesne četvrti okružene zidinama – nekad centar kulturnog turizma u ovom dijelu zemlje – trebale zamijeniti velikim staklenim poslovnim zgradama i skupim hotelima, i to u vlasništvu (kako su mnogi primijetili) osoba bliskih vladajućoj stranci. “Obnova” Sura bi trebala istodobno biti i etničko čišćenje i poslovni poduhvat. No cijeloj su se stvari ponovno ispriječili tvrdoglavi stanovnici, koji odbijaju napustiti svoje napola razrušene domove, čak i nakon što im je obećano da će im država “pomoći” u plaćanju stanarine negdje gdje neće činiti kompaktnu opoziciju režimu. Među oštrije metode kojima se stanovnike nastoji “nagovoriti” na odlazak spadaju i isključivanje struje i vode te obustava medicinskih i komunalnih službi.
U normalnim okolnostima, ništa od toga ne bi bilo u nadležnosti središnjih, već lokalnih vlasti. Ali izabrani gradonačelnici i drugi čelnici su odavno smijenjeni, a mnogi od njih su i u zatvorima. Njihovo su mjesto zauzeli policijski i vojni zapovjednici, te članovi vladajuće stranke koji s mjestima kojima upravljaju nemaju ništa zajedničko. To su samo neke od stvari koje se ekstenzivno kritiziraju u posljednjem dokumentu UN-ovog specijalnog izvjestitelja Davida Kayea. Njega, očito, nije čitao predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, koji je jučer izjavio kako je “što se njega tiče, Turska još uvijek poželjni kandidat za članstvo u EU”. Niti riječi o onim demokratskim pravilima koja tobože određuju tu političku zajednicu, a koja se brzo zazivaju kada je riječ o zemljama koje nisu “strateški partneri”.