Teza o nefunkcionalnosti hrvatske države odavno je uvriježeno mišljenje, gotovo i neovisno s koje se političke pozicije ono iskazuje. Nedavni splitski požar tu je tezu samo potvrdio. Kao nadomjestak za nefunkcionalnu državu, često se, a i u splitskom slučaju sasvim konkretno, ističe: narod. A stvari postaju dodatno zanimljive i proturječne kad “predstavnici” naroda postanu navijači.
Priču o tome kako pojam “naroda” funkcionira u hrvatskom medijskom i političkom kontekstu možda nije sasvim pogrešno ispričati u ključu narodnog kluba: navijači Hajduka, kojeg otprije pet godina vode sami, u prošlih su mjesec dana nekoliko puta postali medijska vijest. Pa zato i priča ima tri dijela.
U prvom, Torcida na stadionu u Dugopolju, na utakmici drugog pretkola Evropske lige protiv Levskog iz Sofije, igraču protivničke ekipe Milošu Cvetkoviću urla “Ubij Srbina!”: parola koja se već mnogo puta orila punim Poljudom, pa bi ovoga puta vjerojatno prošla neprimijećeno – vikao ju je naime manji dio publike, a većina ih je brzo ušutkala – da UEFA uskoro nije kaznila Hajduk zabranom ulaska navijača na iduću domaću utakmicu evropskih natjecanja.
Dio drugi, jedva četiri-pet dana kasnije: golemi požar koji je niz kosinu Mosora provalio u istočna splitska predgrađa nije usput spalio samo hiljade hektara borovih šuma, maslinika i travnatih ledina, nego je – barem ako ćemo vjerovati naknadnom medijskom konsenzusu – simbolički ovjerio kolaps hrvatske države, nesposobne da organizacijski i infrastrukturno iziđe na kraj s vatrom koja grabi njen drugi najveći grad: od in memoriama Ante Tomića koji je proglasio “dan kad je umrla Republika Hrvatska” do obdukcije Marinka Čulića koji je ustanovio da je pritom “izvršila samoubojstvo”, od rezignacije Jurice Pavičića koji je ustvrdio da “nemamo državu” do zajebancije Borisa Dežulovića koji je prepoznao njen “veličanstveni besmisao”, jednoglasnom presudom vodećih komentatora država se u požaru ugasila. Na njeno mjesto stupio samoorganizirani narod: susjedi, volonteri i stanari koji su se cijelu noć kantama vode i metlama borili protiv plamena.
Teško probavljiva proturječja
Lijevoliberalno krilo lokalnog komentarijata hvalilo je pritom njihovu solidarnost, libertarijanski kolumnistički eskadroni trijumfalno isticali da su pojedinci opet bili sposobniji od državnog aparata, desnica se divila urođenom jedinstvu i dobroti hrvatskoga naroda: svi skupa morali su međutim priznati da je – neovisno o angažmanu brojnih građana – glavnu ulogu u “samoorganizaciji naroda” ipak imala Torcida. Konačno, u trećem dijelu, zapravo epilogu – nakon što je UEFA u neplanirom navijačkom hepiendu poništila kaznu – pred punu sjevernu tribinu Pojuda, uoči utakmice trećeg pretkola protiv Brøndbyja, iskoračila je postrojba vatrogasaca pa primjereno patetičnim transparentom javno zahvalila navijačima.
U samo tri tjedna, između dva evropska pretkola, komprimirala se tako ambivalencija koja od početka prati projekt izgradnje narodnog kluba. Grade ga, s jedne strane, radikalni nacionalisti u mahnitoj potrazi za skrivenim srpskim neprijateljem koja se ne iscrpljuje, evo, ni dvadeset i nešto godina nakon što je broj Srba u Hrvatskoj uspješno sveden na mršavu trećinu prijeratnog postotka stanovništva. Grade ga, druge strane, heroji koji će u najvećoj opasnosti prvi ići braniti kuće svojih sugrađana. Ili, nešto općenitije: grade ga, s jedne strane, fašistoidi koji masovno kliču “Za dom spremni”, a bivšoj skijašici i aktualnoj dužnosnici Janici Kostelić pjevaju uvredljive seksističke pjesme.
Gradi ga, druge strane, “ulica” koja je klub otrgla moćnim političkim, menadžerskim i mafijaškim polugama, pa ga sada – dok Dinamo služi kao bankomat za milijunske off-shore transakcije Zdravka Mamića, Rijeka napreduje pomoću kapitala isisanog s nigerijskih naftnih polja, a u Osijek se slijevaju mutne investicije suradnika i pouzdanika Viktora Orbana – transformira u jedini veći domaći klub organiziran na demokratskim principima; zapanjujuće progresivan i uspješan društveno-ekonomski eksperiment, čak i izvan nogometnog konteksta.
Potraga za kontekstom
S ovim proturječjem “narodnog pokreta” – koji društvene probleme precizno locira u isprepletenim poslovno-političkim strukturama (ne samo nogometne) vlasti, ali ih istodobno i dalje, uporno i uzaludno, traži u nesretnim Srbima – nije lako izići na kraj. Jednima je bilo kakav javni oblik nacionalizma i šovinizma neprihvatljiv do razine na kojoj bi čak i pokušaj njegove eksplanatorne kontekstualizacije značio opasnost od relativiziranja kolektivne mržnje, pa skupa s navijačkim fašistoidima preventivno niz vodu puštaju i model demokratski ustrojenog narodnog kluba. Drugima su društveni potencijal takvog modela, njegovo podređivanje privatnih interesa onima zajednice i, naprosto, ljubav prema klubu toliko važni da periodične nacionalističke i fašistoidne akcije navijača s mukom pokušavaju ugurati u rubriku povremenih ekscesa.
Treći se zovu Slaven Letica: pišu redikulozne tekstove poput onoga pod naslovom “Torcida: junaci i/ili dušmani?“, u kojem teze da “navijačka plemena” konstruiraju figuru “drugoga” i da je odgovornost pritom na navijačkim vođama ni krive ni dužne završavaju na mjestu konkluzije, iako bi se u iole suvisloj raspravi teško kvalificirale već i za skromniju rolu stidljive premise. Četvrti su, konačno, valjda oni o kojima se cijelo vrijeme radi: velik i svakako glasniji dio navijača koji u paralelnoj borbi protiv stvarnog utjecaja Zdravka Mamića i fantomske prijetnje srpske manjine – u javnom oponiranju moćnijima i jadnom iživljavanju nad slabijima – ne vide nikakvo proturječje. Zato i nije lako pronaći izlaz iz slijepe ulice. Moralo bi, ipak, biti moguće makar skicirati tlocrt oko nje: ocrtati kontekst kontradikcije.
Prazan prostor države
Prije svega, tamo gdje većina komentatora vidi oštru suprotnost između progresivnih aktivista i zatucanih nacionalista, “heroja” i “huligana”, “junaka” i “dušmana” postoje jasne linije kontinuiteta. “Zborno mjesto” na koje je Torcida pozvala svoje članove u noći požara, recimo, nije slučajno bio spomenik HOS-u s kojega je tek nakon velikih polemika pretprošle godine uklonjen natpis “Za dom spremni”; taj su detalj svi naknadni komentari složno prešutjeli, vjerojatno zato što se nije uklapao u prigodnu glorifikaciju samoorganiziranih narodnih masa kontrapunktiranih nesposobnosti države.
Baš kao što su – s izuzetkom Borisa Dežulovića – prešutjeli, primjerice, da grupica navijača prije dva mjeseca u Bolu nije samo otpjevala uvredljivu seksističku strofu Janici Kostelić, prometnuvši se tako u vijest tjedna i omiljenu metu kolumnističkih zgražanja, nego je odmah potom skandirajući tražila da se napokon počne provoditi Zakon o sportu, donesen upravo na inicijativu Hajdukovih navijača još prije dvije godine kako bi sankcionirao anomalije domaćeg nogometa. Ukratko, navijače je, čini se – usprkos dominantnoj recepciji i njihovoj vlastitoj autopercepciji – pogrešno promatrati u opoziciji spram države i političkih elita koje njom upravljaju: upravo suprotno, oni ulaze u prazan prostor iz kojeg se država godinama sustavno povlači pa preuzimaju njene zadaće.
Bilo da glasno traže nešto tako jednostavno kao što je puko provođenje važećeg zakona, bilo da hrle u pomoć proračunski zanemaroj javnoj vatrogasnoj službi pa skupa s njom brane urbanistički devastirane, infrastrukturno degradirane, siromašne splitske kvartove, navijači ne nastupaju protiv, nego umjesto države: kao korektiv njene samonametnute nemoći. Nisu joj, napokon, baš toliko suprotstavljeni ni dok u ustašoidnom zanosu urlaju “Za dom spremni”; barem ne dok to čine u državi koja koljački poklič zakonski priznaje kao službeni dio grba jedne vojne postrojbe. A nisu ni dok pozivaju na smaknuće Srba; barem ne dok je masovni poziv na ubojstvo glasna artikulacija dvadesetdvogodišnje šutnje državnog pravosuđa o ratnim zločinima i sudbinama stotina pobijenih civila.
Navijači između slavljenja i vrijeđanja
Ako dakle s jedne strane preuzimaju osnovne zadaće države, a s druge do ekstrema izvode nacionalizam prethodno upisan u njene zakone, onda kontradikcija možda i nije na strani navijača: možda je u temelju Republike Hrvatske. I nije je teško prepoznati: to je temeljna kontradikcija ovdašnjeg političkog imaginarija, sadržana u činjenici da je država početkom devedesetih dobila suverenost i samostalnost, ali ih je platila destrukcijom javnih usluga, erozijom socijalne sigurnosti pa, naposljetku, i velikim preokretom u klasnoj borbi. Jer onaj prazni prostor u koji ulazi Torcida prostor je u kojem se država podređuje logici profita: bilo da je riječ o profitu Zdravka Mamića i njegovih kompanjona, bilo da je riječ o zapuštanju javne vatrogasne službe pod imperativom proračunske discipline, bilo da je riječ o znatno široj logici urbanog planiranja koje u ime maksimalne isplativosti građevinskih investicija i luksuznog uređenja turističke jezgre posve zapostavlja osnovnu infrastrukturu neuglednijih predgrađa, na svim mjestima “povlačenja” države ostaje jasan trag klasne asimetrije.
A ukoliko je od njega, napokon, nešto jasnije, onda je to činjenica da – pored nacionalnog konsenzusa o prihvatljivosti nacionalizma koji dijele i država i navijači, pored bipolarnog naizmjeničnog medijskog slavljenja i vrijeđanja “navijačkih masa”, pored paradnog komentatorskog prezira spram “nesposobne” države i “zatucanog” naroda – taj trag još dugo neće biti prepoznat.