Makedonski studenti poprilično dugo čekaju da uvjeti studiranja i, s njima usko povezan studentski standard, krenu na bolje. Neka od tih pitanja otvorena su prije tri godine, usred velikog vala studentskog nezadovoljstva, no do danas nije bilo značajnih pomaka.
Slučaj makedonskih studentskih domova zoran je pokazatelj kako sistem tretira – instrumentalizira, diskriminira ili zanemaruje – veoma ranjive društvene skupine. U proljeće 2014., vijest o zatvorskim uvjetima makedonskih studentskih domova proširila se internetom, a s njom i živopisne fotografije na kojima život u domu izgleda poprilično opasno. Unatoč pozornosti koja se tada probudila, reakcija vlade je (uključujući i nadležno državno tijelo – Državni obrazovni inspektorat) gotovo pa potpuno izostala.
Makedonija ima Zakon o studentskom standardu uz pomoć kojega je omogućeno uspostavljanje, održavanje i organizacija institucija koje su zadužene za studentski standard – i studentske domove. Iako zakon regulira studentski smještaj, prehranu, školarine, stipendije, kao i kulturne, rekreacijske, informativne i druge studentske potrebe, njegova je implementacija izuzetno neuspješna. Nakon pojave spomenutih fotografija domova, više nitko ne vjeruje da nadležne institucije, Ministarstvo obrazovanja i spomenuti Državni obrazovni inspektorat, išta rade po tom pitanju.
Na ovom problemu konvergiraju klasni aspekt i problem geografske mobilnosti. Što se tiče potonjeg, u Makedoniji su migracije već duže vrijeme izuzetno intenzivne, kako vanjske – prema zapadnoj Europi i SAD-u (prema podacima Svjetske banke, do kraja 2013., migriralo je 626.312 stanovnika) tako i unutrašnje – iz cijele zemlje prema glavnom gradu Skopju. Kako su u Skopju koncentrirane najkvalitetnije visokoobrazovne ustanove, studenti čine velik dio privremene tranzitne populacije, a studentski dom je mjesto gdje je na jednom mjestu koncentrirana i izolirana masa studenata iz provincijskih radničkih obitelji.
Loš smještaj, ali traži se krevet više
Studentski domovi mogu prihvatiti samo mali postotak studentske populacije. Prema natječaju za dodjelu mjesta u protekloj akademskoj godini, makedonski su studentski domovi primali 5612 studenata, od kojih se 4141 mjesta odnosi na domove u Skopju. Ako znamo da se 2015. godine na makedonska sveučilišta upisalo 58.896 studenata, jasno je da dobar dio studenata nije imao drugog izbora nego da sami srede svoju situaciju i okrenu se unajmljivanju skupljeg privatnog smještaja.
U Makedoniji se nalazi trinaest studentskih domova, od kojih je posljednji izgrađen 1973. Baš taj dom, Goce Delčev, postao je poznat i izvan Makedonije tijekom 2014. zahvaljujući online “gerila” aktivizmu neformalne studentske organizacije koja se naziva operacija “Studentski dom”. Svi su vidjeli da je ovo nekadašnje čudo brutalističke arhitekture postalo ruševina. Više od 1200 studenata živjelo je između pljesnivih zidova, trulog namještaja, neispravnih dizala, strašno zapuštenih zajedničkih kupaonica i hodnika, izloženi hladnoći, a nekoliko puta i požarima.
Unatoč poprilično surovim uvjetima u domovima, za svako mjesto postoji ogromna konkurencija jer je, s relativno niskim cijenama, život ondje jedini način da siromašni studenti izdrže financijski teret studija u glavnom gradu. Interes da ga se dobije proporcionalan je nedostatku pristupačnog smještaja, a potraga i put do dobivanja ključa iznimno je težak.
Studentski domovi svoje stanare odabiru prema sljedećim kvotama: 40 posto mjesta dodjeljuje se prema socijalnim kriterijima (studenti čije obitelji imaju niže prihode od minimalne plaće, djeca bez roditelja, studenti s posebnim potrebama, studenti iz obitelji koje primaju socijalnu pomoć ili čiji su roditelji nezaposleni), 25 posto je namijenjeno izvrsnim studentima, a 35 posto se razdjeli na sve ostale redovne studente.
Netransparentno odlučivanje o studentskim pravima
Takva su, dakle, službena pravila, međutim, u stvarnosti je praksa odlučivanja nešto drugačija. Učestale sumnje u nepravilnosti pri dodjeljivanju ovih prava dokazane su i nekim istraživanjima. Jedno takvo istraživanje pokazuje da su, prema iskazima studenata, “stranačke veze, ilegalna raspodjela studentskih soba i manipuliranje listama najčešći oblici korupcije”. Prema studiji koju je proveo Omladinski obrazovni forum, 73 posto studenata koji žive u studentskim domovima svjesni su da se kreveti često dodjeljuju aktivistima pojedinih političkih stranaka.
Manjak transparentnosti pri dodjeli domskih mjesta stalan je problem, a uz to su vezani i još neki financijski prekršaji. Državni domovi redovito šalju račune Ministarstvu obrazovanja iz kojih proizlazi da su svi kapaciteti popunjeni, što zapravo nije slučaj; u nekim sobama stanuju osobe koje se ne nalaze na konačnom popisu studenata-stanara. Domovi naplaćuju studentima troškove administracije, troškove saniranja različitih oštećenja te naknade za kulturnu i zabavnu djelatnost, a da ništa od toga nije propisano zakonom, i nema izvještaja o tome gdje i kako se ta sredstva na kraju potroše.
Državni studentski domovi također su suočeni s ozbiljnim nedostatkom sredstava koja bi im omogućila da normalno funkcioniraju. Mjesečno bi Ministarstvo obrazovanja trebalo pokrivati 50 posto utvrđenih stvarnih troškova (drugu polovicu trebali bi snositi stanovnici domova) no računica se radi na temelju standarda i normi koje su za te usluge važile 2002. godine. Uz to, prema najnovijim informacijama, domovi su akumulirali više od 4,5 milijuna eura duga.
Privatni smještaj kao neadekvatna alternativa
Cijene na makedonskom tržištu nekretnina nakon 2008. bile su relativno stabilne. Posljednjih trinaest godina porast broja stanova bio je veći od rasta stanovništva. Zbog stalne urbane ekspanzije, sam pronalazak privatnog prostora za iznajmljivanje nije problem – problem su visoki životni troškovi. Uzmemo li u obzir generalno nizak životni standard u Makedoniji i činjenicu da iznos stipendija nije usklađen sa stvarnim studentskim troškovima, većina studenata, nebitno prima li stipendiju ili ne, teško podnosi financijski teret koji donosi privatno stanovanje.
Uobičajena cijena mjesečnog najma iznosi oko 200 eura, a toliko, ili čak manje, iznosi prosječna “studentska” plaća – ako se student zaposli na puno radno vrijeme, u restoranu, dućanu ili drugdje. Studenti obično žive s dva do četiri cimera kako bi s njima dijelili troškove režija, ali tu popis troškova ne staje – studentski džeparac opterećuje prehrana, javni prijevoz i dr. Postoji sustav državnih stipendija koji je uspostavljen 1997., ali on obuhvaća veoma mali dio studentske populacije. Pored toga, u okviru toga sustava isplaćuju se mizerni iznosi – tri tisuće denara (50 eura) mjesečno, deset puta godišnje, ili dvije tisuće denara (manje od 40 eura) mjesečno, ali kao studentski kredit. Stipendije nadležnog ministarstva u akademskoj godini 2013./2014. obuhvatile su samo 5,6 posto studentskog tijela (od 51.278 studenata, koliko ih je te godine upisano na fakultete).
Neispunjena predizborna obećanja o studentskom standardu
Bivša vlada, koju je jedanaest godina vodila desna populistička stranka VMRO-DPMNE, ostavila je problem studentskog smještaja daleko od riješenog. Situacija se nije poboljšala čak ni nakon masovnih studentskih prosvjeda 2014. koji su osim zahtjeva za reformama u visokom obrazovanju pokušavali proširiti borbu na širi spektar problema koji se tiču studentskog života, uključujući i studentsko stanovanje.
Proteklih godina implementirano je nekoliko populističkih mjera, dijelom zahvaljujući porastu javnog pritiska proizašlom iz jačanja spomenutog studentskog pokreta. Omogućen je besplatan javni prijevoz redovitim studentima (2014.) i započeta renovacija najviše oronulog bloka u Goce Delčevu. Većina studenata to doživljava kao jeftine političke trikove, baš kao i odluku vlade da uplati studentima stipendije za deset mjeseci unaprijed – naravno, tijekom predizborne kampanje. Što se tiče stipendija, one su uvijek stizale s velikim kašnjenjem tako da je studentima bilo nemoguće da taj novac iskoriste kada ga najviše trebaju.
Obećanje renovacije Goce Delčeva u više je navrata bila dio VMRO-DPMNE-ovih predizbornih kampanja, a rezultiralo je renovacijom jednog jedinog bloka koja je trajala od 2014. i završila otprilike u vrijeme kada je stranka konačno sišla s vlasti. Službeno, tamo još uvijek nitko nije smješten, a postoji i razina zabrinutosti oko toga tko će dobiti pravo živjeti u obnovljenom dijelu doma s obzirom na dosadašnju koruptivnu praksu dodjeljivanja mjesta u domovima.
Trenutna vlada, koju predvodi socijaldemokratska stranka SDSM dala je nekoliko obećanja koja se tiču reforme visokog obrazovanja, no izgleda da im studentski smještaj trenutno nije prioritet. U programu njihove stranke postoji kratak paragraf u kojem je prikazana njihova ideja državne pomoći mladima, s obećanjem izgradnje studentskog grada u Skopju koji bi odisao “novim, modernim arhitektonskim dizajnom, obuhvaćao građevine poput sportskih centara, čitaonica, knjižnica, restorana, kina” itd. Isto tako, najavljena je gradnja kampusa u Bitolju, Štipu i Tetovu.
Kad sve uzmemo u obzir, situacija je prešla svoju točku vrenja i nova bi vlada trebala što hitnije usvojiti konkretne mjere. Najprije bi se domovi (čije je današnje stanje rezultat mnogih iznevjerenih obećanja) koji predstavljaju opasnost po život studenata trebali staviti van upotrebe, a potom renovirati, pri čemu studentima treba osigurati privremeni smještaj, što je lako izvedivo subvencioniranjem privatnog smještaja dok traje renovacija. U svakom slučaju, umjesto mutnih obećanja o novim megalomanskim projektima u budućnosti, studentima su potrebna brza rješenja koja će im već sada omogućiti dostojanstven život.
S engleskog prevela Anja Vladisavljević