Dramatskom talentu predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića, malo koji drugi političar s ovih prostora može konkurirati. Među brojnim ilustracijama, najzanimljivija nije ona popularna u hrvatskim medijima o Vučićevom odgovoru jednom djetetu za koji bi se nogometni klub trebalo navijati – što je odmah izazvalo paralele (popraćene ismijavanjem) sa sličnim slučajem Franje Tuđmana – već dramatično, iznenadno povlačenje srpskih diplomata iz ambasade u Skopju.
Tajmlajn događaja je jednostavan. Vučić je prvo prošle nedjelje iznenada povukao diplomate iz Skopja, čime je stvorio diplomatski problem s Makedonijom, a onda neko vrijeme šutio, pustio medije da spekuliraju puštajući svoje informacije kroz njemu sklona izdanja. Kad je napokon morao progovoriti, rješavanje problema prepustio je ministru vanjskih poslova Ivici Dačiću i premijerki Ani Brnabić. Nakon što je stiglo objašnjenje o povlačenju diplomata, odmah je postalo jasno da je Vučić Makedoniju iskoristio za novi krug pozicioniranja oko pitanja Kosova.
Kosovo srce Balkana
Pritisnuta s jedne strane Europskom unijom da postigne dogovor s Kosovom, zatim svojom nacionalistički orijentiranom glasačkom bazom, te tko zna kakvim dogovorima s Rusijom, srpska diplomacija namjerno pogoršava odnose s Makedonijom. A to pogoršanje gotovo se u potpunosti poklapa s jačanjem Zorana Zaeva, novog socijaldemokratskog premijera Makedonije u čijoj vladi albanska manjina ima vrlo važnu ulogu i bez koje ne bi bilo vlade. Vučić je mnogo bolje surađivao sa svrgnutim makedonskim premijerom Nikolom Gruevskim, s kojim je dijelio antialbanske politike. Pobjedom SDSM-a u Makedoniji, Vučić je počeo sve više govoriti o prijetnji Velike Albanije koju navodno podržavaju apstraktni Zapad i dakako, neizbježan plutajući označitelj nepoznatih neprijatelja: tzv. Soroševi plaćenici.
Da pojasnimo, ispostavilo se da su diplomati iz Skopja povučeni jer navodno Zoran Zaev uz pomoć EU i SAD-a organizira Albance da izvedu napade na srpske institucije tobože kako bi pomogli emancipaciju Kosova i stvaranje Velike Albanije. Izvori svega su navodno obavještajni i kontraobavještajni, a kojima se Vučić odlučio poslužiti kako bi osigurao da Makedonija ne prizna Kosovo.
Na tragu ove logike stoje i izjave srpske premijerke Ane Brnabić koja nije govorila o obavještajnim informacijama već o tome kako Srbija ne prihvaća niti samostalnost Kosova, niti njegovo približavanje UNESCO-u. Na ovom tragu treba čitati i izjavu Ivice Dačića ranije ove godine kada je kazao da je Srbija pogriješila kada je priznala Makedoniju pod njezinim sadašnjim imenom. Jačanjem Zaeva, padom Gruevskoga i ovom Dačićevom izjavom započelo je pogoršavanje srpsko-makedonskih odnosa. Makedonija se s druge strane nije dala lako navući na tanak led, pa na izjavu o imenu nisu reagirali, dok su na novije probleme reagirali smireno i diplomatski bez dizanja panike i jednostavnom negacijom Vučićevih optužbi.
Pojas neutralnih zemalja
Osim medija i njihovih mjestimično rasističkih fraza kojima se zazivalo “Šiptarske teroriste” ili su u blažoj varijanti bili tek huškački: “Albanci planiraju krvave sukobe”, nije izostao dakako ni ideologem “Soroševih plaćenika”. Srbija, sve je više uvjerljivih dokaza, na destabilizaciji balkanskih zemalja usko surađuje s ruskim špijunskim službama. Kako piše OCCRP u suradnji s Krikom i makedonskom Nova TV, ruske obavještajne službe svoje aktivnosti provode iz ambasade u Skopju gdje ih vode tri agenta Ruske vanjske obavještajne službe (SVR) nadgledana iz centrale u Beogradu, dok su još 4 agenta Glavne obavještajne agencije (GRU) smještena u Sofiji u Bugarskoj. Prema OCCRP-u uključeni su i novinari državne izvještajne agencije TASS kao i predstavnici vladine agencije koju je pod sumnjom za regrutiranje izvora u SAD-u istraživao američki FBI.
Rusija je, baš kao i Vučić, kritizirala Zaeva uz optužbu da davanjem prava Albancima u Makedoniji stvara Veliku Albaniju i destabilizira balkanske zemlje, čime se zapravo pozicionirala uz neobranjivog Nikolu Gruevskog. Prema dokumentima objavljenima na OCCRP-u Rusija na Balkanu želi stvoriti pojas vojno neutralnih zemalja što bi imalo funkciju razmeđe između Ruske Federacije i NATO-a. Te zemlje bi trebale biti Crna Gora, BiH, Makedonija i Srbija.
Umjesto da se Vučića promatra kao tek običnu marionetu Rusije, što će sigurno biti prvoloptaški zaključci mejnstrim medija, treba imati na umu da će Vučić podržavati Rusiju samo i do one točke do koje sam ima koristi od njih, ali nije realno očekivanje da će to činiti i pod cijenu pristupa Europskoj uniji. Tome u prilog govori i činjenica da je vratio diplomate u Skopje čim se u priču uključila predstavnica EU Maja Kocijančić.