Smiraj ljetne festivalske sezone u Hrvatskoj prigoda je da sagledamo nove trendove. A jedan je više nego uočljiv: gotovo da i nema festivala posvećenog samo jednoj “disciplini”. No, to nadovezivanje programskih linija nije tek izraz dovitljivosti organizatora. Posrijedi je simptom nove kulturne politike čije negativne učinke primjećujemo uglavnom zaobilazno.
Ne znamo tko je točno ni kada proglasio Hrvatsku “zemljom tisuću festivala”, ali slogan se lijepo lijepi: eno ga u medijima, u (post)ljetnim mjesecima, skupa s popularnim formulama o “festivalskom boomu” i “festivalizaciji kulture”. I tako već godinama: barem od početka stoljeća, kada je kulturna scena otkrila književni potencijal FAK-a, tulume na ZFF-u, fotogeničnu vizuru Motovuna. Stvar je, utoliko, paradoksalna. S jedne strane doznajemo da su festivali nova kulturna paradigma; s druge, da sve što o toj paradigmi umijemo reći stane u dvije-tri stare sintagme.
Ništa neobično, naravno, niti je naročito teško nasumično nizati razloge zbog kojih se medijski razgovor o festivalima tako spontano pretvara u formulaično tapkanje sigurnim zonama. Prvi bi mogao biti generalna erozija kulturnih rubrika unutar ionako erodiranih medija. Drugi refleksna reprodukcija piarovskog diskursa, ona prokušana novinarska formula: kopi, pejst, vijest. Treći hipertrofija festivalskih zbivanja koja skoro svakog kulturnjaka prije ili kasnije usisa u neki od programa: aranžmani su pretijesni, malo je prostora za kritičku distancu… I tako dalje, i tako dalje: sve dalje od onoga što bi se o festivalima moglo reći mimo medijskih pokroviteljstava, službenih sponzorskih ugovora i prešutnih frendovskih dogovora.
Od craft piva do meditacije
A nije da se ne bi moglo reći dosta toga: o ubrzanom raslojavanju festivalskih iskustava, recimo, koje s jedne strane razvrstava ekskluzivnu ponudu za bogatiju evropsku publiku, sve te garden resorte i outlookove, a s druge skromnije programe za lokalne goste. O ekonomiji volonterskog angažmana: nekoliko tjedana neplaćenog rada u zamjenu za dobru zabavu, javnu zahvalu, odličan provod na završnom partyju. O kalendarskoj rastezljivosti festivalskog formata: dva mjeseca luksuznog Obonjana, ali i priredbe koje traju jedva dva dana. U igri su ekonomske razlike publike, eksplozivna disperzija sadržaja, sinergija kulture i turizma, u igri su profitabilan biznis i supstitucija aktivizma: kompleksna, uzbudljiva dinamika, odavno nesvodiva na intelektualne varijacije negativne fascinacije i priručna analitička oruđa s početka stoljeća. Jer festivalska se produkcija ubrzano transformira. Vrijedilo bi, dakle, kalibrirati koncepte; vrijedilo bi podesiti instrumente.
Naštimati ih tako da, primjerice, registriraju trenutak u kojem razvikani InMusic Festival po prvi put, prije četiri godine, u svoj program uvodi kazališne predstave. Pa odatle povući liniju prema upravo završenom Festivalu svjetske književnosti u Splitu i Zagrebu, koji je od početka postavljen “interdisciplinarno” da sada već skoro četvrtinu svoga programa rezervirao za ne-književne događanja: koncerte, filmske projekcije, likovnu izložbu, novinarsku radionicu… Zatim dalje, prema ovogodišnjem premijernom Food Film Festivalu koji spaja kino-projekcije i gastro-degustacije; Beeryard Festivalu u Močvari, koji okuplja street food bistroe, craft pivovare i alternativne muzičare; Beats, Beer & Boogaloo festivalu, koji je povezao DJ-je, klupske bendove i craft brendove; Graffitima na Gradele i njihovoj kombinaciji hip hopa i street arta; zagrebačkom Screen on the Green koji pušta filmove na otvorenom, u parkovima…
I tako sve do notornog Obonjana, koji u koncesioniranoj izolaciji šibenskog otočića dobrostojećim ljubiteljima glampinga – “glamuroznog kampiranja” – uz muziku nudi još i sate joge, zdravu hranu, wellness i meditaciju. Ili, zašto ne, nastaviti korak-dva izvan festivalskog formata, do izvansezonske kulturne ponude: poput nedavno pokrenute G-točke, koja u svakom svom izdanju u zagrebačkom kazalištu Gavella publici istodobno predstavlja po jedno književno, muzičko i slikarsko ime.
Više programskih linija, više izvora financija
Nema pritom, naravno, ničeg revolucionarnog u festivalskom miksanju različitih formi, medija i disciplina: rock-grupe koje nastupaju na književnim festivalima, pisci u popratnim filmskim programima, sve smo to već vidjeli. U knjizi “Pop Festival: History, Music, Media, Culture” George McKay će od Mihaila Bahtina preuzeti koncept “hibridizacije” jezika kako bi opisao fenomen: “On predstavlja mnogostruke, promišljene, samosvjesne, neuredne i riskantne pokušaje da se stvori prostor za dijalogizam i hibridizaciju u kulturi, praksi i iskustvu festivala.” Od ovog optimističnog opisa festivalske hibridizacije do njene današnje artikulacije put je ipak kvrgav: prelazimo ga, ne slučajno, klikajući specijalizirane kulturno-turističke stranice.
Poput Eventbritea, velike platforme za promociju festivala na društvenim mrežama, koja među ključne poslovne trendove prije nekoliko godine ubraja “hibridne festivale”, jer “privlače veću publiku i donose veću zaradu”. Ili blogerice Huffington Posta, koja na početku 2016. najavljuje: “Očekujte još veću hibridizaciju evenata!” Ili utjecajnog Bookinga, koji početkom ovog ljeta opisuje “Novi trend: hibridne festivale“… Hibridizacija festivalskih formi – zaigrano križanje pokretnih slika i uglavnom nepokretnih književnika, housea i wellnessa, pive i alternative – nije dakle novost, ali jest relativno nov, sve snažniji i utjecajniji trend. Manjim dijelom objašnjiv logikom festivalskog financiranja, redovito raspršenom kroz široku mrežu grantova, projekata i sponzora: više različitih “disciplina” tu naprosto znači više potencijalnih financijskih izvora.
Znatno većim dijelom, međutim, aktualna hibridizacija festivala proizlazi iz borbe za posjetitelje: više različitih festivalskih “linija” će privući veću i raznovrsniju publiku, osiguravajući festivalu usput jedinstven imidž u sve oštrijoj konkurenciji. I baš na tom mjestu, praćenje festivalskih trendova postaje šifrom razumijevanja novih kulturnih politika. Jer ako su festivali doista naša nova kulturna paradigma, onda to nije zbog toga što su seizmografski aparati kulturnih kolumnista prije petnaestak godina očitali “festivalski boom”, niti zato što je nakon toga ispostavljena alibi-dijagnoza “festivalizacije kulture”: festivali su paradigma kulturne produkcije jer u središte svoga zanimanja, eksplicitnije od bilo koga drugoga, danas stavljaju svoga posjetitelja, recipijenta i konzumenta.
Oblikovanje publike
Ista je to logika – izvedena, doduše, do paroksizma – koja upravlja onim modelima politike prema knjizi što ishodišnu točku traže u strategijama čitanja; ista logika koja medijsku politiku uporno reducira na promociju “medijske pismenosti“. Ista logika koja sve karte baca na promociju, animaciju i edukaciju posjetitelja, posve zanemarujući kompeksnu strukturu kulturnog polja koja se ne da svesti tek na relativno zadovoljnu mušteriju. Ista, napokon, logika koja je upisana u ključne dokumente Evropske unije, sedmogodišnji krovni program njene kulturne politike i studije Evropske komisije koje nas podučavaju “kako smjestiti publike u središte kulturnih organizacija” ne bismo li “dokazali investitorima da svoj zadatak shvaćamo ozbiljno”: pod magičnom egidom “audience developmenta“, tzv. razvoja publike, ta se logika sada kapilarno širi propozicijama kulturnih natječaja, stručnim simpozijima, obrazovanjem novog kulturnog menadžmenta.
A šireći se, usput uspješno istiskuje ostale aspekte kulturne politike. Jer što je u centru interesa više publike, to su problemi kulturne proizvodnje, rada u kulturi, stabilnog i obilnog javnog financiranja, pa čak i samih kulturnih sadržaja bliži margini. Što je u centru interesa više publike, to je manje kritike: ne pamtimo da je netko u domaćim medijima ozbiljnije osporio dominantne “publikocentrične” modele, makar zato da bi pokazao koliko su veliki problemi koji ostaju u njihovoj sjeni. Što je u centru interesa više publike – ukratko – to je manje prostora za pitanja o (samo)eksploataciji kulturnih radnika, o demokratizaciji procesa kulturne proizvodnje, o mogućnostima stalnog institucionalnog uključivanja umjetnika u život lokalne zajednice…
To je, uostalom, manje onih koji bi takva pitanja uopće mogli postavljati. Preostaju nam zato provjerene medijske formule, nekonfliktni piarovski diskurs, paradigma lišena analize. Preostaje nam Hrvatska, zemlja tisuću festivala. Preostaje tisuću festivala bez suvislijeg komentara.