Zadnjih par godina u Bugarskoj obilježeno je intenzivnom političkom dinamikom, kako na prosvjednom tako i na stranačkom planu. Kao ključno ideološko čvorište te dinamike etablirala se figura srednje klase. Pritom se uspjela probiti van medijskog, kulturnog i akademskog okvira i postala, u nedostatku presudnijih političko-ekonomskih stranačkih razmimoilaženja, operativni faktor parlamentarne politike i borbe za vlast.
Politička figura “srednje klase” pojavila se u Bugarskoj 1990-tih s različitim i neodređenim značenjima, ali kao nešto čemu treba aspirirati1. Godine 2012. dijelovi ekološkog pokreta također su je prisvojili, ali uspjela se uspostaviti kao kolektiv sa zahtjevima tek za vrijeme prosvjedne mobilizacije protiv postavljanja medijskog mogula Deljana Peevskoga na čelo nacionalne sigurnosne službe u lipnju 2013. (tzv. pokret #DANSwithme). Ovakvu “srednju klasu” komercijalno najuspješniji bugarski kazališni redatelj Javor Gardej opisao je kao klasu “koja se ne može identificirati s mentalitetom i kulturom parlamentarnih zastupnika”, kao “one koji imaju intelektualnu sposobnost da zarade za život”.
Početkom 2013., kada je stranka desnog centra GERB(Građani za europski razvoj Bugarske) bila na vlasti, desetine tisuća ljudi iz cijele Bugarske izašli su na ulice razbješnjeni poskupljenjem električne energije i mjerama štednje. Glavni zahtjev prosvjednika nije bila ostavka vlade. Njihovi ciljevi varirali su od nacionalizacije mreže distribucije energije do njezine daljnje liberalizacije, no nepromjenjivo su inzistirali na izravnoj participaciji građana u upravljanju. Ivan Dobčev (popularni kazališni redatelj) u članku iz 2013. piše da su prosvjednici iz veljače “mase” koje “nas vraćaju u špiljsko doba, mongoloidnim hordama koje znaju samo kopati i orati”. Redatelj ove neproduktivne horde smatra glavnim neprijateljem svih “onih koji razumiju zakone civilizacije koja je ovdje, u našoj zemlji, kršćanska civilizacija”. Izjave poput ove stvorile su pretpostavke samoidentifikacije “srednje klase” sačinjene od protuvladinih i anti-BSP(Bugarska socijalistička partija koja je u međuvremenu bila preuzela vlast) prosvjednika koji su se mobilizirali u lipnju, kao suprotstavljenih “neprosvijetljenim klasama koje prosvjeduju samo kad je njihova fizička egzistencija ugrožena’.2
Samopoimanje srednje klase
Naravno, srednja klasa se ne opisuje samo negativno: razni novinari i pisci, koji su dio pokreta #DANSwithme skiciraju i dominantno zanimanje njezinih pripadnika. U članku novinarke Lore Fileve koji izvještava o prvom danu prošlolipanjskih protuvladinih prosvjednih mobilizacije, objavljenom u glavnom desno orijentiranom news portalu, čitamo da se ondje moglo vidjeti mnogo bivših ministara i političara bliskih DSB-u ili njegovih članova (DSB je konzervativna stranka, nastala raskolom Unije demokratskih snaga, najveće antikomunističke koalicije 1990-tih) ili UDS-u, zajedno sa “sucima, pravnicima, akademicima, poduzetnicima, menadžerima, blogerima, kopirajterima”. Prosvjednike povezuje navodno postojanje specifičnog zajedničkog iskustva još od antikomunističkog pokreta iz 1990-tih. Fileva opisuje zanimljiv prizor toga dana: “‘Ovo me vraća u djetinjstvo’, kaže djevojka upravo kad je gomila započela skandirati ‘crvene bitange’, popularni slogan protiv komunista i socijalista iz 1990-tih”. UDS i DSB su dobili malu izbornu podršku nakon jedinog mandata koji je UDS proveo na vlasti u kojem je sproveo masovnu privatizaciju i uveo oštre mjere štednje. Međutim, intelektualci bliski takvim strankama uspjeli su ostvariti hegemoniju u kulturnoj sferi (think-tankovi, sveučilišta, nevladine organzacije u kulturi i mediji). To im daje legitimitet da pripisuju identitete i esencijaliziraju socijalne kategorije dok naizgled opisuju već postojeće fenomene poput “srednje klase”. Pored takve “klasne teorije”, antikomunizam je bio također važan dio nastojanja da se legitimiraju razorne nejednakosti u Bugarskoj, koje se opisuju kao logičan rezultat napora “prikrivene komunističke elite” koja nas sprječava da se pretvorimo u potpunu europsku zemlju s “autentičnim” kapitalizmom. Ovakav diskurs uspješno je prisvojio populistički GERB.
Na počecima prosvjedne mobilizacije u lipnju 2013. svjedočili smo konsolidaciji novog kolektiva: uspješna srednja/kreativna klasa, sposobni i neovisni, za razliku od prosvjednika iz veljače. Unatoč činjenici da su ovaj identitet popularizirali #DANSwithme aktivisti, istovremeno se koristi da povratno negativno opiše provladine aktiviste. Identifikacija se ukorijenila upravo u opoziciji s imaginiranom zajednicom “protuprosvjednika” (provladinih aktivista) koji su navodno nesposobni, ignoranti, eksploatirani, siromašni, promašeni, Romi. Konstrukcija protuvladine mobilizacije kao zajednice individua koje dijele zajedničko iskustvo ne bi bila uspješna bez istodobne konstrukcije imidža provladinih prosvjednika kao “izmanipuliranih masa”, kako ih u različitim člancima i intervjuima opisuju popularni bugarski pisci, sveučilišni profesori i umjetnici (koji su dio provladinih kao i protuvladinih mobilizacija). #DANSwithme prosvjednici najčešće se opisuju ili sami sebe identificiraju kao one koji “odradili svoj radni tjedan”, “spontani, originalni, kreativni” za razliku od “plaćenih i izmanipuliranih”. Georgij Gospodinov, najpopularniji suvremeni bugarski književnik, tvrdi da su oni “učitelji, novinari, pisci, biciklisti, kazališni radnici, inženjeri, studenti, oni koji čitaju”. Činjenica da se mnogi aktivisti iz protuvladinih prosvjeda iz ljeta 2013. identificiraju s ovim opisom i da prepoznaju pisca kao svojeg predstavnika zapravo omogućava da grupa objektivno egzistira u političkom polju. Međutim, ovakav opis nije samo pozitivan, on funkcionira u opoziciji spram protivnika: u istom članku, Gospodinov se podsmjehuje mnogim zahtjevima prosvjednika iz veljače (referirajući se na slogane koji pozivaju na uvođenje “irskog ili islandskog modela” i nacionalizaciju). Pisac također svodi širok društveni pokret na ad hoc demonstracije nogometnih navijača. Za razliku od njih, Gospodinov od lipanjskih prosvjednika očekuje da prosvjeduju u “dostojanstvenom bijesu” i pričekaju da “moralni eksperti” dođu i razriješe krizu.
Glavni zahtjev pokreta #DANSwithme postao je zahtjev za ostavkom vlade do kraja lipnja. Smatrali su da je vlada komunistička, protiv Europske unije te da “služi ruskim interesima”, i to unatoč najžešćim nastojanjima koalicijskih partnera Bugarske socijalističke partije i DPS-s (Pokreta za prava i slobode) da se predstave kao jednostavno tehnokratska i apolitična vlada i unatoč nedostatka bilo kakvih politika koje bi ukazivale na njezinu navodnu komunistički zavjeru.
Stranačke profilacije
Srednja klasa ili “oni pametni”, prema DSB-ovom vođi Radanu Kanevu, sastoji se uglavnom od desno orijentiranih ljudi koji čeznu za “ekonomskim progresom, progresom zasnovanim na zakonu, pravima i pravilima”. Ovu krajnje konzervativnu viziju razvoja promiče i GERB (najveća politička stranka u Bugarskoj). Za vrijeme novih protuvladinih prosvjeda iz druge polovice 2013., formiran je “Refomski blok”: koalicija nekoliko desničarskih stranaka među kojima je uz, primjerice, DSB, bila i najuspješnija ekološka politička stranka Zeleni, koja je naknadno, početkom studenog, napustila formaciju. Iako vođe GERB-a kao i Reformskog bloka neprestano demantiraju glasine o izbornom savezu, prošlog je mjeseca uspostavljen novi “Institut za desno orijentiranu politiku” koji ima za cilj osigurati preduvjete plodonosne rasprave i suradnju između ove dvije političke formacije. Institut su osnovali i podupiru članovi stranaka okupljenih u Reformskom bloku, razni politolozi, te teolog i sveučilišni profesor Kalin Janakijev. Janakijev, jedan od utemeljitelja DSB-a, tvrdio je da je za suprotstavljanje ljevičarskoj oligarhiji potrebna desničarska alijansa između “populističke stranke” GERB i “inteligentne, disidentske i malobrojnije desnice iz Sofije”, dakle Reformskog bloka. Pa iako se ove dvije formacije slažu po pitanju mnogih politika, konstantno ulažu napore da se distingviraju, predstavljajući RB-a kao cool i neautoritarnu alternativu GERB-u i njegovu lideru Bojku Borisovu. Ovaj potonji pak pokušava kombinirati populističku nostalgiju za socijalističkim periodom s antikomunističkom retorikom usmjerenom protiv BSP-a.
Simbolička moć omogućuje legitimaciju objektivnih nejednakosti diskursom koji opisuje individue ili prakse. Ova moć, koju u Bugarskoj drže desničarski aktivisti na ključnim pozicijama u akademskom i političkom polju, trebala bi reproducirati uvjete proizvodnje ovih klasifikacija. Ideološke borbe nisu izravan odraz društvenih baza koje provode političke prakse, nego same proizvode neovisne efekte. Ovo su također borbe oko prilike za nametanje legitimne vizije društvenih struktura. Bez obzira na internu heterogenost srednje klase koju prepoznaju i opisuju mnogi desni i lijevi intelektualci te izborni neuspjeh UDS-a i njegov raspad na više stranaka, uspjeli su mobilizirati veliku grupu političkih aktivista koji su ovog srpnja postigli svoj osnovni cilj: ostavku vlade.
S engleskog prevela Milena Ostojić
- Vidi moj prethodni tekst o borbama oko “srednje klase” [↩]
- O stranačkoj dinamici u Bugarskoj i razlici između prosvjeda u veljači i lipnju 2013. vidi više u tekstu Georgija Medarova [↩]