Informatička “revolucija” u školama diljem Hrvatske odvija se javno-privatnim partnerstvom na način kojem smo dosad svjedočili nebrojeno puta. Kad se već radi o javno-privatnom partnerstvu, pitanja koja se postavljaju, znatno su različita od onih koja se postavljaju kad se radi o navodnoj filantropiji.
Nova školska godina u Hrvatskoj započela je početkom ovog mjeseca u izrazitom znaku dvaju događaja, no u svakom pogledu suprostavljenih. Prvo, čelnici Vertikale sindikata obrazovanja istupili su povodom sve težeg položaja učitelja i nastavnika, prozivajući vladu zbog nepoštivanja dogovora o reaktiviranju određenih privremeno suspendiranih faktora za obračun njihovih plaća. Također, istaknuto je pritom zakonodavčevo štetno favoriziranje menadžerskih struktura u sustavu. Potonje se odnose na ravnatelje škola čiji se interes u praksi sve više udaljava od učiteljsko-radničkog, đačkog i, konačno, općeg.
Drugi se događaj tiče jedne upravo proročke figure u sektoru, a ime joj je Nenad Bakić. Kao da je samom providnošću naveden da narod izvede iz makar duhovnog sužanjstva, međutim, naš se mesija nije pojavio s tek npr. dvije ploče na kojima su uklesana pravila igre. Ne, on dovlači ravno 45.070 ploča, točnije pločica, i svaka je digitalna te interaktivna, pa se kolokvijalno naziva, kako bi drugo, pametnom. Trgovački nadimak joj je micro:bit, zovu je općenito i mikroračunalom, dok se upućenijima odaziva na – elektronička prototipna platforma ili mikrokontroler. Namijenjena je djeci, za učenje osnova programiranja, otkako je 2015. lansirana iz edukacijsko-informatičke radionice britanske javne medijske agencije BBC. Do kraja ove godine trebali bi njome raspolagati svi učenici šestih razreda osnovne škole u Hrvatskoj.
Micro:bit
Frenezija s kojom je na otvaranju škola najavljen taj projekt Ministarstva znanosti i obrazovanja, bez sumnje, ukazuje na izuzetna nadanja. S jedne strane, njegov mecenatski inicijator Bakić ima navodno u vidu čitavu STEM-revoluciju. Orijentacija na STEM (kratica na engleskom za redundantni niz: znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika) ovdje, neovisno o tome burzovnom špekulantu koji se predstavlja kao filantrop, pak, ima neizrečenu višestruku funkciju, i ne primarno razvojnu.
S licem instant-modernosti, dok zemlja grca od svjetonazorsko-ideoloških razmirica, STEM se prometnuo u idealno, naoko vanpolitičko rješenje. I zato taj zagovor – a indoktrinacija traje, načelno, već godinama – funkcionira kao neka vrsta reklame za društvo koje, reklo bi se, stručnošću nadilazi ideološke podjele: hrvatsko Društvo znanja 2.0. A koje se bavi, doslovno kazano, oprekom između 0 i 1, a ne između partizana i ustaša. Signalizira nam se da praktično svi možemo u biznis kao informatičari, ili STEM-ovci nekog drugog tipa. Slika djeluje kao sretniji parnjak jedne druge opcije, tj. već realizirane djelatnosti – kao izvrnuta projekcija turizma u Hrvatskoj, a gdje svi možemo i čak moramo biti ugostitelji. Čežnja koja stoji iza takve vizije mogla se dobro uočiti kod lanjske najave dolaska jedne globalne informatičke kompanije u Hrvatsku. Nakon svih visokoparnih predviđanja, ispostavilo se da je riječ o nekoj vrsti centra za korisničku podršku.
Bakićev projekt s micro:bitom ima sličnu namjenu, postavimo li ga na krajnji politički horizont kakvog uspijeva sagledati ukupni mejnstrim Hrvatske. Ta bi pojava naprosto trebala kompenzirati sve premnoge posrtaje slabokrvne domaće obrazovne politike oko koje se, inače, vode najteži svjetonazorski okršaji. Njezin začetnik ubacio se u škole potkraj prošle godine, pomoću ekskluzivno mu dostupnih sredstava medijske presije i karijernog zalaska sektorskog ministra Pave Barišića, i otad kampanja bilježi isključivo pluseve. Počeo je s pilot-projektom, baziranom na crowdfundingu i državnom otpisu poreza, te neplaćenom radu učitelja u biranim školama.
Ključnu evaluaciju konteksta u kojem se našao micro:bit iznio je proljetos lično Nenad Bakić. Između svih problema ovog školstva, u gostovanju na Hrvatskom radiju naglasio je, bez dokaza, da nastavnika – tako i volontera na njegovu projektu – ima “danas možda previše u školstvu”, i da ih treba “svesti na primjerenu mjeru”. Ali, čim je ideja njegova i vladinog javno-privatnog partnerstva zaživjela, na površinu su izbili njezini razni problemi, i to znatno teži od kvantitativno-kadrovskih.
Nepotkupljiva izvrsnost
Netom poslije citirane izjave oko čijih će se odjeka Bakić izmotavati još mjesecima, predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović imenovala ga je na mjesto “posebnog savjetnika za digitalnu transformaciju i STEM”. No, prije par tjedana, čim je oglašen natječaj vladine akademske i istraživačke mreže CARNet za nabavu mikroračunala, revolucija s novostečenom ovjerom Pantovčaka našla se u daljnjim kontroverzama. Njih su zasad odšutjeli: na sam natječaj pala je optužba da je usmjeren prema isključivo jednom proizvodu, od niza sličnih i jednakovrijednih ili čak boljih i jeftinijih. I to nalik onim notornim javnim nabavama luksuznih automobila, naime, s točno deklariranim osovinskim razmakom koji odgovara jedino konkretnoj limuzini i dobavljaču. Pa, ne treba napominjati kakva bi to ljaga mogla biti posrijedi na obrazu aktera koji se jutrom i večeri zaklinju u nepotkupljivu izvrsnost.
Informatičari po e-forumima uzaludno raspetljavaju misteriju, nigdje nikog s Pantovčaka da im pojasni. Zašto baš micro:bit, ako danas postoje i pametnije pametne pločice? Zašto propisani osovinski razmak, pardon, osnova pločice, dakle, mora biti dugačka maksimalno šest centimetara? Što će reći proizvođači Arduina, Calliopi Minija, Leonarda, Nove, RPI-ja, Orange PI-ja, i kako se već ne zovu svi ti kontroleri i mikroračunala o kojima bruje kuloari, a čije mjere tek za nijansu odudaraju od zadanih? Uostalom, što je s domaćim inačicama te naprave, ne pretjerano zahtjevnije od banalnog fidget spinnera, npr. Croduinom? Ako želimo bolji pristup, gdje je natječaj za inoviranje i dugoročnu produkciju hrvatskog mikrokontrolera?
Njemačka, arhiuzor na koji se ovdje volimo pozivati, postupila je upravo tako, nakon pomnog, stručnog razmatranja i diskusije o projektu. Raprave o novom školskom programu koji će spasiti Hrvatsku od garantirane skore degeneracije, međutim, uopće nije bilo. Štoviše, nije isplanirano ni točno pozicioniranje rada na pametnim pločicama u okviru najavljenog novog, šireg predmeta informatike u školama, a nije dotad bilo definirano niti samo predmetno gradivo bez uloge čudotvornih pločica.
Paušalna tobožnja strategija informatike u školama ne odgovara niti na pitanje sindikalista spomenutih u uvodu ovog teksta. Tko će pronaći voljne nastavnike tog predmeta za predviđene rastuće potrebe, i kako će ih platiti? Jer, učitelji u osnovnim školama primaju dohodak pet posto manji od prosjeka u Hrvatskoj. Visoka stručna sprema u tom sektoru vrednuje se u ovoj zemlji na 94. mjestu, od 96 kategoriziranih poslova u istom rangu. Informatičari su na samom vrhu, uz druge visokokvalificirane radnike o kojima se češće govori u vezi s tzv. odljevom mozga, budući da im se s onu stranu granice nudi u pravilu više. No, moguće je da baš to ima na umu prosvjetni ekspert koji osvaja ministre konjunkturnim crowdfundingom, kad priča o višku kadra u školama, i kad dodaje kako bi preostali učitelji – nakon prosijavanja kroz, pretpostavimo, sito s nemalim otvorom – “postali zvijezde”. A zvjezdani status ne ide bez prikladne materijalne naknade, bar toliko je jasno.
Bakić ne voli mnogo čačkati oko proturječja koja nastaju na tumačenjima relacije rad-kapital. Persona je to koja inzistira na pobijanju teze o sukobljenosti tih dviju pozicija, i naziva je “idiotskom”. Nije to njegova originalna dosjetka, naravno, nego klasično opće mjesto liberalnih teorija čije omiljeno uporište leži u negacijama temeljnog društvenog antagonizma. One zauzvrat jamče profit bez velikih socijalnih trzavica, samo ako se uspješno podvale radništvu.
Bajpas obrazovno-političke reforme
Pitamo li se gdje je u ovoj priči skriven kapital, nije teško locirati njegov zaklon; problem nastaje tek kod eventualnog alociranja samog kapitala. Eno ga, znači, ovlašno kamufliranog u natječajnim javno-nabavnim dubiozama, i u javnim sredstvima koja se voluntaristički preusmjeravaju. Prepoznajemo ga tamo, ali i u privatno-poduzetničkim zahtjevima za smanjenje poreza koji, glasi standardna optužba, odbijaju ulagače. Na drugoj strani ostaju rad i radnici, učitelji i nastavnici, e da bi ih protržišni vjernici denuncirali kao uhljebe – njih i poštare i medicinske sestre i slične, do političkog istrebljenja.
Kontroverzni poduzetnik Nenad Bakić – onaj koji ne trpi javni sektor, no ljubi javni novac i funkciju – ipak nije netko kome ovdje treba u prvom redu zamjerati na držanju oko teme školstva. On se postavlja čak i manje kampanjski negoli jeftino izmanipulirana država, a kampanjski pristup se ionako po definiciji može pripisati burzovnim mešetarima, poslovnom svijetu koji se neizostavno vodi maksimom take the money and run. I koji nikad neće iskoristiti svoje aktivnosti u javnom sektoru za privatni biznis, eto, nego će – poput Bože Petrova kod javnog bilježnika – vlastitu nevinost gromko verificirati posebnim medijskim napomenama. Na stranu sad njegove osobne fiksacije i procjene o idiotizmu političkih dušmana. Tek će se vidjeti tko će se u sveukupnoj borbi pokazati idiotom, jer Zemlja odavno već nije ravna pločica, sve i da jest pametna.
Ne bi prvi put bilo, doduše, da se idiot i pobjednik sastanu u istoj osobi. Manimo se zato isključivo Bakića, ne bismo li iole bolje uvidjeli što se sve tu zbiva, i obratimo finalnu pažnju na Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Nova ministrica Blaženka Divjak upala je, po dolasku na dužnost, na poprište rečenih najtežih prepirki, i još pod sumnjom u općepolitičke joj nakane. S njom nije slučajno što je informatika unekoliko, a bez imalo osnove, proglašena opasnošću po vjeronauk u školi.
Nije slučajno ni to, ponovimo, što je baš informatika odabrana za impresioniranje javnosti, čak uzimajući u obzir i otpore oko tekućeg projekta digitalizacije sustava, e-Škole. A možda se radi i o ministričinom taktiziranju, o savezništvima do višeg kurikularno-obrazovnog cilja, dok joj za vrat dišu Plenković i Grabar Kitarović s osobnim favoritima, uvjetujući svoje utjecaje. Možda je brzopleto plasirana informatika u opisanom vidu – a to bi bio i povoljan epilog – iskoristiva za bajpas prema realizaciji ukupne obrazovno-političke reforme. U interesu zajednice, i u brizi od mogućnosti njene još veće političke retardacije, tako bi se i malo Bakića dalo otrpjeti.