Otac jednog od slovenskih košarkaških heroja, Luke Dončića, nalazio se prije 25 godina među “izbrisanima”. Teško je pronaći ilustrativniji primjer ksenofobnog cinizma slovenske države i dijela društva: uspješni su naši, neuspješni su smeće. Na tom tragu donosimo priču o odjeku europskog košarkaškog zlata u slovenskom društvu.
Pobjeda slovenske košarkaške reprezentacije na Europskom prvenstvu lansirala je Sloveniju u svojevrsnu euforiju. Devet pobjeda u nizu te titula najbolje europske reprezentacije, stvorili su u medijima, državi i društvu posebno raspoloženje. Zanos je rastao iz utakmice u utakmicu, da bi apsolutni vrhunac dosegnuo nakon pobjede u finalu. Malo je vjerojatno da će u dogledno vrijeme slovenskom sportu poći za rukom ostvariti usporediv uspjeh, pa je oduševljenje razumljivo. No u ovom nas tekstu neće zanimati sportska strana tog postignuća, već odjek koji je ostvario u slovenskom društvu. O tome da se radilo o tjednima koji su protresli Sloveniju nema spora te se oko toga slažu praktički svi koji su o njima izvještavali. Ali što se točno, ako uopće išta, u stvarnosti promijenilo?
Mediji su reprezentativcima najčešče čestitali na tome što su uspjeli ujediniti Sloveniju. Uobičajene podjele na desne i lijeve, partizane i domobrane, sindikaliste i poduzetnike, potisnute su u pozadinu, pa čak i suspendirane za vrijeme trajanja prvenstva. Baš kao u antičkoj Grčkoj u vrijeme održavanja Olimpijskih igara, primijetio je jedan kolumnist, i u Sloveniji je na snazi bila nepisana zabrana svih političkih sukoba. Istini za volju, takvi trenuci jedinstva nisu nešto posve novo te su se barem nakratko događali i ranije, prilikom manjih sportskih uspjeha. Ono što jedinstvo i zajedništvo u ovom slučaju čini novima i posebnima jest raznovrsnost (nacionalnog, etičnog itd.) koja se slila u jednu državnu reprezentaciju – u košarkašku reprezentaciju.
Ksenofobni izazovi
Dakle, radi se o nečemu drugčijem nego, recimo, u slučaju alpskih sportova u kojima se slovenski sportaši natječu za slovensku državu. Naravno, i tamo se stvari mijenjaju, što dokazuje, recimo, vrhunski biatlonac, Jakov Fak, inače Hrvat, koji se natječe za Sloveniju. Ipak, zimski sportovi su u prošlosti bili viđeni, prvenstveno od strane politike, kao prilika za razlikovanje od ostalih jugoslavenskih republika, dakle kao sredstvo u izgradnji, a kasnije i u učvrščivanju nacionalne svijesti. Košarkaška reprezentacija razbija taj okvir, pokazujući se znatno raznolikijom i raznovrsnijom. Za dio navijača, a posebno dio medija i glasnika jedinstvenosti i nacionalnog ponosa, predstavljalo je to u najmanju ruku određen izazov, ako već ne i problem. To da je član slovenske reprezentacije afroamerikanac Anthony Randolph, da je vodi Srbin Igor Kokoškov, da su očevi Gorana Dragića i Luke Dončića srpskih korijena, a majke im slovenskih, sve to predstavljalo je konceptualne probleme za raznorazne (ne)pozvane buditelje i čuvare nacionalne svijesti i ponosa.
Anthony Randolph je ubrzo prekršten u Antona, odnosno, od milja u Tončka. Ni porijeklo reprezentativaca i njihovih roditelja više nije bilo “problematično”. Uostalom, upravo bi ponovno ujedinjena jugoslavenska reprezentacija neosporno bila na vrhu Europe, zar ne? Suočeni s tom neočekivanom širokogrudnošću, kako politike, tako i medija te dobrog dijela slovenskog društva, prisiljeni smo, nažalost, tu sliku donekle pokvariti. Naime, da je odnos države i društva prema takvim i drugačijim strancima oduvijek bio tako blag i dobronamjeran, onda o svemu ovome ne bi bilo potrebno pisati. No, tome nije, niti je bilo tako. Koliko brzo je slovenska država spremna od oprati ruke pokazuje slučaj migrantskih radnika (najvećim dijelom iz Bosne i Hercegovine), koji su u polurobovskim uvjetima mukotrpno radili za danas propale građevinske gigante, da bi na kraju često ostali neplaćeni. Iako se danas vozimo po cestama, kupujemo u trgovinama i živimo u stanovima koje su nam izgradili ti radnici, za njih tada nitko nije navijao, a ponajmanje država. Potreban je bio snažan pritisak civilnog drištva i kritičkih medija kako bi se to područje počelo regulirati. Svježiji primjer nalazimo u tužnom slučaju sirijske obitelji s novorođenčetom, koje je ta ista država, unatoč snažnim protestima, bez zadrške prognala pa si i od toga oprala ruke.
Dobri i loši stranci
Mora se u tom kontekstu spomenuti i slučaj izbrisanih. Tek danas, više od dvadeset godina nakon brisanja, ta se nepravda ispravlja, barem simbolično i kroz isplatu odšteta. A brojni je jednostavno nisu dočekali. Kada je 18. juna ove godine istekao rok za podnošenje tužbi prema “Zakonu o povratu odštete osobama koje su bile izbrisane iz registra stalnog prebivališta”, država je mogla izračunati kako je na izbrisanima “uštedjela” dobrih 100 milijuna eura. Toliko je, naime, manji iznos podnesenih tužbi od svote koju je vlada ranije predviđala. Sam otac čuda od djeteta, Luke Dončića, Saša Dončić, čak i sam svojedobno košarkaš, devedesetih je bio među izbrisanima. Zanimljivo je zapaziti još jednu paralelu. Službenici su izbrisanima nakon isteka roka za izbor državljanstva poništavali dokumente kao na tekućoj traci. Dvadeset i pet godina kasnije, službenici su kao na tekućoj traci izdavali putne listove za slovenske navijače koji su u zadnji tren odlučili otputovati u Istanbul na košarkaško finale. Vjerojatno su barem neki od tih službenika bili čak i isti.
Na kraju se ne možemo othrvati dojmu kako za manje ili više latentne ksenofobe, a u prvom redu za ksenofobiju uklesanu u politički i administrativni aparat slovenske države, čovjek čovjeku niti približno nije jednak. Baš kao i u većini liberalnih demokracija suvremenog svijeta, i u Sloveniji postoje dobri i loši stranci. A kako definiramo dobro i loše? Čini se kako bi na to pitanje slovenski urednici i političari najradije odgovorili s Nietzscheom: “Što je dobro? – Sve što u čovjeku potiče osjećaj moći, volju za moć, moć samu. Što je loše? – Sve što potječe iz slabosti.” Prosječno strano lošije je od prosječnog našeg, a ispodprosječno strano, recimo poput socijalnih i ekonomskih status, već bi moglo biti i kriminalno. Sve je to bilo, a i dalje jest prisutno u reakcijama na izbjegličku krizu. Tek zaista nadljudski napori i postignuća mogu strano učiniti zaista našim.
Stoga je potrebno biti znatno oprezniji, pa i suzdržaniji, nego što su to bili pojedini komentatori kada su ocjenjivali kako se radi o ujedinjenju Slovenije, nadilaženju podjela i kvalitativno novoj razvojnoj fazi rasprave o tome što sve ima domovinsko pravo biti slovenskim. Uostalom, teško bi bilo zamisliti da oni koji u naše ime pobjeđuju ne bi bili naši. Naravno da priliku za prisvajanje uspjeha nije propustila ni politička vrhuška, koja je po hitnom postupku otputovala na finale kako bi i njih malo obasjao sjajan uspjeh košarkaša. Osim toga, zanimljivo je kako je slovenski politički vrh, nakon preko noći otkrivenog entuzijazma za košarku, uspio dobiti najbolja mjesta, unatoč tome što ih je agencija već bila prodala običnim smrtnicima. Povodom toga možemo samo još jednom napomenuti – što je dopušteno bogovima, nije dopušteno volu.
Tenisice Luke Dončića umjesto države
Glavno pitanje je, naravno, kada i kako ćemo postići da naši budu i oni koji u naše ime gube? Oni članovi društva koji su zaboravljeni i nemaju jednake mogućnosti. I na to smo pitanje odgovor praktički dobili, i to u produžecima košarkaške euforije. Program Pokroviteljstvo (Botrstvo) koji provodi Savez prijatelja omladine Ljubljana-Moste (Zveza prijateljev mladine Ljubljana-Moste), a glavni medijski sponzor mu je Val 202, radio postaja RTV Slovenije, namijenjen je poboljšanju kvalitete života djece i mladih. Bavi se onim mladima koji se suočavaju s teškim materijalnim, socijalnim ili zdravstvenim problemima te su zbog toga ugroženi, diskriminirani ili socijalno isključeni. Projekt se provodi od 2010. godine, a otada je kroz njega prikupljeno već više milijuna eura. Obično se radi o malim iznosima koje pokrovitelji doniraju djeci kako bi im omogućili koliko-toliko ugodno djetinjstvo. Povremeno se dogode i veće akcije, poput primjerice aukcije tenisica Luke Dončića, u kojima je nastupao na europskom prvenstvu. U konačnici je aukcija donijela 30.000 eura, a novac će biti namijenjen mladim i perspektivnim sportašima koji dolaze iz teških socijalnih uvjeta te im je otežan puni razvoj njihovih sportskih sposobnosti i talenata. Među primateljima donacije su i trojica tinejdžera, posebno nadarenih košarkaša, koji se već sada natječu u višim starosnim kategorijama. Prvome su umrli roditelji, a druga dvojica su s majkom pobjegla od nasilnog oca. Tek dvije među nebrojenim sličnim pričama.
Bez dvojbe, lijepo je i sasvim zasluženo da se iskazala tolika solidarnost te da će se novac upotrijebiti u tako dobre svrhe. No, ponovno se postavlja pitanje gdje je tu država, koja bi morala biti prva u nizu sustava pomoći i potpore, ali najčešće zataji ili nema prave odgovore. Kao što će voditelji samog projekta Pokroviteljstvo prvi priznati, najsretniji bi bili kada takav projekt više ne bismo trebali, kada bi (socijalna) država znala adresirati i rješavati takve probleme. Umjesto vrhunskih košarkaša i velikodušnih pokrovitelja, upravo bi ona trebala biti ta koja će ujediniti Sloveniju, kako bi pomogla i osnažila čak i one koji u naše ime gube.
Sa slovenskog preveo: Goran Matić