Iako je po većini drugih pokazatelja Bugarska uvjerljivo najsiromašnija zemlja EU, nadležne institucije proteklih mjeseci hvale se jednim prividnim poboljšanjem. Službena stopa nezaposlenosti je u aprilu ove godine iznosila svega 6,4%, odnosno čak osam posto manje nego u istom mjesecu prošle godine. Time je Bugarska ujedno postala jedna od zemalja s najnižom stopom unutar Europske unije. Nezaposlenost se smanjuje u cijeloj Uniji, što se tumači kao jedan od pokazatelja završetka ekonomske krize, no ovo čudesno smanjenje u Bugarskoj ipak nije posljedica nekog lokalnog ekonomskog preporoda, već prije inovativnih metoda statističkog bilježenja i – još puno važnije – masovne emigracije prema zemljama Zapadne Europe.
Emigracija ne proizlazi samo iz aktualne nepovoljne situacije u Bugarskoj, već i strategije razvoja koju ta zemlja dijeli s ostalim tranzicijskim zemljama, a koja se sastoji od rušenja cijene rada i razine socijalne sigurnosti radi povećanja “konkurentnosti” i privlačenja stranih investicija. Da se strategija još uvijek gorljivo provodi pokazuju podaci s bugarske burze rada, na kojoj je čak trećina oglašenih poslova plaćena zakonskim minimumom. Znatan dio poslova međutim uopće nema oglašenu plaću i to zbog činjenice (kako tumače stručnjaci) da je predviđena plaća niža od minimalne. Time je ono što je trebala biti najniža dopuštena plaća zapravo postalo novi standard, koji se čak ni ne poštuje uvijek.
Ne čudi u tom smislu da se javljaju i prijedlozi za daljnje smanjenje i tog zakonski najnižeg iznosa. No dok bugarske elite ne uspijevaju smisliti ništa drugo osim zaoštravanja postojeće strategije, postaje očito kako ona ne može dati očekivane rezultate. Zemlje Istočne Europe svoju su “trku prema dnu” u rušenju standarda vlastitih radnika započele u trenutku kada je i olakšana emigracija tih radnika. Prema razini primanja, većina njih uspjela se namjerno srozati gotovo do razina “Trećeg svijeta” i sada po niskim troškovima za investitore mogu konkurirati najsiromašnijim zemljama svijeta. Jedini je problem što više nema radnika koji bi bili spremni raditi za tako malu plaću dok god imaju opciju emigracije.
Time je strategija “konkurentnosti” uvjerljivo kapitulirala, ali istočnoeuropske elite još uvijek nisu skupile hrabrosti da razmisle o alternativama.