Posljednja je kriza potaknula kratkotrajni val kritike dosadašnjih ekonomskih modela i paničnu potragu za novima. No, u Europi pod njemačkom hegemonijom ubrzo je prihvaćen model “štednje” koji pokušava izjednačiti upravljanje državnim proračunom s budžetom jednog kućanstva, a odgovornost za krizu prebaciti na stanovništvo koje je živjelo “iznad svojih mogućnosti”. Odgovara li ovaj jednostavan model doista načinu na koji se upravlja javnim financijama?
Iako se iz današnje perspektive čini zanemarivom epizodom u povijesti ideja, jesen 2008. je u političkom i ideološkom smislu bila vrlo turbulentno razdoblje na globalnoj razini. Prisjetimo se kronologije. Kao ikonički početak krize, sad već i ovjeren historiografskim konsenzusom, uzima se 15. rujan 2008. i obznana bankrota Lehman Brothersa, tada četvrte najveće investicijske banke u Sjedinjenim Državama. Zavladala je panika, financijski sustav se urušavao, rješenja nisu bila nadohvat ruke, preispitivala su se osnovna načela funkcioniranja sustava, Keynes se pojavio u rukama, Marx na policama. Simbolički najupečatljiviji i medijski najrasprostranjeniji iskaz tadašnje neizvjesnosti dogodio se 23. listopada, tokom svjedočenja Alana Greenspana pred Kongresnim odborom. Greenspan, koji je na čelu američkih Federalnih rezervi proveo 19 godina, od 1987. do 2006., jedan od najprominentnijih zagovornika neoliberalizma, deregulacije financijskog sektora i nužnog odsustva državnih intervencija, ponovno je u optjecaj vratio već zaboravljeni žanr samokritike. Priznao je pogrešku u svojoj ekonomskoj filozofiji, uz ogradu da još ne zna koliko je značajna i ispravljiva, ali da ga je prilično potresla. Također je naznačio da djelovanje u vlastitom interesu različitih ekonomskih aktera, prvenstveno banaka, ne donosi optimalne ishode.
Skepsa se vrlo brzo prenijela i preko Atlantika. Tadašnji britanski premijer i francuski predsjednik, Gordon Brown i Nicolas Sarkozy, javno izražavaju sumnju u održivost globalnog financijskog sistema zasnovanog na isključivo slobodnotržišnim principima i zazivaju dogovore o regulaciji i novom poretku. Ukratko, kriza je toliko ozbiljna da vladajuća klasa pored previranja i rasprava oko ekonomsko-tehničkih mjera i rješenja, ne može uspostaviti niti ideološku konsolidaciju, što između sebe, što u legitimacijskom iskoraku prema podređenim klasama. No, nije trebalo čekati dugo, kratka i precizna retorička gesta u Stuttgartu početkom prosinca te godine bila je prvi i odlučni korak prema preuzimanju ideološkog kormila nad neizvjesnom kriznom putanjom. U Stuttgartu se tada održavao kongres CDU-a (njemačke Kršćansko-demokratske unije) i Angela Merkel se u svom govoru osvrnula na sve snažnije pritiske da se kriza pokuša riješiti stimulativnom fiskalnom politikom i deficitarnom potrošnjom: “Kad smo već ovdje u Stuttgartu, u Baden-Würtembergu, možemo pitati za mišljenje švapsku domaćicu. Ona bi nam odgovorila djelićem mudrosti koji je kratak koliko i točan: ‘dugoročno, ne može se živjeti iznad svojih mogućnosti’.” Ostalo je povijest. Riječi prosječne švapske domaćice počeli su ponavljati gotovi svi, krizni menadžment dobio je svoju ultimativnu učiteljicu, a političke elite retorički as u rukavu za sve neugodne momente koje kriza sa sobom nosi – ne možemo živjeti iznad svojih mogućnosti. Jer kako se bilo tko može suprotstaviti nečemu toliko jednostavnom i točnom kao što je opaska da se na duge staze ne može živjeti iznad svojih mogućnosti? Ako je ikad postojao zakon socijalne fizike to je taj. Opaska je vrlo brzo postala iznimno ideološki učinkovita. No, u svoj toj prezasićenoj samorazumljivosti dvije implikacije treba ipak preispitati – kako se formira taj homogeni “mi” i kako se određuju mogućnosti iznad kojih se živi ili ne živi?
Zamjena države i kućanstva
Osnovna prešutna implikacija od koje treba krenuti je izjednačavanje proračunske logike države i kućanstva.1 To izjednačavanje, osim u službi ekonomskog obrazloženja je i prvi korak uspostavljanja toga “mi”, usporedba države s kućanstvom i svim njegovim konotacijama ima za ideološki učinak homogenizaciju i eliminiranje konfliktnih i kontradiktornih društvenih odnosa unutar kojih se formira državni proračun. Međutim, ako pogledamo osnovne parametre funkcioniranja države i kućanstva i pravila igre u kojima se kreću neizbježno ćemo ustanoviti da izjednačavanje ne funkcionira. Kako funkcionira proračunska logika kućanstva? Ako se na primjer donese odluka u kupnji automobila ili namještaja, u banci se podigne kredit i do roka otplaćivanja, ukoliko nema nepredviđenih promjena u dohocima, živi se “siromašnije”, odnosno štedi se na nekim drugim stvarima, da bi se otplatio auto ili namještaj jer se to iz potrošačke perspektive i potreba učinilo korisnijim. I presudna stvar, korištenje tog automobila ili namještaja, odnosno njihova potrošnja, ne otvara mogućnost novih prihoda koji bi otplaćivali kredit i rasteretili kućni proračun. Odnosno, kauč ne može otplatiti sam sebe. S druge strane, proračunska logika države i njena uloga u reprodukciji kapitalističkog načina proizvodnje je prilično drukčija.
Država kroz zaduživanje i potrošnju aktivno intervenira u ekonomsku dinamiku i utječe na akumulaciju kapitala i stimulira ekonomski rast. Primjerice, investiranjem u infrastrukturu ili školski sustav osigurava povoljnije uvjete za investiranje privatnog kapitala, čini poslovanje pogodnijim i jednostavnijim. Pretpostavka je da će se pojačanom ekonomskom aktivnošću povećati i porezni priljev sredstava koji će omogućiti bezbolno servisiranje dugova. Također, država može povećanom potrošnjom kompenzirati nedostatak potražnje na tržištu i tako potaknuti ekonomski rast koji će već spomenutom logikom dovesti do rasta prihodovne strane proračuna i postepeno neutralizirati zaduživanje koje je prethodilo potrošnji. Država može i mijenama porezne strukture koje eventualno kratkoročno iziskuju zaduživanje pokušati intenzivirati ekonomsku aktivnost. Kao jedan od primjera takvih kalkulacija može se navesti nedavna najava ministra financija Lalovca o rasterećenju poreza na dohodak koji bi za priželjkivani učinak imao rast potrošnje građana i povećanu ekonomsku aktivnost, što bi onda kroz druge poreze, prvenstveno PDV, povratno izdašnije punilo proračun nego što je slučaj s trenutnom poreznom strukturom. Navedimo još jedan primjer – državu na zaduživanje mogu prisiliti i dogovorene subvencije pojedinim sektorima ili porezne olakšice pojedinim investicijskim projektima. Ponovno vođena rezonom poticanja ukupnog ekonomskog rasta i posljedične stabilizacije državnih financija. Sažeto, država je ovisna o akumulaciji kapitala jer se financira kroz poreze. I aktivno sudjeluje u postizanju pogodnijih uvjeta akumulacije koji utječu i na njene fiskalne kapacitete. To je čini podložnom potpuno drukčijoj financijskoj logici od kućanstava jer se iznos njenog duga ne mjeri u apsolutnim veličinama već u odnosu prema BDP-u, ali ju također čini i klasno neneutralnom. Potrebno je napomenuti da države ne uspijevaju uvijek u ovim kalkulacijama i ulaze u probleme sa servisiranjem dugova, ali i da se određena zaduživanja ne vrše uvijek iz razvojnih razloga, čemu primjerice svjedoči i kategorija odioznog duga. Problem klasne neutralnosti i različitih logika zaduživanja nas vraća na pitanje formiranje onoga “mi”.
Tko određuje naše “mogućnosti”?
Na prvi, zdravorazumsko administrativni pogled, “mi” se ne čini previše problematičnim. Jednostavno, radi se o svim državljanima određene nacionalne države koji sudjeluju na različite načine u punjenju državnog proračuna, uslugama koje iz tog proračuna proizlaze, a i sudjeluju na izborima na kojima biraju one koji tim proračunom upravljaju. No, taj minimum homogenosti se učini prilično nategnutim ako to “mi” prelomimo kroz vlasničke, proizvodne i odnose moći. Jer to “mi” implicitno formulirano u mudrosti koju nam je prenijela kancelarka Merkel prvenstveno je poslužilo kao ideološki manevar reinterpretacije uzroka kriza – privatni dugovi koji su izazvali kolaps financijskih tržišta naknadno su sanirani javnim novcem što je pridonijelo rastu proračunskog deficita i zaduživanja i interpretativnim trikom su se taj deficit i visina duga proglasili uzrokom, a ne posljedicom krize. Uzrok kojem smo svi mi, jer sudjelujemo u državnim proračunima na ovaj ili onaj način, pridonijeli. I kojeg svi kroz samodisciplinu i racionalnost moramo odstraniti, življenjem na razini, ili bar neko vrijeme i ispod svojih mogućnosti. Ali, iza tog “mi” se kriju vrlo različiti društveni interesi i antagonizmi, kao i različiti dosezi utjecaja na politiku. Najbanalniji primjer – kako se mogu izjednačiti utjecaj na poslovnu (pa i na državnu politiku) predsjednika uprave Hrvatskog telekoma i radnice koja je tamo zaposlena preko studentskog ugovora? Ili, kako se možemo smatrati svi “mi” odgovornima za stanje proračuna samo zato što jednom u četiri godine možemo glasati na izborima? A tokom mandata nemamo nikakvog utjecaja na donošenje odluka o prihodima i rashodima, kao ni o logici i mehanizmima zaduživanja? Kako svi činimo to “mi” ako se novac od nekoga posuđuje, ako netko posjeduje novac koji nama “nedostaje” i diktira nam razinu mogućnosti na kojoj možemo ili ne možemo živjeti? Zašto država ne promijeni strategiju – umjesto da posuđuje novac od onih koji ga imaju “viška”(u slučaju unutarnjeg javnog duga koji u Hrvatskoj iznosi oko 60%) zašto te iste aktere ne oporezuju i priskrbi si taj novac bez kamata? Zato što bi taj čin bio politički, a način na koji su novac stekli oni koji ga posuđuju je prirodni? Ili da stvar postavimo u okvire međunarodne podjele rada i konkurencije – zašto je radnik s periferije koji je pomoću kredita banke iz centra kupio automobil proizveden u zemlji centra živio iznad svojih mogućnosti, a radnik iz zemlje centra koji radi u toj tvornici nije, iako bi vjerojatno ostao bez posla da nije bilo kreditnih plasmana na periferiju koji su omogućili potražnju za tim automobilima, ili drugim proizvodima koji si uslijed dostizanja konkurentnosti i smrzavanja rasta nadnica ne mogu osigurati domaću potražnju?
Ova pitanja nas usmjeravaju ka zaključku da je razina mogućnosti na kojoj se živi ili ne živi političko pitanje, a ne zakon socijalne fizike čiju primjenu nadgledaju rejting agencije. U kapitalističkom sistemu dva su osnovna parametra koja oblikuju mogućnosti življenja – velika većina ljudi je prisiljena prodavati radnu snagu kao jedini izvor mogućnosti stjecanja sredstava za život i mogućnosti investiranja i proizvodnje su određeni visinom profitne stope. U takvom okviru, u kojem nužnost prodaje radne snage podrazumijeva nemogućnost sudjelovanja u odlukama o načinu i obimu proizvodnje na radnom mjestu, a posredno i šire, i u kojem profitni imperativ eliminira logiku proizvodnje podložnu dogovorenim ljudskim i društvenim potrebama, implicirati da netko autonomno donosi odluke o vlastitoj razini mogućnosti življenja i eventualnom prekoračenju je prilično promašeno. Ako u raspravama o razinama mogućnosti življenja ne raspravljamo i o drukčijim načinima proizvodnje koji uvjetuju te mogućnosti rasprave nisu daleko od bespredmetnih. Ili u ponešto zaoštrenijoj varijanti, prvo pitanje koje moramo postaviti glasi – živimo li mi iznad svojih mogućnosti ili kapitalistički način proizvodnje ograničava razvoj naših mogućnosti?