Dinamika smjena na državnom vrhu u Hrvatskoj posljednjih se nekoliko godina znatno ubrzala. Izvanredni izbori i koalicijski preokreti postali su uobičajeni. No u tom kaosu jedna je konstanta: najveća opozicijska stranka od kada je pala s vlasti više nije ozbiljan konkurent za povratak na pozicije moći. Potezi njezinog aktualnog lidera ne sugeriraju da bi se to skoro moglo promijeniti.
Vjerojatno danas ne postoji puno poslova u politici koji daju tako malo nade u uspjeh kao što je to posao lidera neke socijaldemokratske partije. Naime, ta se politička opcija u Europi u posljednjih dvadesetak godina doslovno strmoglavljuje. Izborna im se baza, izvorno smještena u proletarijatu, praktički posve demobilizirala, tradicionalne veze sa sindikatima uglavnom su pokidane, a novo se izborno uporište u okviru srednjeg sloja nije uspjelo trajnije konstituirati. Kao primjer pada navest ćemo podatak da je 2000. godine socijaldemokratska opcija bila na vlasti ili u vladajućoj koaliciji u čak deset zemalja od tadašnjih 15 članica Europske unije, da bi se danas, 17 godina kasnije, kad Unija broji 28 članica, svela na samo nekoliko država (Portugal, Malta, Švedska, Rumunjska i Slovačka, dok je socijaldemokratsku vlast ove jeseni izgubila Češka).
Te 2000. godine u svojevrsnom labuđem pjevu europske socijaldemokracije ili njezinom predsmrtnom hropcu, ako se hoće grublje, sudjelovala je i Hrvatska, kad je koalicija predvođena Ivicom Račanom formirala prvu lijevu vladu u Republici Hrvatskoj nakon smrti Franje Tuđmana. Godine poslije toga obilježila je svojevrsna “pasokizacija” europske socijaldemokracije. To je demisioniranje, koje je zapravo počelo puno prije te prekretničke godine, uglavnom vezano uz napuštanje izvornih načela socijaldemokracije zarad pristajanja na konsenzus sa strankama zagovarateljicama kapitala, uz razblaživanje lijeve retorike i odustajanje od središnjih mjesta u stranačkim programima, što je sve posebno došlo do izražaja za mandata Tonyja Blaira (npr. nestanak tzv. četvrte klauzule koja je laburistima u Velikoj Britaniji nalagala borbu za društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju), a sve to za posljedicu je imalo slom socijaldemokracije do stupnja sadašnje gotovo pa političke irelevantnosti na europskoj razini.
Oba dosadašnja predsjednika hrvatskih socijaldemokrata, i Ivica Račan i Zoran Milanović, svoja su višemandatna razdoblja na čelu partije na kraju uspjeli krunisati premijerskim položajem. Račan je k tome bio prvi socijaldemokratski predsjednik koji je, kako to vole naglašavati neki od pobornika hrvatske ljevice poput Antuna Vujića, do premijerske funkcije stigao na slobodnim izborima. Njihovom nasljedniku na mjestu predsjednika SDP-a rijetko tko predviđa takav razvoj karijere, odnosno malotko Davora Bernardića, koji je na čelu socijaldemokrata nešto dulje od godinu dana, vidi kao budućeg esdepeovskog šefa vlade. Rejting stranke lijevog centra već duže vremena stagnira oko dvadeset posto potpore anketnih ispitanika, ustalila se javna percepcija da je pomalo nejasno koga stranka zapravo reprezentira, a Bernardićevo amatersko nesnalaženje (čestitke ekstremističkom mladencu, nepoznavanje međunarodnog zakonodavstva, odgovori u vezi Haškog suda i sl.) dodatni je uteg svemu tome. Razlozi za poteškoće ne leže samo u negativnim trendovima europske socijaldemokracije, nego je dosta njih i interne prirode.
Opozicija bez odgovora
Valja reći i to da je, ruku na srce, već duže vremena krajnje nezahvalno voditi politiku socijaldemokratskog tipa, pogotovo u današnjoj društvenoj atmosferi kojom dominira permanentni rat niskog intenziteta protiv navodno rastrošnog javnog sektora, rat koji je obično zaogrnut široj javnosti prihvatljivim plaštem pravedničkog bijesa protiv državnih sinekura (jedan od najčitanijih portala već mjesecima panično na dnevnoj bazi prokazuje tzv. uhljebe, a ne tako davno rastrošnost javnog sektora prikazivala se putem displeja na centralnom gradskom trgu s dramatičnim odbrojavanjem visine javnog duga). Također, nezgodno je danas biti socijaldemokrat i zato jer je manevarski prostor za djelovanje i na drugim područjima bitno sužen.
Recimo, praktički je nemoguće voditi bilo kakvu suvislu poreznu politiku jer je granica tolerancije poreznih obveznika na bilo kakve porezne korekcije manje-više dosegnuta (prijedlog o uvođenju poreza na nekretnine pao je zbog gotovo unisone antiporezne histerije, premda je ljevica imala prostora da otvori i nametne temu npr. o izrazito regresivnim učincima PDV-a, tim više što je Hrvatska među europskim zemljama s najvećim prihodima od PDV-a i trošarina). Ništa bolje nije ni u odnosu javnosti prema državnom aparatu koji se uglavnom doživljava iz “anarholiberalnog” ugla i percipira kao nešto što ne služi ničemu drugome doli nepoštenoj transmisiji novca iz džepova poreznih obveznika u plaće navodnih parazitskih struktura u društvu. Budu li kao odgovor na sve to bili ponuđeni tek oportunističko podilaženje biračima i puki elektoralizam, čemu je SDP sklon, to posve sigurno neće biti dovoljno za uspjeh.
Problem je i u tome što SDP sa sadašnjim vodstvom i kadrovima najprisutnijima u javnosti nije u stanju pokrenuti neku novu mobilizaciju: na planu bilo kakve političke konceptualizacije ne uspijevaju ponuditi ama baš ništa novo, osim što prežvakavaju stare trećeputaške sheme, poput onih o potrebi harmoniziranja odnosa između rada i kapitala, ili o potrebi da se tržište učini ponešto prijateljskijim, pa da ga se onda pokuša obuzdati i preusmjeriti prema, barem djelomično, općim društvenim ciljevima, ili pak nude vjeru da će tzv. trickle down efekt reducirati socijalne nejednakosti i smanjiti jaz između bogatih i siromašnih, ili pak da se rast može osigurati nekakvom magičnom kombinacijom državnih i privatnih investicija itd.
U takvim okolnostima Davor Bernardić u ovih nešto više od godinu dana nakon abdikacije svog prethodnika pokušava profilirati novi SDP. U okviru tog rebrendiranja dosadašnjeg luzerskog imidža stranke na red je došao i novi statut Socijaldemokratske partije Hrvatske – upravo se ovih dana privodi kraju unutarstranačka javna rasprava o njegovim izmjenama. Kako se moglo pročitati u medijima, oponenti su optuživali Bernardića da radi statut kako bi si osigurao vlast u stranci te su u prvoj verziji vidjeli i neke diktatorske ovlasti ili, kako su rekli neki anonimni stranački protivnici, “ne bi ga se postidio ni sjevernokorejski vođa, ovo je pisano za faraona…” Nacrtu statuta se između ostalog prigovara neformalno ukidanje frakcija, omogućavanje predsjedniku da samostalno i bez veće kontrole raspolaže novčanim sredstvima stranke, da sam bira svoje potpredsjednike, da ne mora na unutarstranačku provjeru nakon eventualnih izgubljenih izbora i sl.
Moraliziranje ispred politike
No kad se konzultira druga strana, ona Bernardićeva, odnosno kad se pita Erika Fabijanića, jednog od sastavljača novog statuta, ispada da je prijedlog na tragu danas naročito popularnih političkih organizacija horizontalističkog usmjerenja. “Kad je o demokratizaciji stranke riječ”, kaže Fabijanić, “ključ je samo jedan: članovi izravno biraju ljude u svim tijelima stranke na svim razinama, uključujući i predizbore za saborske zastupnike, načelnike, gradonačelnike, župane itd. Nema više izbornih konvencija s delegatima, sve ide izravno, a konvencije će biti programske, i bavit će se sadržajima. Smanjuje se i birokratiziranje – više ne treba prikupljati potpise za kandidature, može se kandidirati svatko za sve.”
E sad, je li posrijedi “monarhistički” statut s nepreglednim ovlastima predsjednika stranke ili je pak riječ o reorganizaciji partije u pravcu formiranja platforme karakteristične za socijalne pokrete, pokazat će rezultati interne rasprave koja je upravo završila i čije rezultate očekujemo na stranačkoj konvenciji do kraja godine. Međutim, i ovakvo opozitno tumačenje jednog te istog dokumenta govori o popriličnim idejnim i političkim lutanjima unutar vodeće opozicijske stranke. Ta svojevrsna politička i vrijednosna unutarstranačka shizofrenija reflektira se i kroz neke istupe samog predsjednika stranke. Tako Bernardić poput kakvog poslovnog gurua govori o tzv. “moralnom kapitalizmu koji bi mogao u cijeloj Hrvatskoj garantirati model za izgradnju dobre i vrijedne zemlje”. Kad može pomirba morala i kapitala, što se pomiriteljski duh ne bi mogao ugurati i između antifašizma i Kaptola? Najprije se u Srb pokloniti, pa onda na Kaptol pričestiti ili, riječima samog Bernardića, “SDP-u je mjesto na obilježavanju Dana ustanka naroda Hrvatske u Srbu, ali ja osobno odlazim u katedralu na božićnu polnoćku”.
Možda unutarstranačka rasprava oko novog statuta pokaže da u stranci, negdje zapretan, leži obnoviteljski duh čiji bi žar možda mogao razgoriti upravo Bernardić. Ionako mu je jako stalo do remoralizacije društva, o čemu govori i njegova izjava: “Smatram da se život temelji na obitelji, zajedništvu, uzajamnoj pomoći i solidarnosti. Temelj našeg odgoja i zdravog društva je obitelj koja je uvijek, pogotovu u najtežim trenucima, naše najsnažnije uporište i zato su izgradnja i očuvanje obiteljskih vrijednosti važni za pojedinca i društvo u cjelini”. Kad se ovoj moralnoj agendi (obitelj, vjera, odgovornost) doda i prstohvat orvelovštine u stavu da je “NATO jamac stabilnosti”, o čemu je govorio u svojoj predizbornoj kampanji za šefa stranke, idejna i politička zbrka čini se kompletnom. Ne znamo koliko je oportuno na ovom portalu citirati pokojnog prvog predsjednika, ali njegova objekcija o opoziciji iz 1996., dana na aerodromu koji, zahvaljujući upravo SDP-ovoj vlasti, sad nosi njegovo ime, kao da stoji i danas: “Sve su to smušenjaci i jalnuški diletanti.” Naravno, Tuđman je imao svoje motive za ovakvu ocjenu, a naša se temelji na SDP-ovom diletantskom traganju za novim kursom.