Povijest Livna posljednjih dvadesetak godina se u osnovnim crtama ne razlikuje puno od povijesti ostalih deindustrijaliziranih gradića diljem bivše Jugoslavije. Specifičnosti se mogu pronaći u retoričkim obrascima zanemarivanja presudne uloge deindustrijalizacije: obećana zemlja Njemačka i poduzetničko-katolička pripovijest o putu od tvrdog kamena do debelih računa koji je svakom Livnjaku na raspolaganju.
Prije nekoliko dana gledatelji HTV-a u su magazinu “7 dana” imali priliku pogledati reportažu o Livnu, gradu udaljenom sat vremena od Splita, kako glasi uobičajena relacija kojom Livnjaci neupućenom strancu pomažu u snalaženju. U sasvim kratkom prilogu dobili smo priliku vidjeti cijelu plejadu likova koji pripovijedaju o livanjskom kraju, životu i njegovim raseljenim stanovnicima. Tako su se nizali uspješni poduzetnici, predani duhovnjaci, odlični sportaši, zaneseni slikari itd., kako bi pospješili uprizorenje mita o težačkom životu na kamenu kao zalogu uspješne budućnost u inozemstvu. Svi oni smatraju kako je livanjsko životno iskustvo itekako važan element sazrijevanja, a svaki ga dobar poslodavac zna cijeniti. Nažalost, bildungsroman (ne)uspješnih Livnjaka ima i druge aktere nadindividualne prirode o kojima će kasnije biti riječi.
Ipak, kratkim prilogom dominirali su uspješni poduzetnici podrijetlom iz Livna te lokalni kler, čuvar tradicionalnih vrijednosti, čija bi sinergija, valjda, trebala generirati taj toliko očekivani ekonomsko-moralni progres. U maniri iskusnih “strikana” oni nam pričaju dobro poznatu (tranzicijsku) priču o uspjehu. Prvi, vlastitim svjedočanstvima da samo uporan rad i odricanje vode ka uspjehu, a drugi svojim duhovnim savjetima daju moralnu snagu u tom težačkom usponu. Izdvojit ćemo dva uspješna primjera. Prvi je onaj Jake Andabaka, najponosnijeg Livnjaka i vatrenog hajdukovca-dioničara, poduzetnika i hotelijera, koji je svojih 1.400 zaposlenika smjestio s jedne strane granice, u Hrvatskoj, a svoj velebni ranč u selu Lištani, gdje se odmara, naravno, s druge strane. Drugi je primjer Ivana Rimca, također poduzetnika i vatrenog dioničara, koji tvrdi da samo hrvatski ulagač, koji voli raditi, može donijeti prosperitet hrvatskom narodu, dok strani ulagači teže profitu. Rimac je, inače, trenutno nepravomoćno osuđen na 3 godine i 10 mjeseci zatvora zbog malverzacija sa zemljištem u Sibinju. Navodno je na tome zaradio 3,5 milijuna eura. Kardinal vrhbosanski Vinko Puljić svojom je izjavom da su samo oni koji znaju što je žrtva sposobni darivati tako zaključio ovaj brevijar nužnih savjeta za otrežnjenje radnika-Livnjaka koji pomisliše da planska privreda i multinacionalna sredina ipak mogu opstati.
Povijesna dinamika
Šlagvort cijelog izvještaja jest da je Livno osim po širokom polju i siru također poznato po svojim (iseljenim) stanovnicima. Statistika kaže da izvan Livna po broju ljudi žive još dva Livna, dominantno raspoređeni po Zagrebu i Njemačkoj, ali i dalje. Iako su naši govornici jasno trasirali put uspjeha mi ćemo se ipak zadržati u stvarnom Livnu kako bi pokazali da ono nije moralo i ne treba ostati u okovima ovog samoispunjavajućeg proročanstva. U svojoj historiji ono je moglo imati i drugačiji put. Na našu žalost, nisu svi Livnjaci tako probitačni po ovim težačko-moralnim aršinima, a krivica najmanje da je njihova individualna. Kako oni u inozemstvu tako i oni u samom gradu.
Kada se, dakle, iz tog imaginarija trijumfa volje i znoja spustimo u pravo Livno, najveći grad u slabo naseljenom Kantonu 10 u Bosni i Hercegovini, osim sira i širokog (neobrađenog) polja čeka nas i ova “vesela” bilanca čiju se crtu još ne usuđujemo podvući: Livno je, naime, prema posljednjem popisu stanovništva (i prvom nakon rata) iz 2013. godine općina s 37.487 stanovnika. Sam grad broji oko 10.000 stanovnika. Stvarni Livnjaci su u Novu godinu na renoviranom gradskom trgu ušli s 4.084 nezaposlene osobe. Radi se o nezaustavljivom trendu rasta nezaposlenosti još od kraja 2008. kada smo operirali s brojkom od 3.673. Nezaposlenost u Kantonu je početkom godine zabilježena na brojci od 9.412, što je također veliki porast u odnosu na kraj 2008. kada je bilo 8.471 nezaposlenih. Preskočimo li sada sastavni dio post-tranzicijske proze kako se radi o gradu slučaju, dugoj agoniji itd., ostaju nam ipak neke opipljive uspomene o tome što je to ovaj kraj prošao u proteklih 100 godina s posebnim naglaskom na posljednjih dvadeset. Onda će biti jasnije što je to Livno dosad imalo i što to sada nema.
Pogledamo li malo bolje, zapravo je nevjerojatno koliko je grad rapidno izgubio svoje predratne gabarite. Nestali su (doslovno) svi vitalni znaci bilo kakve proizvodnje. Livno, ekonomski gledano, ne stoji bolje nego što je bio u vrijeme austrougarskog aneksa. Tada biste na putu od Splita do Travnika (značajnijeg središta) zatekli provincijski gradić s vunovlačarskim manufakturama, stočarstvom i konacima u koje bi austrijski činovnici navraćali na putu prema Srednjoj Bosni.
Ono što je nemoguće poreći jest da grad svoj značajniji ekonomski razvoj počinje nakon Drugog svjetskog rata strateškim planom i razvojem. Bez obzira što je taj kraj i u vrijeme Jugoslavije bilježio niže stope razvoja zbog neravnomjerno raspoređenih investicija, on se ipak uspio osoviti na vlastite noge i okrupniti stanovništvo (u kraju koji bilježi izuzetno visoke stope emigriranja).
Grad u posljednjem ratu na svu sreću nije doživio veća izravna razaranja što je postojeće industrijske pogone ostavilo netaknutima. No bez obzira, nagla i pljačkaška privatizacija nošena valom nacionalne euforije (čitaj: kadrovske čistke), politička tromost i kalkulacije dovršile su i ono što rat nije uspio dohvatiti. Čišćenje svih ostataka tzv. “komunističkog režima” odrađene su sa zavidnom spretnošću. Tako danas imamo cijela naselja pomno ispresijecana knezovima i kraljevima kojemu bi pozavidio i srednjoškolski udžbenik. I Livno je, na kraju, dio niza malih gradova diljem Jugoslavije koji su nakon 90-ih ponovno postali beznačajni.
Kako bismo pokazali s kojom privrednom infrastrukturom je Livno ušlo u 90-e napravit ćemo kratki pregled nositelja privrednog života u kraju. Krenimo redom.
Bilanca deindustrijalizacije
Livno Bus. Priča o “Livno Busu” oduzima dah i danas. Ako bismo već nešto morali imenovati riječju “gigant” onda bi to svakako bio ovaj prijevoznički gigant Jugoslavije. Razvoju ove firme kumovala je i činjenica što su na ovom području vladale veće stope odlazaka na privremeni rad preko granice tako da je firma ubrzo postala jedan od lidera u prijevozu putnika u cijeloj Jugoslaviji sa svakodnevnim linijama za Njemačku, Austriju i Švicarsku. Poduzeće je osnovano 1945. godine. Početni vozni kontingent činila je donacija zapadnih saveznika u vidu dvadesetak vozila kojima su se održavale putničke linije prema okolici. Firma je kasnije preimenovana u “Bosna Livno” i pred sam rat brojala je oko 900 radnika i imala vozni park od stotinjak autobusa te oko četiri stotine motornih i priključnih vozila za prijevoz tereta. U vlasništvo firme spadalo je i 4.000 četvornih metara prostora namijenjenog za servis i remont vozila. Početkom devedesetih od “Bosne Livno” nastaju tri poduzeća, a onaj koji se bavio prijevozom putnika promijenio je ime u “Livno bus” i 1998. je dokapitaliziran. Prema sklopljenom ugovoru ukupni osnivački kapital iznosio je 13.470.588,00 DM. Nažalost, dokapitalizanti nisu ispoštovali stavke ugovora te je dokapitalizacija bila samo fiktivna. Bez obzira na to, 2004. godine Agencija za privatizaciju potpisala je ugovor o privatizaciji “Livno busa” s jednim od dokapitalizanata (bivšim direktorom autobusnog kolodvora), koji se obavezao preuzeti 152 zaposlenika i obaviti ulaganja u iznosu od 380.000,00 KM u roku od dvije godine. Vrijednost poduzeća je pala s 13 mil. DEM (1998.) na 151.156,34 KM (2006). Cijelo to vrijeme opadala je vrijednost državnog udjela u tvrtki. Od početnih 4.580.000,00 KM (34%) pri sklapanju ugovora 1998. pala je krajem 2003. na 116.602 KM (!). Taj put prema dnu dovršen je 2014. godine kada je poduzeće likvidirano prodajom (malobrojno preostale) pokretne i nepokretne imovine (autobusni kolodvor) jednom od konkurenata.
Livtex. Tvornica vunenih tkanina “Livtex”, u Livnu poznatija kao “Preslica” dominirala je veličinom proizvodnih hala. U zadnje vrijeme poznata i kao posljednja livanjska tvornica, u ratu neokrznuta, prema svom kraju je krenula prestankom proizvodnje 2007. zbog “višemjesečne blokade žiro-računa uzrokovane nelikvidnošću i nemogućnošću izmirivanja obaveza prema radnicima, dobavljačima, fondovima i bankama”, dugovi su dosezali iznos od sedam milijuna KM, a da bi bila likvidirana stečajnim postupkom 2009. godine. Uz barem minimalnu političku volju ova se ogromna tvornica koja je prije rata zapošljavala oko 800 radnika, imala tržište i prepoznatljive brendove, mogla spasiti. Nakon rata broj zaposlenih spao je na 100 i u proizvodni proces bi ulazili samo ako bi se javile direktne narudžbe. Radnici koji su ostali bez posla (u vrijeme dok su se njima bavili mediji) potraživali su 27 (!) plaća i 15 godina neuplaćenih doprinosa. Tvornica ni nakon tri neuspješna javna natječaja nije mogla pronaći kupca te joj je shodno tome i padala cijena s početnih 12 mil. KM, 6 mil KM na i 3 mil. KM. Na kraju su vjerovnici pristupili prodaji tvornice u dijelovima (!), tako da su skupe mašine i kotlovnice isječene i završile kao sekundarne sirovine. Ono što je ostalo, kablovi, instalacije itd., pokupili su sakupljači željeza i ostalih sirovina. U vlasništvu firme nalazio se i poslovni prostor na atraktivnoj lokaciji u Beogradu procijenjen na 400.000 eura gdje se nalazilo predstavništvo i trgovina, u stopostotnom vlasništvu Livtexa.
Modna odjeća. Prevrtljivost radno-pravnog statusa u privatnom poduzeću imale su prilike osjetiti radnice “Modne odjeće”, njih 40-ak, koje su 2009. godine dobile otkaz. Radnice su već prije poslane na godišnji odmor zbog manjka posla i otkazivanja prethodnih narudžbi. Livanjska konfekcija koja je prije rata zapošljavala preko stotinu radnika i bilježila proizvodne uspjehe tako je umjesto na godišnji odmor zauvijek otišla s tržišta. Ne trebamo dodati da doprinosi za mirovinsko osiguranje godinama nisu bili uplaćivani.
Li-trans. Jednom najmoćnija autoprijevozničko poduzeće u BiH s više stotina kamiona koji su 80-ih godina dospjeli i do Iraka, Irana i Libije prevozeći metke, pištolje, projektile iz, u to vrijeme, izuzetno jake bosanskohercegovačke vojne industrije. Firma je zbog prezaduženosti, odnosno nemogućnosti otplaćivanja dugova, dva puta išla u stečajni postupak, drugi put početkom 2000. na zahtjev radnika koji su ostali bez posla. Postupak se protegnuo na 10 godina a nezakonitom prodajom pokretne imovine (vozni park, mašine i tehnička oprema) radnici nisu dobili ništa.
Tu je još cijeli niz priča. A u onu tragikomičnu notu tranzicijskog bluesa spada poduzeće “Cincar” koje se bavilo primarnom preradom drva te svojevremeno zapošljavala 550 radnika. Iza propasti krije se stanoviti Talijan koji je uzeo u zakup Cincarove kapacitete te pod izlikom da se kreće u obnovu proizvodnih pogona krenulo je demontiranje i prodaja postojećih. Nakon toga mu se gubi svaki trag, a proizvodnja se više nije mogla pokrenuti iz očitih razloga. Ostatak drvne industrije u kantonu također ne bilježi najljepše dane bez obzira na bogatstvo šuma kojima ovo područje obiluje. Tradicionalni izvoz u Hrvatsku (posebice zadarsko zaleđe) postao je otežan zbog prodora slovenskih i austrijskih proizvoda koji zbog državnih subvencija konkuriraju nižim cijenama.
Odnos s Hrvatskom: između resursa i kulture
Spomenimo i zanimljiv primjer prirodnog potencijala koji se naveliko eksploatira. Buško jezero je umjetna akumulacija, jedna od većih u ovom dijelu Europe. Nalazi se nedaleko od Livna, a u njega se slijevaju tri livanjske rijeke koje se 1996. kalkulacijama propalog političkog projekta Hrvatske republike Herceg-Bosne (koji i dalje generira ideje i mitove) našlo uknjiženo na JP Hrvatsku Elektroprivredu. Zadnjih godina općine Livno i Tomislavgrad (na čijem se području nalazi jezero, jedna trećina Livno, dvije trećine Tomislavgrad) aktivirale su se kako bi se povećale mizerno malene naknade za potopljenu površinu. HEP, naime, godišnje iz hidropotencijala Buškog jezera, koji pokreće hidroturbine na Cetini, zaradi do 70 mil. konvertibilnih maraka dok općine Livno i Tomislavgrad dobiju jedva 3 milijuna. Po trenutnim procjenama za naknade korištenja jezera HEP bi trebao općinama uplaćivati i do 30 mil. maraka. Nepotrebno je uopće spominjati koliki bi značaj takav priljev novca mogao imati za cijelo područje ovih dviju općina budući da bi ona nadmašila čak i godišnje općinske proračune. Nesvakidašnji poklon bio je zajednički projekt SR BiH i SR Hrvatske početkom 1970-ih. Ilustracije radi, energetski potencijal Buškog jezera veći je čak i od atomske centrale „Krško“.
Ipak, svake godine određena se sredstva preliju natrag preko granice u vidu projekata potpore na polju kulture (većinom u smislu financiranja KUD-ova, folklora i obrazovanja) na što se RH čak i ustavno obavezala. Na taj način RH štiti sliku skrbnika, financirajući lokalne projekte njihovim vlastitim novcem. Ta “kompenzacija” ujedno je i mehanizam ideološko-kulturne konsolidacije hrvatskog stanovništva u BiH koja ujedno i služi u svrhu jačanja slike RH kao bezuvjetno predane strane u osiguravanju opstanka bh. Hrvata.
U međuvremenu je i turistički potencijal Buškog jezera sasvim minimalno iskorišten. S vremena na vrijeme organizira se plivački maraton ili jedriličarska regata što je ništa s obzirom na veličinu i položaj jezera.
Današnja emigracija i politički okvir
Na kraju je nužno dodati i crticu o radnicima i radnicama na privremenom ili stalnom radu u inozemstvu. Budući da je iz teksta jasno u kakvoj situaciji se grad našao na prijelazu stoljeća shodno tome je i porastao broj odlazaka. Primarna odredišta su, tradicionalno, Njemačka, Austrija i Švicarska, ali zadnjih godina i Dalmacija. Nije ni čudo što se poznavanje njemačkog jezika i danas smatra velikim simboličkim kapitalom. S dolaskom krize taj se broj višestruko povećao. Za razliku od prijašnjih odlazaka dominantno muškaraca koji bi radom prehranjivali obitelji sada imamo veliki porast odlazaka žena, ali i cijelih obitelji. Predodžba o “sređenom Švabi” i dalje opstaje iako ovdašnji radnici i radnice počinju osjećati “blagodati” zajedničkog europskog tržišta rada u vidu žestoke konkurencije radnika iz bivšeg Istočnog Bloka koji, u domaćoj percepciji, narušavaju zdravu sinergiju domaćih ruku i njemačkog kapitala. Da prvenstveno žene bez VSS-a tu višestruko gube izlišno je uopće napominjati. Potplaćeni poslovi čistačica, spremačica i pralja uz visoke cijene stanovanja i života, bez obzira na količinu samoodricanja na koju su spremne, ne donose im materijalnu sigurnost kojoj su se nadale.
Na kraju se postavlja pitanje je li razvojna putanja Livna ipak morala dobiti ovakve konture? Ovisno o ideološkoj pozadini dobivat ćemo različite, ali dobro poznate odgovore. Grad Livno definitivno je, uz jasnu i brzu političku volju, i u kapitalističkim tržišnim uvjetima mogao nastaviti i uspostavljati stanoviti vid ekonomske aktivnosti i autonomnosti. Livno ovdje nije izoliran tranzicijski slučaj tako da je izlišno još jednom locirati sve probleme. Problemi grada sasvim su jasni, ali činjenica da medijski prostor pune poduzetnici i šarlatani koji ovaj ekonomsko-društveni egzodus tumače u kategorijama mentaliteta i škrtosti podneblja sasvim jasno ukazuje na nedostatak prave političke i ekonomske alternative koja bi ovakvim iskazima iz pučke onostranosti mogla stati na kraj.