Organizatori nastupa Daniela Popovića u popularnom zagrebačkom klubu Močvara otkazali su koncert. Radi se o nekada popularnom jugoslavenskom pjevaču čija je pjesma predstavljala Jugoslaviju na Euroviziji, dok je to natjecanje još imalo neku društvenu važnost. Otkazivanje koncerta rezultat je pobune javnosti na društvenim mrežama kako se radi o obiteljskom zlostavljaču (istom onom Facebooku čije postojanje erodira privilegije političke elite, što je odmah rezultiralo priznanjem vlasnika da su “prekasno uočili svoj korozivni utjecaj na demokraciju“, no istovremeno omogućava debatnu platformu ljudima čiji stavovi nisu pokriveni mejnstrim medijima).
Objašnjenje organizatora koncerta glasilo je da “nisu znali” za “problematične izjave i nedopustivo ponašanje iz prošlosti glavnog izvođača … a koje se tiču nasilničkog ponašanja prema bivšoj ženi”. S obzirom na to da se o nasilju Popovića u medijima govorilo jasno i glasno i to tokom zaista dugog niza godina, objašnjenje je neplauzibilno te istovremeno predstavlja svima nam dobro poznati tradicionalni odgovor na rodno nasilje.
Ovaj oblik tolerancije na rodno nasilje, što se pravda “neznanjem”, do pojave Harveya Weinsteina važio je kao univerzalni odgovor, a koji se, kao što to pokazuje i izjava hrvatske ministrice za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Nade Murganić (resorna ministrica obiteljsko nasilje HDZ-ovog župana Alojzija Tomaševića komentirala je izjavom “tako vam je to u braku”) smatra primarno osobnim, internim, obiteljskim, nejavnim, nedržavnim i nepolitičkim pitanjem. Usprkos sablasnosti koju je izazvala izjava resorne ministrice Murganić, ovaj naizgled zdravorazumski konsenzus pada u vodu kad se tema nastavi na pitanje ratifikacije Istanbulske konvencije. Tu dolazimo do očitih klasnih paradoksa ili kontradikcija: spontani blok moćnih žena koje su istupile protiv hegemonih patrijarhalnih odnosa u domeni rodnog nasilja počela je “kapati” prema masama te se određeni tip eksploatacije žena – seksualni u javnom i poslovnom kontekstu – napokon počinje smatrati neprihvatljivim, dok se počinitelje napokon marginalizira i društveno odbacuje.
Bauk rodnih perspektiva
Iako su sve ove inicijative izrazito dobrodošle i pohvalne, njihov je politički doseg zasad ograničen. Isticanjem ovoga, ne želimo upućivati isprazne superiorne ljevičarske kritike, već uputiti na ogroman prazan prostor kojeg je nužno popuniti, a to je sav društveno politički prostor od onoga što se štiti Istanbulskom konvencijom, pa do medijskih skandalizacija nad rodnim nasiljem (“nismo znali!”) ili taktika gašenja požara kakav je čin organizatora Popovićevog koncerta.
Kao prvo, treba uočiti da tradicionalni istupi protiv rodnog nasilja, kako općedruštveni, tako specifično feministički, dugi niz godina nisu nailazili na plodno tlo. I to usprkos javnim sredstvima izdvojenima za sigurne kuće i druge mehanizme socijalne zaštite zlostavljanih i obespravljenih žena. Promjena se nije dogodila ni usprkos kaznenim odredbama koje sankcioniraju takvo ponašanje. Banalni zaključak bio bi da za rješenje ovog problema nedostaje politička volja, kao da se radi o nečem binarnom što ili postoji ili ne postoji, i ništa između.
Međutim kompleksnost i konfliktnost društvenih odnosa prisiljava nas da ovo sagledamo iz perspektive reprodukcije materijalnih socijalnih odnosa. Bez detaljnijeg analiziranja važnih ekonomskih aspekta, ovdje je dovoljno primijetiti da se spontana promjena hegemonije u rodnim odnosima počela događati kada se protiv rodnog nasilja pobunila ekonomski moćna skupina žena s afirmiranim ulogama u javnom životu. Dok o nasilju nad ženama afirmiranima u javnosti bruji cijeli mejnstrim, podrška anonimnim zlostavljanim ženama mnogo je tiša. Tako se primjerice u Hrvatskoj zaključilo da smo svi zajedno iznevjerili prebijenu suprugu HDZ-ovog župana koja je u konačnici povukla tužbe protiv svoga muža, vjerojatno pod ogromnim teretom političkog, osobnog i socijalnog pritiska. Srećom sankcioniranje ponašanja HDZ-ova župana ne ovise samo o njihovim privatnim odnosima, već je njegovo nasilje sada državni problem.
Naša izdaja gospođe Tomašević tako je samo naličje podrške zlostavljanim ženama Hollywooda i jasno pokazuje da se promjena paradigme događa, ali ne za sve žene i ne u svim dijelovima svijeta. Iako se mijenjaju, pravila zapravo ostaju ista: dok dajemo pristanak za zaustavljanje nasilja nad ženama koje su se uspjele afirmirati u javnoj domeni, gotovo u potpunosti ostajemo slijepi na znatno veći broj obespravljenih žena čiji se životi i dalje primarno vode u sferi kućanstva. Stoga ova kritika, zapravo nije kritika organizatora koncerta, već analiza situacije u kojoj se nalazimo. Razlika između marketinškog i političkog čina trenutno se sastoji u daljnjim političkim akcijama, kakav bi primjerice bio kakav parti za ratifikaciju Istanbulske konvencije i podršku svim anonimnim zlostavljanim ženama o čijem se glasu kao društvo još uvijek ne brinemo.