Polako, ali sigurno, hrvatski medijski prostor napušta notorna figura lijenog, socijalističkim mentalitetom zakinutog radnika koji svojim navikama koči ekonomski razvoj. Odvija se ta evakuacija tiho, izostaju velebni kolumnistički zaključci ili, nedajbože, ambicioznije političke ideje. Ipak, trend vrijedi zabilježiti. Naravno, figura neće biti nikad do kraja odagnana iz prostog razloga što radničke plaće i prava nikad neće nestati iz poslovnih bilanci. A tamo su uvijek samo trošak.
No, više nisu i ključni krivci. Taj novi status im nije pao s neba: krvavo su ga zaradili. Promjenu statusa nagovijestio je još ljetos guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić. Tada je naprosto zaključio: hrvatsko tržište rada je fleksibilizirano. Drugim riječima, radnicima smo uspjeli – zakonskim i drugim putevima – uskratiti većinu poluga otpora samovolji poslodavaca. Vujčićeve riječi potvrđuje i novo istraživanje Eurostata koje je proteklog tjedna stidljivo zabilježeno u hrvatskim medijima.
Naime, podaci kažu da je Hrvatska apsolutni europski rekorder u postotku prekarno zaposlenih. Prekarnost je u ovom slučaju precizno definirana i obuhvaća one zaposlene na ugovor do 3 mjeseca. A u Hrvatskoj je takvih radnika u 2016. bilo čak 8,4%. Možda na prvu brojka ne zvuči pretjerano šokantno, ali ako znamo da se na drugom mjestu nalazi Francuska s tek 4,8% prekarno zaposlenih radnika, bit će i više nego jasno koliko smo odmaknuli u “fleksibilizaciji”.
Sve očitija pozicija radnika, kao i otvaranje tržišta rada na europskom Zapadu, nagnali su poslodavce i njihove medijske glasnogovornike i poslušnike, na nešto drukčiju retoriku. Pa čak i na, državnim subvencijama potpomognuto, povećanje plaća u turizmu. Ipak, trenutni odnos snaga ne ulijeva nadu u bilo kakvu političku korist od ove promjene medijskog statusa radnika. Jedini predvidljivi politički učinak fleksibilizacije tržišta rada jest daljnje sijanje mržnje prema “uhljebima”. A takav učinak sigurno neće dovesti do poboljšanja pozicije radnika u privatnom sektoru.