Što se nije usudila predlagati u koaliciji s SDP-om, Hrvatska narodna stranka nadoknađuje u koaliciji s HDZ-om. Novim prijedlogom Zakona o najmu stanova planira se u narednih nekoliko godina ovaj problem riješiti radikalno i bez mara za socijalno ugrožene.
Jedna od značajnih interpretacija promjene društvenog i ekonomskog uređenja u Jugoslaviji i Hrvatskoj od 1990. godine, zadržava fokus na zbivanjima oko posjeda nad stambenim prostorom. Naravno, samo uređenje ticalo se i tiče se primarno vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, kao i odnosa u njoj. Ali, vezano pitanje materijalnih prava i privatnog stanarskog vlasništva odrazilo se kroz te događaje u ništa manjoj mjeri negoli je bio slučaj s pretvorbom društvene svojine u primjeru proizvodnih resursa. Dobro se to vidjelo i po tragičnim situacijama s oduzimanjem stanarskog prava izbjeglim Srbima na početku rata u Hrvatskoj. Činilo se tad, s poprilično jasnim utemeljenjem, da je rat ustvari mnogima tek sjajna prilika za isplativiju im preraspodjelu vlasništva nad tisućama stanova u fluidnom razdoblju prototranzicije.
Dočim su riješene muke sa Srbima, međutim, na red je stigla i etnička, ali i klasna ukupna većina. Usvojena je ideološka mantra da će privatizacija vlasništva i pripadajućih odnosa riješiti sve probleme (i) u ovom području, e da bismo tek naknadno shvatili kako to ni približno nije tako. Stanarima prostora u dotadašnjem društvenom vlasništvu omogućen je relativno lagan otkup tih kvadrata, a onima koji su živjeli po stanovima u vlasništvu drugih građana – s ranije posve jednakim stanarskim pravom kao u prvih – osiguran je status tzv. zaštićenih najmoprimaca koji do smrti mogu ostati tamo, uz simboličku mjesečnu naknadu vlasnicima. Jer, na ovome mjestu ipak treba napomenuti da nisu svi viškovi privatnog stambenog prostora u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata bili trajno oduzimani iz vlasništva, pa je za njih važio svojevrsni režim dugoročno zaleđenog polurješenja. A ovih pak dana u pripremi su zakonske izmjene kojima se problem takvog nedjeljivog ostatka ugroženih egzistencija stanara i suprotstavljenih im vlasnika namjerava prebiti konačno preko koljena. No time će se samo osvijestiti sistemska greška rješenja problema kojeg nije ni bilo prije forsiranja privatnog stanovanja.
Radikalna rješenja
Sudeći prema viđenom Prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova, Vlada kani faktično podređenom Saboru – a samo formalno joj pretpostavljenom – nametnuti odluku o roku za iseljenje najmoprimaca do polovine 2023. godine. Ima još iznenađenja u ideji na kakvu se nije odvažio nitko do Hrvatske narodne stranke u njezinu aktualnom redizajnu i koalicijskom aranžmanu na vlasti, i do Predraga Štromara, HNS-ova ministra graditeljstva i prostornog uređenja RH. Anka Mrak Taritaš, recimo, koja je bila na čelu istog ministarstva u vrijeme prethodne HNS-ove inkarnacije i koalicije, a kasnije je napustila tu stranku, imala je u vidu bitno drukčije i mekše rješenje iste enigme. Štromar sad predviđa i povećavanje najmoprimačke stanarine vlasnicima od 20 posto poskupljenja svake godine do isteka spomenutog roka.
Tako sarkastična projekcija ekonomske likvidacije, u okorjeloj kamatarskoj maniri, zakačila bi gotovo devet tisuća ljudi u preko 3.700 stanova. Problem dakle nije niti najmanje minoran, nego će izgledno poprimiti masovne razmjere. Otprilike nalik onima prouzročenim stambenim kreditima vezanim uz franak i njegov nagli rast, pa bi se netko opet mogao naivno pitati kako jednome Živom zidu, stranci afirmiranoj u dugogodišnjem fizičkom otporu deložiranju slomljenih dužnika, konstantno jača podrška birača na izborima i u anketama. I na ulogu banaka u ovoj priči još ćemo se vratiti, no dotad pogledajmo najprije što je točno potaknulo ovakvu političku avanturu sadašnje hrvatske vlade. Ipak je red na vrijeme se pripremiti za nove tektonske poremećaje u društvu, ako nam se već pruža tako očita i transparentna najava.
Pravedna solucija?
Uvodni dio zakonskog prijedloga donosi kratku ocjenu stanja u području na koje se odnosi intervencija, naime, gdje se ističe pozivanje na ishod slučaja “Statileo protiv Hrvatske” pri Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Zaista, taj sud odlučio je 2015. godine da izvjesni Sergej Statileo iz Splita opravdano zahtijeva povrat vlasništva nad stanom u koji su 1955. useljeni neki njegovi potrebitiji sugrađani, posegnemo li za omiljenim pridjevom karitativno nadarenijih pojedinaca i institucija u današnjoj Hrvatskoj. No potom država, kao isključivi tuženik koji gubi proces, izvrće smisao presude naglavačke, i postavlja se spram najmoprimaca kao tobožnje osuđene strane. Pa, ako to i nisu bili u Strasbourgu, bit će u Zagrebu, i valjda postati najnoviji gubitnici epohe obilježene burnim prelijevanjem vlasničkih odnosa.
Strazburški sud Vijeća Europe nalazi da postojećim zakonskim okvirom u RH nije uspostavljena primjerena ravnoteža između nasuprotnih interesa vlasnika stanova u kojima su najmoprimci, i države koja osigurava provođenje stambene politike i reforme nakon pada socijalizma. Tri glavna uočena nedostatka jesu: neodgovarajuća visina zaštićene najamnine, restriktivni uvjeti za otkaz najma, i nepostojanje vremenskog ograničenja u odnosu na sustav zaštite. A svoje prigovore na čitav taj kompleks iznijeli su potom i članovi udruge pomalo intrigantnog naziva Hrvatski savez stanara – građana EU. Oni podsjećaju da su prava stanara u društvenom prostoru i u privatnim stanovima bila nekoć jednaka, kao i međusobno posve zamjenjiva. Također, zaštićena su i međunarodnim Ugovorom o pitanjima sukcesije bivše SFRJ, od 2001. godine.
Ta udruga ukazuje da bi pravda bila trajno zadovoljena tek ako najmoprimci dobiju pravo na razmjerno lagan otkup predmetnih stanova, a vlasnicima se osigura tržišna naknada za oduzeto. Trošak bi morala podnijeti država, iz prihoda namaknutih otkupom stanova u društvenom vlasništvu. Ali, pitanje je hoće li se država osvrtati na takve sugestije, ili će igrati do kraja na štetu najmoprimačke strane, čime joj definitivno ugrožava materijalnu sigurnost. I to nakon sistema koji je socijalnu pravdu tražio nauštrb privatnog vlasništva nad više stanova, pa kroz ratom pomognutu otimačinu do nove države i uređenja čija avangarda postaje kapital banaka osiguran notornim stambenim kreditima. Jer, uskoro će najmoprimci prestati biti stanari, i ostati tek, po imenu svoje udruge, građani EU-a, mada im to građanstvo neće više imati nikakav materijalni sadržaj.