Radne migracije iz Albanije posljednja su dva desetljeća bile sredstvo ublažavanja tranzicijske socijalne katastrofe. No, posljednja kriza, koja je najviše zahvatila zemlje europskog Juga – glavna odredišta albanskih “gastarbajtera” – okrenula je ovaj trend i potaknula masovne povratke osiromašenih migrantskih radnika. Taj bi proces mogao dovesti do dramatične promjene društvene dinamike u Albaniji čiji se obrisi tek naziru.
Jedna od ključnih karakteristika albanske postsocijalističke povijesti veliki je val migracije radne snage na Zapad, posebice u Grčku i Italiju, u kojima je većina tih radnika radila više od dva desetljeća. Ova emigracija velikih razmjera nije bila potaknuta samo ekonomskim i političkim slomom stare realsocijalističke društvene formacije, nego i neoliberalnim procesom velikih privatizacija i deindustrijalizacije. Premda su službeni podaci nepouzdani, postoji rašireno uvjerenje da je najmanje trećina albanske radne snage u nekom trenutku radila u inozemstvu.
Prije naleta aktualne kapitalističke krize – čiji su učinci bili izrazito zamjetni u Grčkoj, zemlji u kojoj je radila većina albanskih migrantskih radnika – migriranje u Grčku i Italiju, najčešće ilegalno, bilo je prilika za bijeg od visoke nezaposlenosti čiji se realni postotak u 90-ima kretao između 35 i 40%. Doznake koje su migrantski radnici slali u Albaniju, a koje su dolazile od njihovih zarada, bile su jedan od glavnih faktora u stabiliziranju situacije u Albaniji. Nezaposlena rodbina, umirovljenici ili bolesni roditelji itd. imali su koristi od neformalne sigurnosne mreže koju je omogućavao migrantski rad. Ova naizgled paradoksalna situacija u kojoj su ljudi radili u inozemstvu, ali je određeni postotak njihovih mjesečnih primanja potrošen u zemlji podrijetla nije imao samo kulturalne učinke – poput jačanja obiteljskih, ili ponekad klanovskih, odnosa, koji su bili u krizi zbog socijalističkog industrijskog procesa – već i ekonomske učinke. Dio doznaka koji nije korišten izravno za uzdržavanje obitelji slio se u tržište nekretnina, barem nakon prvog desetljeća emigracije, jer su radnici kupovali stanove u nadi da će se jednog dana vratiti i zasnovati bolji život u zemlji iz koje su došli. To je pokrenulo proces stalnog rasta cijena nekretnina te je, s druge strane, ojačalo građevinsku industriju i tako omogućilo zapošljavanje velikog broja ljudi u Albaniji.
Proturječni položaj migrantskih radnika
S druge je strane tijekom dva desetljeća obilježje njihove društvene egzistencije bila inherentna klasna samo-proturječnost. U zemljama u kojima su živjeli i radili bili su dio radničke klase, u većini slučajeva njenih nižih i najmanje kvalificiranih slojeva. No, zbog velikog jaza u produktivnosti rada, nominalnih plaća i cijena između Albanije s jedne, te Grčke i Italije s druge strane, albanski su migranti, koji su se vraćali kući na nekoliko tjedana godišnje, u svojoj domovini imali status svojevrsne sitne buržoazije. Činjenica da su nakon dugogodišnjeg napornog rada vani, u Albaniji mogli kupiti kuću, otvoriti malo poduzeće kao što su kafić ili mini-market, i sve to uz mjesečne doprinose obiteljima, stavljala ih je u privilegirani položaj u odnosu na radnike u Albaniji. Većina njih planirala je nekoliko desetljeća marljivo raditi i štedjeti – dok su još mladi i jaki – kako bi se nakon toga mogli vratiti u Albaniju i otvoriti mala poduzeća, za koja su početna kapitalna ulaganja u Albaniji puno manja nego u bilo kojoj Zapadnoj zemlji. Ovaj proces hranio je malograđansku ideološku nadu da je moguće prevladati klasnu stratifikaciju: danas ste diskriminirani i pretjerano iskorištavani radnik u Grčkoj ili Italiji, koji jedva uspijeva plaćati stanarinu i uštedjeti nešto novca svojom samopožrtvovnosti, ali za desetljeće ili dva moći ćete posjedovati kuću i pokrenuti malo poduzeće u Albaniji. Takva su očekivanja dovela do kontinuiranih valova iseljavanja, barem do 2008. godine, tako da je među siromašnima u ideološkom pogledu bio čest osjećaj da postoji nešto što je gore od toga da se bude eksploatiran u izravnim kapitalističkim odnosima proizvodnje (kao u Grčkoj i Italiji): ne biti eksploatiran u izravnim kapitalističkim odnosima proizvodnje i prepušten očaju nezaposlenosti u Albaniji.
Ovaj proces našao se na prekretnici s nastupom krize 2008. godine, koja u zemljama poput Italije, te posebice u Grčkoj, još ne pokazuje nikakve znakove da će biti prevladana. Mnogi migrantski radnici izgubili su radna mjesta ili su svedeni na prekarijat (nesigurna radna mjesta), a tek su poneki imali sreće da je bar jedna osoba u obitelji uspjela zadržati posao. Doznake za Albaniju počele su postupno opadati. Veći dio radnika, u nadi da će ekonomska kriza uskoro biti prevladana, odlučio je da se ne vrati odmah u Albaniju. Ono što su bili uštedjeli tijekom godina s ciljem povratka u Albaniju kontinuirano se smanjivalo. Kada je nada izblijedjela, počeli su se vraćati, ali ne kao budući mali vlasnici već kao nezaposleni bez vlasništva.
Ne postoje službeni podaci o točnom broju migranata koji su se vratili u Albaniju, no neki izvori kažu da se do sada otprilike njih 200.000 vratilo iz Grčke. Čak i prije njihovog povratka, stalan je pad iznosa doznaka već bio gurnuo albansko gospodarstvo u rastuću krizu. Učinci krize najviše su zahvatili sektor nekretnina, jer je pad potražnje doveo do pada cijena nekretnina i velikog gubitka radnih mjesta u jednom od najpropoulzivnijih sektora gospodarstva. Sada pri povratku kući neki od migrantskih radnika ne samo da postaju nezaposleni nego im, s obzirom na veliku konkurenciju na tržištu rada, ostaje malo nade da će pronaći posao.
Iskustva radničkih borbi
S druge strane, malo je nade da njihova prisutnost može potaknuti neki oblik radničkog otpora u bliskoj budućnosti, kojeg se inače objašnjava pretpostavljenom borbenom klasnom sviješću tih radnika. Iako je istina da su se vratili iz zemalja s velikim organizacijama radničke klase i dugom tradicijom organizirane klasne borbe, albanski su migrantski radnici uglavnom bili distancirani od tih organizacija i borbi, ne samo zbog svoje relativne odvojenosti od društvenih procesa u tim zemljama, nego i zbog određene rezerviranosti koju domaći organizirani radnici imaju prema migrantskim radnicima koji se s njima natječu na tržištu rada.
No zanimljivo je da su unatoč izostanku klasne svijesti u bivših migranata njihova djeca koja odrastaju Grčkoj i Italiji više integrirana u tim kontekstima, a neka od njih su također sudjelovala u organizacijama i borbama mladih i studenata, tako da se u Albaniju vraćaju s iskustvom otpora. No, pritom nastaje problem akulturacije jer su oni, za razliku od njihovih roditelja koji su proveli većinu ili velik dio svog života u Albaniji prije migracije, bili rođeni i odgajani u drugoj zemlji i posjećivali Albaniju na tjedan ili dva godišnje. Većina njih ima poteškoća pri izražavanju na albanskom, manji dio njih čak niti ne govori albanski te je proces njihove kulturne integracije u albansko društvo proizveo različite aspekte društvene stigmatizacije i diskriminacije. Primjerice, zbog međuetničkih predrasuda, pogotovo između Grka i Albanaca, ovi su mladi ljudi, nakon što su u Grčkoj bili diskriminiran kao Albanci, sada u Albaniji diskriminirani kao Grci.
U svakom slučaju, proces koji je započeo prije nekoliko godina još uvijek traje. Nitko ne može predvidjeti njegove buduće društveno-ekonomske posljedice, ali sasvim sigurno treba očekivati da će doći do dubokih promjena u društvenoj strukturi, a otvara se i novi teren za organiziranje radikalnog socijalnog otpora.
S engleskog preveo: Damjan Rajačić