Gotovo polovini od ukupnog broja rumunjskih radnika plaće su ozbiljno umanjene fiskalnom reformom. A oni s najmanjim primanjima suočeni su nevjerojatnom situacijom: doprinosi koje moraju platiti državi viši su od iznosa plaće. Sve se to događa dok Rumunjska ima jednu od najviših stopa ekonomskog rasta na svijetu: 7%.
Bila je to instant senzacija. Priča o plaći jedne čistačice obišla je internet. Bila je zaposlena na nepuno radno vrijeme za plaću nešto iznad 100 eura. Nakon što su joj prema novoj računici odbijeni doprinosi za socijalno osiguranje i penziju, našla se u situaciji da duguje novac državi. Zasigurno, ovo je novi rekord: ne biti plaćen za svoj rad, već zapravo plaćati za privilegiju primanja slabašnog dohotka.
Takvi primjeri počeli su se pojavljivati istovremeno s implementacijom novih fiskalnih reformi. Prema novom zakonu, od 1. januara 2018., glavnina doprinosa za penzije i socijalno osiguranje odbija se od plaća radnika. Ukratko, radnici će plaćati 35 posto svog dohotka za tu svrhu, dok će poslodavci pokrivati samo 2,25 posto. Ranije je taj teret bio, manje-više, ravnomjerno raspodijeljen. Prema istom zakonu, fiksni porez na dohodak smanjen je sa 16 na 10 posto. To znači da su u trenutku u kojemu je zakon stupio na snagu, svi radnici morali trošiti 45 posto svojeg dohotka na poreze i doprinose. Za dio njih, to je kompenzirano 25 postotnim povećanjem plaća koje je vlada prethodno odobrila. Stoga, u praksi je njihov dohodak porastao za 3 do 4 posto. Ipak, mnogima je plaća značajno opala jer su poslodavci odbili povećati bruto plaće, što je trebalo kompenzirati transfer doprinosa na radnike. Ljudi u privatnom sektoru su najviše pogođeni ovom promjenom te, kao i obično, ljudi s nižim plaćama i oni u fleksibilnim radnim odnosima.
Jedna od najapsurdnijih odredbi novog zakona je ona prema kojoj su radnici obavezni plaćati doprinose za socijalno i mirovinsko osiguranje u iznosu obvezujućem za radnike s minimalnom plaćom, čak i kada su njihove zarade niže od minimalne plaće. Zaposleni na nepuno radno vrijeme, poput spomenute čistačice, teško su pogođeni ovim promjenama. Isti je slučaj s ljudima koji rade na univerzitetima i u zdravstvenom sustavu kao vanjski suradnici i plaćeni su po satu. Njihovi ionako niski dohoci su toliko umanjeni da su sretnici među njima, koji nisu završili u minusu, otkrili da za svoj cjelomjesečni rad mogu u najboljem slučaju kupiti sendvič i kavu.
Svatko za sebe
Porodiljne naknade, inače vezane uz plaće, također će biti smanjene. Nezadovoljne buduće majke izašle su na ulice 18. februara ne bi li prisilile vladu na kakvu intervenciju. Čitav niz profesionalnih grupacija učinio je isto nakon što su po iznosima svojih novih plaća shvatili učinke reforme, ili su obećali poduzeti slične akcije u bliskoj budućnosti. Umjesto kolektivne strategije konfrontacije kojom bi se vladu pokušalo prisiliti da opozove novi zakon, različite kategorije radnika bore se samo za sebe, nadajući se da će tako doći do povoljnijeg dogovora s vladom. Interni sukobi radnika toliko su snažni da ugrožavaju funkcioniranje pojedinih službi. Primjerice, liječnici su nezadovoljni što će u nekim slučajevima medicinske sestre imati viši dohodak od njih, dok će se jaz između sestara zaposlenih na puno i na nepuno radno vrijeme dodatno povećati. U ovakvom kontekstu teško je očekivati solidarnost. Jaz je još veći između radnika u javnom i privatnom sektoru. Država je povećala bruto plaće za svoje zaposlenike, ali nema legalnog načina kojim bi mogla prisiliti privatne firme da učine isto. U trenutku dok ovo pišem, čini se da se 2,5 milijuna radnika (od ukupno 5 milijuna) suočava sa smanjenim plaćama, uz malu vjerojatnost da će njihovi poslodavci poslušati preporuke vlade o povećanju plaće.
Reakcija vlade dodatno je pogoršala kaos za koji je sama inicijalno odgovorna. Kao i obično, prva taktika za kojom su posegnuli bila je poricanje. Vlada je naprosto odbijala priznati da su izmjenom zakona plaće efektivno smanjene. Još gore, vlada, a pogotovo ministar rada izgledali su kao da su potpuno nesvjesni učinka novog zakona na zaposlene na nepuno radno vrijeme. Čini se da su naprosto zaboravili izračunati učinke koje će nove promjene imati na takve zaposlenike. Ipak, suočena sa sveprisutnim pokazateljima smanjenih dohodaka i nezadovoljnim poslodavcima, vlada je promijenila pristup, čime je samo pogoršala inicijalni kaos: zasad je plan novonastale probleme rješavati posebnim vladinim uredbama. Ono što je trebalo biti iznimkom, sada će, čini se, postati pravilom, a kako bi se stvorila mogućnost za implementaciju novog fiskalnog zakona. Osobe zaposlene u IT sektoru, oni na nepuno radno vrijeme, oni s višim obrazovanjem, trudne žene – samo su neke od skupina koje će u ovom ili onom smislu biti izuzete od odredbi zakona. Borba se stoga sada vodi oko toga da se i druge struke uvrste u neku od kategorija koje će se okoristiti ovakvim iznimkama.
Situacija ostaje nestabilna kako ljudi postaju svjesni razmjera promjena. Iako se u javnosti o zakonu govorilo mjesecima, njegovi tajanstveni detalji postali su opipljivi tek kad su ljudi shvatili da zapravo zarađuju manje, usprkos činjenici da je vlada prošlog ljeta obećala povišicu od 25 posto. Trenutno kruže glasine o tome da će zakon ponovno biti promijenjen te da će poslodavci podijeliti dio tereta sa radnicima.
Rasterećenjem kapitala do punijih socijalnih proračuna?
Neovisno o konačnom ishodu, nepoznanicom ostaje razlog zašto je do ovakve odluke uopće došlo. Vlada je čitavu stvar pokrenula s ciljem povećanja sredstava za proračune socijalne skrbi i mirovine koji su neprekidno u deficitu. To je važna tema, nesumnjivo, ali iz kojeg razloga bi se uravnoteženje budžeta ostvarivalo nečime što je zapravo porezno rasterećenje kapitala i dodatno opterećivanje rada? Nadalje, nedostatak novca o kojem govori vlada zasigurno neće biti riješen snižavanjem jedinstvene porezne stope sa 16 na 10 posto. Državni prihodi će zasigurno opasti kao posljedica toga. I u političkom se smislu radi o katastrofalnom potezu koji je otuđio tradicionalnu biračku bazu socijaldemokrata (pretežno radnici s nižim i srednjim dohocima zaposleni u državnom sektoru) koja se suočila s nižim plaćama i prekršenim obećanjem o povećanju plaće od 25 posto.
Enigma se produbljuje kada u obzir uzmemo sljedeći paradoks: prošle godine Rumunjska je imala jednu od najviših stopa ekonomskog rasta u svijetu (preko 7 posto), ali je svejedno ostala najsiromašnija članica Europske unije. Prema podacima Eurostata, 2016. godine gotovo polovica Rumunja živjela je u siromaštvu i stanju materijalne deprivacije. Preko 24 posto Rumunja živi u ekstremnom siromaštvu. Svako drugo dijete mlađe od 17 godina živi u siromaštvu, što je najviša stopa u EU. Nimalo iznenađujuće, nejednakosti dohotka su također najveće u EU, pri čemu 20 posto s vrha piramide zgrće 80 posto bogatstva.
Nove vladine mjere samo će pojačati ove trendove, povećati jaz između bogatih i siromašnih, pritisnuti plaće i povećati broj siromašnih radnika. Procjenjuje se da će 2018. biti 800 tisuća obitelji koje za preživljavanje trebaju socijalnu pomoć, što će biti veliki skok u odnosu na sadašnjih 400 tisuća.
Potrošnjom do ekonomskog booma
Jedna od teorija u opticaju objašnjava ekonomski rast kao posljedicu potrošnje. Povećanje plaća (osobito minimalne plaće), kao i veće korištenje privatnih kredita omogućilo je uzlet potrošnje koji je uzrokovao ekonomski rast, ali je kao nusproizvod donio trgovinski deficit, inflaciju od 3 posto i značajnu devalvaciju valute u odnosu na euro (što je dodatno povećalo cijene). Navedeno će imati utjecaja na ekonomski rast, pa se procjenjuje njegovo usporavanje na 4 posto u 2018. godini. Iako ima nešto istine u potrošačkoj teoriji ekonomskog booma, to nije cijela priča. Dio rasta (otprilike, oko 3 posto) pogonjen je povećanjem industrijskog i poljoprivrednog outputa, a upravo su to sektori u kojima su plaće niske, a stopa eksploatacije rada izuzetno visoka. Stoga, ono što je zapravo vuklo ekonomsku ekspanziju bila je mogućnost ekstrahiranja većeg viška vrijednosti iz radnika, uz održavanje cijene radne snage na ekstremno niskoj razini.
Nejednaki razvoj zemlje osigurava to da masa dostupnih, jeftinih radnika bude pri ruci, usprkos recentnom cmizdrenju poslodavaca zbog nemogućnosti pronalaska adekvatne radne snage. Ono što oni doista ne mogu naći je radna snaga sposobna i voljna raditi i preživljavati s plaćama koje se trenutno nude. Pokušavajući još snažnije pritisnuti plaće efektivnim povećanjem oporezivanja rada i oslobađanjem kapitala od tih davanja, vlada je možda pokušala replicirati formulu koja je osigurala ekonomski rast (pritisak na plaće), istovremeno pokušavajući zauzdati inflatorne tendencije prošlogodišnjeg rasta.
No ova strategija bi uistinu mogla izazvati reakciju i razbiti se o glavu vladajućima. Već 2015. godine udio BDP-a koji je završavao u džepovima radnika bio je oko 30 posto, dok je 60 posto odlazilo kapitalu. Nakon ovih novih promjena, očekuje se da će kapital uzeti još veći dio kolača. To će čitavu situaciju dovesti do točke vrenja. Već sada dvojica od pet radnika rade za minimalnu plaću (275 eura mjesečno), dok gotovo 90 posto svih radnika radi za manje od 1000 eura mjesečno. Imati radno mjesto u Rumunjskoj jedva da omogućuje preživljavanje, a u mnogim slučajevima je sinonim za siromaštvo. S novim mjerama došlo je do toga da se ljudi na kraju mjeseca, umjesto da prime kakvu-takvu plaću, nađu u situaciji da duguju novac – to je simptomatično, novo dno rumunjske strategije rasta.
S engleskog preveo Krešimir Zovak