Političar koji je opravdavao fašista nakon što je ovaj upucao sedmero ljudi zbog “krive” boje kože najizgledniji je kandidat za novog premijera Italije. To je rezultat nedjeljnih izbora u Italiji na kojima, kako god se stvar okrene, zapravo nije pobijedio nitko. Tzv. antisistemska stranka Pet zvjezdica osvojila je pojedinačno najveći broj glasova, slijedi je stranka bivšeg premijera Mattea Renzija, a tek je treća stranka Mattea Salvinija, spomenutog mogućeg premijera koji simpatizira fašističke ubojice i vođe Sjeverne lige. No kompleksni izborni sustav ipak upravo Salviniju daje prednost, zato što je on sklopio predizborni sporazum s još jednim bivšim premijerom, Silviom Berlusconijem, svojevremeno osuđenim zbog pronevjere javnih sredstava i seksualnog iskorištavanja maloljetnica.
Sjeverna liga nastala je prije gotovo trideset godina na platformi zalaganja za (primarno financijske) interese bogatije sjeverne Italije. No originalnu averziju prema siromašnim južnjacima u međuvremenu je zamijenila otvorenom rasističkom mržnjom prema još siromašnijim imigrantima. Uoči ovih izbora, da bi ojačala svoju poziciju na ekstremno desnom dijelu spektra, stranka je čak neformalno izbacila aluzije na sjever iz svoje propagande. Strategija se pokazala uspješnom i Liga je na valu ksenofobije ostvarila povijesni uspjeh. No umjesto da po svojem degutantnom rasizmu bude iznimka na političkoj sceni, ova je stranka zapravo diktirala ritam za sve ostale. A ta će se tendencija nakon ovakvih rezultata samo pojačavati. Politički analitičari iz zemlje i svijeta već jednoglasno ponavljaju kako je šovinizam očito ključ pobjede.
Izgubljeni kompleksi
To su savjeti koje slušaju ostale stranke. Pokret pet zvijezdica je, pored ostalih teorija zavjere koje inače promovira, lako prihvatio i onu kako su ljudi koji spašavaju izbjeglice na moru zapravo krivi za “dovođenje” migranata. Italija se navodno “brani” tako da se izbjeglice utapaju. Renzijeva Demokratska stranka (PD) je pak tijekom kampanje naizmjenično pokušavala nadmašiti Ligu vlastitim rasističkim komentarima i panično vikala kako se “fašisti vraćaju”. Njezin mizeran rezultat jasno govori kako su birači reagirali na to. I nije stvar samo u tome da mnogi PD doživljavaju kao stranku lažljivaca. Njezina agresivna antisocijalna politika konačno je uspjela od nje otjerati čak i one birače koji su iz povijesnih razloga bili “do groba” vjerni ovoj stranci koja je formalno sljednica nekadašnje komunističke partije.
Ligina strategija da razočaranoj radničkoj klasi kao instant rješenje podvaljuje šovinizam nije nova. Ona je promišljeno kopirana iz Francuske i SAD-a. I ponovno je “upalila”: ako više nema nikoga tko brani njihove materijalne interese, barem neki razočarani su povremeno spremni dati šansu čak i ekstremnoj desnici. I dok se političari na Zapadu uglavnom brinu oko toga hoće li nova vlada ugroziti euro, cijela zemlja se vidno prevrće udesno. Već su ovi izbori pokazali kako čak ni Liga više nije najdesnija opcija. Eskalaciju fašističkog nasilja pratile su i agresivne izborne kampanje nekoliko fašističkih stranaka koje su sasvim izgubile ne samo komplekse zbog povijesnih zločina, već i strah od otpora naroda njihovom nasilju.