Nedovoljni kapaciteti javnih vrtića i ove će godine dio djece ostaviti izvan sustava vrtićke skrbi. Jedan dio manjka kapaciteta nadoknadit će sve veći broj privatnih vrtića koji su na raspolaganju bolje stojećim roditeljima. Istovremeno, nejednaka dostupnost vrtića ne uspijeva isprovocirati ozbiljniju političku raspravu.
Visoke cijene vrtića, duge lista čekanja i manjak smještajnih kapaciteta teme su koje u Hrvatskoj već tradicionalno obilježavaju upise u dječje vrtiće. U medije ih najčešće plasiraju zabrinuti roditelji, no kako pitanja ove vrste socijalne skrbi za djecu naprosto nisu “vruća” politička tema, ona ne uspijevaju dugo zadržati pažnju javnosti. I dok se oči naroda uglavnom okreću drugim problemima kojih, ne treba biti skroman, ima napretek, organizacija vrtićkog sustava stidljivo, ali postojano dobiva jasan smjer: povećana financijska participacija roditelja u pokrivanju cijene vrtića te oslanjanje na privatne vrtiće za pružanje ove osnovne socijalne usluge brige za djecu. Na taj se način polako uvodi komodifikacija i privatizacija ovog sektora koja već sad negativno utječe na dostupnost vrtića za sve, a posebno pogađa žene na koje tradicionalno pada teret neplaćene brige za djecu. Zato ćemo s obzirom na ovakav razvoj događaja pitanju vrtićkih usluga posvetiti nekoliko redaka pažnje, makar da bismo ugrubo skicirali neke od problema.
Prema postojećem zakonodavstvu, financiranje redovitih programa vrtića u cijelosti je prebačeno na lokalne samouprave koje svojim manje ili više skromnim proračunskim sredstvima trebaju osigurati rad vrtića. Zasad se situacija u velikom dijelu gradova odvijala po ustaljenoj špranci: gradovi ovisno o željama ili mogućnostima donose proračun javnih potreba u predškolskom odgoju, njime subvencioniraju najveći dio troškova vrtića, a dio svojih financijskih briga prebacuju na roditelje kojima se prije svakog početka pedagoške godine ispostavlja mjesečna cijena vrtića. Prosječnu cijenu vrtića u Hrvatskoj nije moguće sa sigurnošću utvrditi jer se one razlikuju od jedne lokalne samouprave do druge, no kako bismo ipak dobili neku ideju o kretanjima cijena spomenimo samo da je mjesečni iznos koji roditelji plaćaju za vrtiće u gradu Puli ove godine 650 kuna, Zadru i Varaždinu 700 kn, dok u Zagebu ovisi o primanjima roditelja i kreće se između 150 i 600 kuna mjesečno.
No, ako i ne postoji točan podatak o prosječnim cijenama vrtića, svakako postoje naznake da te cijene roditeljima nisu pristupačne. Tome u prilog govori UNICEF-ovo istraživanje o brizi za djecu najmanje dobi u Hrvatskoj1 koje je pokazalo da polovica roditelja drži da su im predškolske ustanove slabo ili osrednje financijski dostupne, pri čemu izvan sustava ostaju djeca lošijeg socioekonomskog statusa.
Takvo stanje može se uostalom iščitati iz brojnih istupa roditelja koji su se u više navrata organizirali na lokalnim razinama kako bi utjecali na cijene vrtića. Ad hoc i neformalna udruženja u kakva su roditelji najčešće stupali zasad su tek u nekim slučajevima uspjela nakratko zadržati postojeće cijene vrtića, no generalni trend povećanja participacije roditelja u financiranju rada vrtića nisu uspjeli zaustaviti. Između ostalog, razlog njihovom raspršenom djelovanju i tek izoliranim i kratkotrajnim uspjesima leži i u nepostojanju jedinstvene državne regulacije cijena kako vrtića pa je mogući utjecaj na politike uglavnom sveden isključivo na “pregovore” s pojedinim lokalnim samoupravama.
Trenutna organizacija vrtićkog sustava dugoročno može dovesti do niza negativnih posljedica. Na tom tragu stručnjaci za socijalnu politiku Ivana Dobrotić i suradnici u svom radu “Zaposlenost žena i pristup sustavu predškolske skrbi za djecu u Hrvatskoj: postoji li veza?”2 primjećuju da je “sustav predškolske skrbi u svom financiranju decentraliziran i subvencionira se gotovo isključivo iz sredstava lokalnih proračuna pa su tako ‘bogatije’ sredine tradicionalno imale veće mogućnosti za razvoj sustava, ali i za sufinanciranje boravka djece.” Ukratko, nereguliran sustav na državnoj razini uzrok je nejednakom pristup vrtićkoj skrbi.
Privatizacija brige za djecu
Druga važna odrednica sustava predškolskog odgoja u Hrvatskoj pojava je privatnih vrtića čija je cijena usluge obično nešto skuplja od gradskih. Ta tema zasad nije u većoj mjeri zaokupila pažnju javnosti, a razlog tome je vjerojatno što broj privatnih vrtića, baš kao i postotak djece koja ih pohađaju, još uvijek nije značajan. Međutim, unatoč malom postotku, taj broj je stalno u laganom porastu. Školske godine 2005./2006. Hrvatska je imala 201 privatni vrtić (uključujući i one vjerskih organizacija), početkom krizne 2008./2009. tih vrtića bilo je 268 da bi se 2013./2014. brojka popela na ukupno 354 privatna vrtića. Slično se događalo i s postotkom djece uključene u redovite predškolske programe privatnih vrtića: on je 2005./2006. iznosio nešto manje od 11 %, potom je 2008./2009. blago porastao na 13.5 % da bi se do 2013./2014. zaustavio na nešto više od 15 %3 .
Ako već znamo da privatne institucije postoje na svim razinama obrazovanja, mogli bismo olako zaključiti da privatni vrtići ne predstavljaju neki velik ili nov problem. Ipak, u kontekstu predškolskog odgoja treba naglasiti da oni ne služe tek kao moguća opcija za one dubljeg džepa, već se roditeljima ponekad nameću kao jedini mogući izbor. Naime, poznato je da se gradovi već godinama bore s manjkom infrastrukture pa je ove godine, kako nam javljaju iz MZOŠ-a, bez mjesta u vrtićima ostalo oko 4.000 djece, uglavnom iz Zagreba, Splita i Rijeke, dok na razini Hrvatske općenito nedostaje oko 25 % smještajnih kapaciteta u vrtićima. S obzirom na taj manjak infrastrukture, privatni vrtići igraju važnu ulogu u samoj dostupnosti predškolske skrbi za djecu, odnosno roditeljima koji ne uspiju upisati svoju djecu u gradske vrtiće nekad predstavljaju zadnju slamku spasa.
Zanimljivo je da većina gradova ovaj problem iz godine u godinu rješava sufinanciranjem privatnih vrtića s namjerom da njihove inače preskupe ekonomske cijene tako roditeljima postanu nešto pristupačnije. Na taj način dolazimo do paradoksalne situacije u kojoj lokalne samouprave svoju temeljnu socijalnu odgovornost za predškolski odgoj djece vrše u tzv. javno-privatnom partnerstvu, neizravnim subvencioniranjem privatnih poduzetnika.
Kako sada stvari stoje, izgleda da poticanje ovog poduzetničkog duha nije tek vatrogasna mjera kojoj gradovi pribjegavaju u pomanjkanju prostora, već i ozbiljna strategija razvoja mreže dječjih vrtića. Tome u prilog govori primjerice program javnih potreba u predškolskom odgoju Grada Zagreba za 2014. godinu koji kao jedan od ciljeva navodi i stvaranje uvjeta za veći obuhvat djece “poticanjem na osnivanje novih privatnih predškolskih ustanova”, a slični glasovi mogli su se u posljednje vrijeme čuti iz dubrovačkih, zadarskih, varaždinskih i drugih gradskih vijećnica.
Ako se subvencioniranje vrtića trenutno može opravdati nedostatkom smještajnih kapaciteta, to ne umanjuje činjenicu da bi ovakav razvoj sustava dugoročno i roditeljima i lokalnim samoupravama mogao više naštetiti nego pomoći. Razlog tome je prije svega što cijene privatnih vrtića određuju njihovi vlasnici, a to znači da će se one mijenjati ovisno o tržištu koje se isključivo ravna prema, neovisno o grani ili sektoru, isplativosti, tj. profitu. Ni država pa ni roditelji nemaju kontrolu nad cijenama privatnih vrtića, a prepuštanje jednog izrazitno bitnog socijalnog servisa tržišnim kriterijama koji po svojoj definiciji nisu socijalno osjetljivi moglo bi se lako pokazati pogubnim.
Inače, Komisija za obrazovanje EU-a svojim je članicama naložila da do 2020. godine stvore uvjete za obuhvat 95 % djece predškolske dobi, što znači da Hrvatskoj, gdje taj obuhvat iznosi tek 65 % (inače jedan od najnižih prosjeka u EU), predstoji gradnja novih objekata. Koliko će se gradovi u povećanju tog obuhvata oslanjati na privatne inicijative politički nije nimalo nevažno pitanje koje bi trebalo olako proći ispod radara javnosti.
Dostupnost vrtića kao feminističko pitanje
Postojeći sustav nejednakog pristupa socijalnoj usluzi brige za djecu u najvećoj mjeri pogađa žene. Kako najveći teret brige za djecu, baš kao i kućanskog rada, pada na žene toliko je puta ponovljena tvrdnja da u stilskom smislu već pomalo spada u izlizanu floskulu. Da se takvom ne bi i protumačila, navedimo samo prošlogodišnje podatke UNICEF-ova istraživanja o brizi za djecu4 koji su pokazali da u Hrvatskoj žene unutar obitelji i dalje preuzimaju sve ili veći dio kućanskih poslova i brigu za djecu: 3/4 žena smatra kako preuzima većinu kućanskih poslova, njih 2/3 smatra da to radi u slučaju brige za djecu, a udjeli su zapaženiji kod majki lošijeg socioekonomskog statusa.
Iz ovih je razloga organizacija društvene brige za djecu, pa tako i razvoj vrtićkog sustava jedan od bitnih segmenata borbe za ekonomsku emancipaciju žena, jer ih rasterećuje neplaćenog rada brige za djecu i istovremeno im omogućava izlazak na tržište rada.
Kao što smo vidjeli, trenutni obuhvat djece u vrtićima tek je 65 %, što znači da se značajan dio brige za djecu i dalje odvija u kućanstvima. Broj djece u vrtićima se od 1990-ih stalno povećava, s tim da se rast dolaskom krize nešto usporio. Ipak, ne možemo nekritički tvrditi da se tim pomakom realizira progresivni politički cilj podruštvljenja brige za djecu budući da se samim participiranjem roditelja u troškovima vrtića ova socijalna usluga komercijalizirala te tako automatski prestala biti jednako pristupačna svima. Također, trenutna organizacija vrtića uglavnom je zamišljena kao servis za zaposlene roditelje, dok istovremeno oni bez posla nemaju jednaku mogućnost pristupa skrbi. Prednost pri upisu u vrtić daje se djeci zaposlenih roditelja, zatim djeci žrtava i invalida domovinskog rata itd., dok se nezaposleni roditelji mogu nadati upisu jedino ako ostane mjesta, a s obzirom na cijenu usluge, do upisa često i ne dođe bez obzira na eventualno otvoreno mjesto.
Pitanje društvene organizacije brige za djecu oduvijek je s razlogom bila feministička tema, najviše eksponirana za vrijeme drugog vala feminizma, ali ona posljednjih godina u hrvatskim okvirima unatoč spomenutim tendencijama nije dobila veći strateški značaj. Ta situacija nedavno se počela mijenjati pokretanjem feminističkih rasprava o neplaćenom kućanskom radu i skrbi za djecu, no one se još uvijek nisu uspjele dovoljno preliti iz faze gradnje argumentacije i razmatranja teorijskih modela na konkretnu problematizaciju i primjenu ovih pristupa u aktualnim uvjetima. Da bi se taj zaokret dogodio, jedna od mogućih ulaznih točaka može biti i problematika dostupnosti dječjih vrtića i uloge države u osiguravanju društvene brige za djecu. Doduše, pored reforme zdravstva, mirovinskog sustava, sustava socijalne skrbi itd., komodifikacija skrbi za djecu samo je jedan u nizu problema koji su nastali uslijed povlačenja države iz pružanja osnovnih socijalnih usluga. Drugim riječima, ako ćemo se i dalje baviti konkretnim radom na izvorima potlačenosti žena, barem imamo onu dobru staru prednost života u kapitalizmu: uvijek možemo birati.
- N. Pećnik (ur.), Kako roditelji i zajednice brinu o djeci najmlađe dobi u Hrvatskoj. Zagreb: UNICEF, 2013. [↩]
- Dobrotić, I., Matković, T., Baran J. Zaposlenost žena i pristup sustavu predškolske skrbi za djecu u Hrvatskoj: postoji li veza?. Revija za socijalnu politiku, 2010. [↩]
- Postoci izvedeni iz redovite statistike HZZ-a “Dječji vrtići i druge pravne osobe koje ostvaruju programe predškolskog odgoja”. [↩]
- vidi fusnotu 1 [↩]