Situacija u pulskom brodogradilištu Uljanik privremeno je umirena odobrenim kreditnim jamstvima, no miljama smo udaljeni od bilo kakvog rješenja. Najzainteresiraniji za kvalitetno rješenje su, naravno, sami radnici. Međutim, njihovi predstavnici, sindikati, nisu se baš proslavili u nošenju s krizom. Ali nije još sve izgubljeno.
Koliko je Uljanik, u bližoj i daljoj prošlosti, bio važan Puli i njezinim stanovnicima na Biltenu se pisalo u novembru prošle godine, još pri samom početku recentne krize u ovom više od 160 godina starom brodogradilištu. Daljnji razvoj situacije poslužio je kao test te veze, test na kojem se ona nije pokazala potpuno imuna na godine neoliberalnih procesa društvene dezintegracije u svojoj istarskoj inačici, ali se ipak nije pokazala niti kao najslabija karika u lancu otpora.
Konsenzus vladajuće klase
Što se dogodilo u međuvremenu? Uprava je utvrdila kako za isporuku ugovorenih brodova, a zatim i “restrukturiranje” brodogradilišta, treba stotine milijuna eura, koje planira pronaći ulaskom strateškog partnera, dokapitalizacijom u iznosu od 300% trenutnog temeljnog kapitala, a restrukturiranje će pomoći i država sa 300 milijuna eura. Za 16.2. sazvana je zato skupština dioničara od koje se očekivalo da izglasa potrebne odluke, odnosno potvrdi plan Uprave. No, novaca za plaće je nestalo već u januaru, a sindikati su pokrenuli proceduru stupanja u štrajk. S obzirom da ni lokalnoj, a ni nacionalnoj vlasti ne odgovara potpuno urušavanje socijalnog mira u Puli, Vlada je pripremila jamstvo za novi kredit od 96 milijuna eura, no uvjete jamstva morala je prvo amenovati Europska komisija. Uljaniku se na koncu, u zadnji čas da se spriječi štrajk, isplaćuje tek dio tog iznosa, dok se ostatak, potreban za isplate plaća u idućim mjesecima, odlukom Vlade eksplicitno uvjetuje donošenjem “prihvatljivih odluka” skupštine dioničara, čime se ona i formalno pretvara u farsu, na kojoj onda za “prihvatljive odluke” o dokapitalizaciji i restrukturiranju glasa 97% dioničara.
Uljanik je tako upleten u mrežu interesnih skupina vladajuće klase, od Europske komisije preko Vlade RH do lokalne IDS-ove uprave na političkom planu, te dioničara, kooperanata, investitora i špekulanata na ekonomskom. No čini se kako su se svi članovi ove potencijalno kompleksne mreže interesa brzo složili barem oko kratkoročnog cilja: proglasiti dokapitalizaciju, pa šta bude. Naravno, svaki iz svojih razloga, u analizu kojih u ovom tekstu nećemo ulaziti.
Potčinjeni i razjedinjeni
Umjesto toga, pažnju ćemo posvetiti kretanjima na suprotstavljenoj strani, gdje nalazimo ništa manje kompleksnu, ali zato osjetno slabiju mrežu, koju čine tri osnovne, i unutar sebe heterogene grupe: sindikati Uljanika (Sindikat metalaca Hrvatske – Industrijski sindikat – SMH, Sindikat Istre, Kvarnera i Dalmacije – SIKD i Jadranski sindikat – JS), sami radnici i “zainteresirana zajednica” – svi oni koji “nisu Uljanikovci”: aktivisti za sindikalna i radnička pitanja, članovi Radničke fronte (RF) i Živog zida (ŽZ), “obični” građani…
Detaljniji opis stanja i odnosa između sindikata i radnika izložen je u ranije objavljenom tekstu, a sažetak bi glasio: radnici, podijeljeni na nezaštićene radnike kooperanata i relativno sindikalizirane radnike Uljanika, masovno su otuđeni od sindikata zahvaljujući dugotrajnom (ne)djelovanju tri posvađana sindikata koja su se uglavnom bavila jedni drugima, pritom potpuno zanemarujući rad sa članstvom i organiziranje nesindikaliziranih radnika kooperanata. Sindikalni čelnici demonstriraju i svoju nepovjerljivost prema lokalnoj zajednici, inzistirajući kako se problemi “moraju rješavati unutar Uljanika”. Radi se o konzervativnoj, pa i reakcionarnoj poziciji, koja u potpunosti zanemaruje ključna iskustva suvremenih sindikalnih borbi koje se danas vode u uvjetima drastično drugačijima od onih u kojima su stari sindikalni lisci stasali. Stoga se kao zaključak analize postavlja ključna teza: “žele li ostati relevantni, sindikati [će] morati početi mijenjati svoje okoštale obrasce funkcioniranja.” Pregled daljnjih događaja pokazat će koliko su u tome uspjeli.
Generalno gledajući, reakcije sindikata bile su, potez za potezom, iznenađujuće loše. Kako objasniti odluku povjerenika SIKD-a, Rajka Kutlače, da – nakon što godinama sjedi u Nadzornom odboru Uljanika – ostavku daje baš u trenutku kad je kristalno jasno da slijedi ključna bitka za spas brodogradilišta?! Svojevoljno povlačenje sindikalista sa pozicije u NO, u ovako kriznom trenutku, ostavlja dojam prosto nevjerojatnog taktičkog diletantizma, no samo ako pretpostavimo kako je strateški prioritet čelnika SIKD-a bio zauzimanje što snažnije pozicije u obrani radničkih prava i samih radnih mjesta u procesima koji dolaze. Uistinu, daljnji razvoj događaja ukazuje na to da je prioritet djelovanja sva tri sindikata u tom razdoblju bila gotovo panična obrana ostataka izgubljenog legitimiteta.
Bio bi to, i jest, čak i sasvim legitiman prioritet sindikata, ali se njemu pristupilo na najlošiji mogući način – povlačenjem ovakvih nevjerojatnih poteza i tvrdoglavim inzistiranjem na onim istim “okoštalim obrascima” djelovanja. Umjesto da osvijeste koliko malo i slabo komuniciraju sa svojim otuđenim članovima, pa uistinu održe nekoliko puta obećavane radničke zborove, sindikalni su čelnici nastavili “djelovati” konferencijama i priopćenjima za medije dobrim dijelom posvećenih međusobnim diskvalifikacijama.
Nešto manje u te je svrhe korištena i Facebook grupa Uljanik za bolje sutra, koja broji više od dvije tisuće članova, čime se pretvorila u virtualno mjesto susreta zainteresiranih građana, stranačkih i nestranačkih aktivista, radnika Uljanika, kooperanata, sindikalnih čelnika… Nažalost, oni propuštaju priliku iskoristiti tu virtualnu platformu kako bi “promijenili okoštale obrasce funkcioniranja” te nanovo uspostavili presušene kanale komunikacije s radništvom i javnosti. Ako su se javljali, javljali su se prerijetko, uglavnom prekasno, ne ulazeći u “neugodan” dijalog s radnicima. Ili bi se, poput iskusnog predsjednika SIKD-a pred mirovinom, Brune Bulića, upuštali u nevjerojatne komunikacijske gafove u vidu nekontroliranih izljeva taštine i gnjeva prema radnicima i građanima.
“Građanske” kompenzacije za sindikalne slabosti
Istovremeno, upisi radnika na Facebook grupi ukazuju na nove valove ispisivanja iz sindikata usprkos apelima i argumentima s lijevog krila “zajednice” (koju uz RF čine i predstavnici Radničkog portala/inicijative Za radnički Karlovac, sindikalisti, pokoji anarhist te pojedini radnici, umirovljenici i “obični” građani).
Upravo vakuum sindikalnog nerada u sve veći angažman uvlači “zajednicu” koja posjeduje određena organizacijska iskustva – što nestranačkih, što stranačkih aktivista. Oko navedenog lijevog krila zajednice formira se Inicijativa za obranu Uljanika “Ne damo Uljanik, ne damo Pulu!”, koja u borbi za obranu brodogradnje prepoznaje nastavak borbi oko smjera političkog, ekonomskog i urbanističkog razvoja grada i regije, ali i borbe za drugačiju, pravedniju Europu.
Inicijativa organizira kampanju solidarnosti #NeDamoUljanik, u sklopu koje prikuplja peticiju sa zahtjevima za smjenom uprave i državnom dokapitalizacijom Uljanika kako bi se spriječilo njegovo preuzimanje od strane špekulanata atraktivnim turističkim zemljištem. Peticiju u tek nekoliko dana prikupljanja potpisuje oko tisuću ljudi, a pisma solidarnosti šalju sindikati i udruge iz zemlje, ali i inozemstva – podrška obrani brodogradnje stigla je i iz slovenskog Kopra, od tamošnje Civilne fronte “Vstala Primorska – Vstani Slovenija” i sindikata dizaličara, koji se ruku pod ruku bore protiv privatizacije Luke Koper.
Da se nije radilo o praznim riječima, članovi koparskog sindikata i inicijative pokazali su dolaskom u Pulu i sudjelovanjem na prosvjedu, koji je u organizaciji pulske Inicijative održan 15. februara. Na sudjelovanje u prosvjedu pozvani su svi sindikati Uljanika, kao i svi sindikati, udruge i (političke) inicijative koje su izrazile solidarnost. Sudjelovanje su tada najavili predstavnici Novog sindikata, TEHNOS-a, Regionalnog industrijskog sindikata, političke inicijative “Za radnički Karlovac” te spomenute Civilne fronte “Vstani Primorska-vstani Slovenija!”, a glazbenu podršku dao je pulski Zbor Praksa.
Pružena ruka i nož u leđa
Ukratko, Inicijativa je u kratkom roku izgradila solidnu mrežu solidarnosti, u potpunosti organizirala prosvjed te ga javno stavila na raspolaganje sindikatima Uljanika kao pozornicu za iznošenje vlastitih stavova. To je čelnike sva tri sindikata konačno potaklo da sjednu za isti stol, sazovu presicu i – žestoko se ograde od Inicijative i najavljenog prosvjeda! Štoviše, ističu kako na prosvjed nisu bili pozvani, iako iz Inicijative tvrde kako komunikaciju sa sindikatima pokušavaju uspostaviti od novembra te kako su ih pozvali i na prosvjed, a sa samim Bulićem (SIKD) čak o njemu razgovarali telefonom.
Umjesto da izgrađenu mrežu dožive kao priliku za jačanje pozicije radništva, u aktivnostima Incijative sindikalni čelnici, okoštali u svojoj zatvorenoj koncepciji sindikalnog rada, vide prijetnju koju treba neutralizirati, pa ako treba i lažima. Pritom propuštaju razumijeti kako nije Inicijativa uzrok slabosti sindikata, već je sama tek njena posljedica, koja je svojom aktivnošću u kontrastu prema manjkavom radu sindikata te slabosti samo učinila vidljivijima, ali ih i solidarno pokušala kompenzirati, neprestano pritom pozivajući razočarane radnike da ne napuštaju sindikate već da ih osnaže. Čak i nakon ovog sindikalnog “noža u leđa”, iz Inicijative još jednom pozivaju sindikate na suradnju i sudjelovanje.
Novi radnički subjekt – perspektive Stožera
Odbijanje sindikata da sudjeluju u prosvjedu predstavljalo je njihovu konačnu diskreditaciju, koja je širom otvorila prostor za dugo i pomalo nestrpljivo očekivanu radničku inicijativu unutar Uljanika mimo očigledno disfunkcionalnih sindikalnih vrhuški. Četvorica aktivnijih radnika osnivaju “Stožer za obranu brodogradnje – Uljanik” koji je po barem dvije stvari jedinstven među do sada osnivanim “stožerima”: (1) “obrambene” aspiracije mu nadilaze lokalni “slučaj” i pozivaju na organiziranje obrane kompletne brodogradnje u zemlji, i (2) Stožer je osnovan bez inicijalnog sudjelovanja sindikata, koje ipak odmah pozivaju na razgovor i pridruživanje. Od Uprave je pak zatraženo da prizna Stožer kao ravnopravnog partnera u svim budućim razgovorima i pregovorima. Uprava se još nije oglasila, a od poslovično nijemog SMH-a rijetko tko još to i očekuje. Pozivu na razgovor odazvali su se JS i SIKD, a objavljene informacije ukazuju da i oni traže ostavku Uprave i da su spremni na industrijske akcije u tom smjeru. Međutim, našli su dodatne točke prijepora: jedna od njih je, nažalost, i Stožer, kojeg JS podržava, dok SIKD, u još jednom suicidalnom potezu u nevjerojatnom nizu, ne prihvaća prisustvo njegovih predstavnika na budućim sastancima.
Za sudbinu novoosnovanog Stožera pokazat će se ključnim neprestana svijest o faktorima koji su doveli do diskreditacije sindikata. Jedan od njih je, vidjeli smo, i odnos prema angažmanu zajednice. Iako Stožer, u trenutku zaključivanja ovog teksta, postoji tek nekoliko dana, može se reći kako se čini da su tih grešaka radnici itekako svjesni. U “osnivačkoj” objavi Stožera na suradnju u obrani brodogradnje u Hrvatskoj pozivaju se svi radnici, sindikati, građani, udruge, političke inicijative i stranke. O svojem djelovanju i korespodenciji Stožer detaljno obaviještava radnike i javnost na Facebooku. Time svjesno rade na ispravljanju dviju pogrešaka “starih” sindikata – netransparentnosti i zatvorenosti.
No, važnijim će se pokazati način na koji će se novi radnički subjekt u koštac uhvatiti sa trećim imperativom: demokratizacijom djelovanja. Ne sumnjamo kako su i toga pulski radnici svjesni, jer upravo lekcije života u Puli pokazuju kako “transparentnost” i “otvorenost” ne znače puno ako sve odluke i dalje donosi privilegirana manjina, dok je većini demokratsko sudjelovanje u donošenju bitnih odluka onemogućeno. Posebno će to biti važno u svjetlu najveće opasnosti koja ih čeka baš ukoliko Uprava “prihvati” Stožer. Tada će se morati ulagati aktivni napori kako bi se spriječila asimilacija u poziciju (još jednog) poslušnog socijalnog partnera koji impresionirano sudjeluje u provođenju mučnih i teških, ali “jedinih realnih” mjera restrukturiranja te služi kao mehanizam umirivanja radničke borbenosti.
Sve u svemu, vremena je malo, a u Stožeru se moraju, osim organizacijskim radom, baviti i ključnim pitanjem – što ako se ne pojavi “kvalitetan” strateški partner koji će htjeti investirati stotine milijuna eura isključivo u niskoprofitnu brodogradnju? U tom, dosta realnom scenariju, radnici se neće smjeti uzdržavati niti od postavljanja “radikalnih” zahtjeva, poput već onih s ljevice (RF i Inicijativa “Ne damo Uljanik”) postavljenih o državnoj dokapitalizaciji. Uostalom, ako brodogradnju držimo strateškom industrijom, ne bi trebalo biti čudno da strateški partner brodogradilištu bude sama država.