Stjecanje statusa političke ozbiljnosti u Hrvatskoj prilično je lagan zadatak. Samo trebate istupiti s jednostavnim zahtjevom: moraju se provesti reforme. Ako su još posrijedi one famozne strukturne, onda za vas nema straha. Sve ostalo, bez obzira na eventualnu popularnost tema i pozicija, predstavlja nezdravo političko tkivo. Ako ste opsjednuti “ideološkim” pitanjima kočite reforme i vodite nas u prošlost. Ako vas pak zanima socijalna pravda: promašili ste “struku”. To je stvar humanitarnih akcija jer inače ugrožava stabilnost proračuna.
A brigu o stabilnosti proračuna najviše vodi Europska komisija. Briselski se nadzornik oglasio se prošli tjedan u redovitom izvještaju i prozvao Vladu: kasnite s reformama. “Najgori smo” – vrištali su naslovi. To je bio dovoljni okidač da krene paljba prema premijeru Andreju Plenkoviću i njegovim ministrima. Oporba se manje-više uhvati za bilo što, neovisno o sadržaju, da može kritizirati Plenkovićevu garnituru. To što time gubi politički kredibilitet, ne zanima ju previše. Naravno, poslodavci i njihovi medijski glasnogovornici iskoristili su priliku i zatražili daljnje “olakšavanje” poslovanja. Gotovo pa nitko živ nije doveo u pitanje preporuke Komisije. Desne bi “suvereniste” kritika Komisije valjda dovela previše blizu “socijalističkim” idejama.
Dolina političke smrti
Bez obzira na vrijednost, ispravnost ili održivost tih preporuka, valjda bi minimum političke pristojnosti zahtijevao da ih se ne tretira kao tehničke naputke, već kao političke naredbe. Pa tko se slaže, slaže, a tko ne, ne. Ali ništa. A i nije baš da se Komisija proslavila svojim politikama u posljednjih desetak godina.
Ili da se barem raščisti teren. Kao i u tretmanu Komisijina izvještaja, tako i u općim predodžbama o “reformama”, miješaju se različiti statusi tih mjera. Pa se tako izmjenama određenih birokratskih nelogičnosti ili digitalizaciji procedure pridaje isti status kao i fiskalnim mjerama koje izravno utječu na društvenu raspodjelu bogatstva. I jedno i drugo je, eto, naprosto neizbježno u suvremenom svijetu.
No, očito se neki ne mogu uvjeriti u to. Na tom se tragu kao najznakovitije reakcije u “raspravi” o porukama Komisije mogu izdvojiti one dviju istaknutih članica HDZ-a. Potpredsjednica Vlade, Martina Dalić, branila se od kritika otprilike ovako: “I ja bih da reforme idu brže, ali mogu ići samo onom brzinom kojom ih društvo može prihvatiti.” HDZ-ova europarlamentarka Ivana Maletić bila je, sukladno lagodnijoj političkoj poziciji, nešto hrabrija i pozvala premijera na provedbu reformi ovim riječima: treba hrabro i odlučno proći “dolinom političke smrti”.
Sumnjivci
Iz ovih se izjava nameće jednostavan zaključak: velika većina društva nije za reforme i njihovo provođenje znači političku smrt. Očito je da ljudi slute kako bi im te famozne reforme ugrozile neposredne socijalne i materijalne interese. Odgovor zagovaratelja reformi je dvojak. Ili se radi o ljudima koji su te sporne “privilegije” stekli “neprirodno”: politički pokroviteljstvom ili koruptivnim vezama, popularnije kazano – uhljebi, ili se naprosto radi o neprosvijetljenim ljudima koji ne shvaćaju da će reforme svima donijeti dobro, makar morali pregrmiti navodno kratkotrajne socijalne ili egzistencijalne rizike.
A tu se ne propušta dodati i malo šovinističkog začina: čak su i Rumunji i Bugari ispred nas. Ono što se propušta spomenuti jest socijalna slika Bugarske i Rumunjske koju makroekonomski pokazatelji i “uravnoteženost” nisu baš popravili. No, svedimo stvar na osnovne parametre, bez obzira na detalje: nije li nešto dubinski pogrešno ako na ovom stupnju tehnološkog razvoja moramo birati između socijalne sigurnosti i ekonomskog prosperiteta? Zar ih je stvarno nemoguće uskladiti? A ako nije, a čini se da nije, zar u tome nema ništa sumnjivo?
Onome tko u tome ne vidi ništa sumnjivo preostaje da sumnjivce traži u “jugoslavenima”, izbjeglicama, muslimanima, “rodnoj ideologiji”… Ovisno o stanju na tržištu šovinističkih ideja u pojedinim zemljama.